Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

KAD VRIJEME STANE

U onkološkoj čekaonici – koja je zapravo hodnik, tijesan, s premalo stolica, hodnik kojim stalno netko prolazi pa se smjenjuju bijele kute, smeđe omotnice za rendgenske snimke i zagasito šarenilo sve te odjeće koja je vidjela bolje dane, kaputa teških od naslaga bolesničke zime na izmaku – u toj čekaonici vrijeme ponekad stane i tad se događaju čudne stvari.

Možda treba podsjetiti da su stanari čekaonice potišteni ili živčani, vrebaju nepravdu, prepričavaju doživljaje iz labirinta bolesti, ili pak zure pred sebe i razmišljaju o odustajanju – ali onda vrijeme stane.

Zidovi se razmiču i odjednom ima dovoljno mjesta – možda se čak pretvaraju u stabla, ti bolnički zidovi, jer odakle inače taj miris, zelen i svjež, zrak dovoljno lak i najslabijim plućima. A ono što je bilo šum koraka, kuta, papira, kaputa, pretvara se u melodiju, isprva tihu, ali očito plesnu. I stolica odjednom ima dovoljno, i za liječnike u prolazu, i za umorne sestre, i za zabrinutu rodbinu, pa svi sjedaju, vrlo pristojno i tek pomalo nesigurni – a nesigurnost je kod svih jednaka – jer i svjetla se sad mijenjaju, prigušuju prema crvenom – i već se pojavljuje plesač.

Svatko ga vidi drugačije, kao plesača ili plesačicu, visokog, sitnu, starijeg, mladu, i na bezbroj drugih načina – jer on je sve to odjednom, savršen partner svakome u tom hodniku koji je, da, sad je to plesna dvorana.

I u plesačevoj virtuoznoj točki je sve – rast i opadanje, zanos i kostobolja, baš sve odjednom. I svi ga gledaju predano, s napetošću i divljenjem želeći još, u nedogled… Kad završi solo točku, zaplesat će sa svakim ponaosob i sa svima odjednom, i svatko će u toj gužvi koja je sad više nalik grmu divljih ruža na vjetru nego čekaonici, biti sam sa svojim plesačem, plesačicom –

Onda vrata zaškripe, propuh počne listati nalaze i uputnice na stolu glavne sestre i opet je sve isto: pacijenti u hodniku trepću pokušavajući se sjetiti nečega propuštenog, prekinutog, nadohvat ruke nedohvatnog, tu –

Vrijeme čekanja opet se uspostavlja i traje, traje do sljedeće nepredvidljive pukotine.