Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ROD PRIMARIJUSA

Ulazim u vrijeme posjeta – mamin kirurg stoji na hodniku i razgovara s dvoje ljudi, očito o stanju nekog pacijenta – zastanem i stojim sa strane, pristojno čekam, pomislivši kako bi isto tako mogao sa mnom razmijeniti koju riječ – zapravo ga pokušavam vidjeti otkad je mama operirana, da mi kaže… što mi već može reći, kakvo je njeno stanje, kakva je otprilike prognoza, premda nitko ovdje ne voli davati nikakve prognoze, možda zato što je nakon operacije metastaza prognoza sasvim sigurno loša, ali možda ipak ne toliko loša koliko se nama u našem neznanju čini…

Stojim, dakle, minutu-dvije, onda se biće iz roda primariusa okreće prema meni i kaže otprilike: šta vi hoćete? Ne vidite da razgovaram s ljudima? Gospođa je u sobi i izlazi sutra! – i opet se okreće od mene. Želim mu reći da ga nisam htjela ni prekidati ni ometati, samo… – samo što ne mogu reći baš ništa, jer mi je okrenuo leđa. Pa ni ne govorim ništa, povlačim se kao sitni prijestupnik uhvaćen na djelu, posramljeno – ulazim u maminu sobu i u prvi mah ne mogu govoriti od jada – sad mi je jasno da se ljudi, kad dođe do gustog, dijele na one koji su bili dovoljno inteligentni da upišu medicinu i sve ostale, koji su po prirodi blesavi, a ne može se od pametnog očekivati da brblja s glupim. Uostalom, mama nije mogla izići sutradan, sutradan je bila nedjelja.