Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

AUTOBUSNI KOLODVOR, SLAVONIJA

15. 5. 2008.

Osjećaj slobode dočekuje me pouzdan kao uvijek. Čaša s mineralnom je otrcana, autobus će biti poluprazan, ispred mene dva dana nekog drugačijeg života. Ovdje sam za svojim radnim stolom, ispijam, s limunom, malu opsesiju putopisanja koje može početi uvijek i svugdje, makar ne vodi nikamo.

Okrenuta leđima ekranu, pred nizom metalnih stolica prislonjenih uza zid, u prostranstvu kolodvora, lupkanju kotačića u prolazu, mogu nabrojiti sve što me drži za vrat – ali radije nabrajam drugo: netko čeka autobus ležeći preko tri stolca, netko čitajući novine, nerazgovijetni povici odjekuju iza mojih leđa, jecaji prekinuti reklamom, zveckanje sitnog novca za stolom sa strane, ja sam ti majka, ponavlja glas, dok mrzovoljna konobarica sporo, sporo odlazi prema šanku. Još smo tu, u Zagrebu: na nedirnutoj karti označen peron i vrijeme polaska. Ljudi se okreću prema ekranu, prenose pivo sa stola na stol.

… …

Vruće je.

Ležim na krevetu u sićušnoj hotelskoj sobi i odgađam trenutak sna.

Bile su rijeke kojima se prevozila sol, bile su karavane s konjima, putovi od balvana, močvare, lišće golemih hrastova koje pada po razlivenoj vodi, lišće i voda, lišće i voda, u beskraj.

Bio je policajac u autobusu na putu prema Vinkovcima i lov na huligane koji su porazbijali sve u nekom lokalu, vožnja naokolo kroz sela; bilo je dvoje ljudi u plastičnim naslonjačima ispred kuće, žena s vezom, muškarac ruku sklopljenih u krilu. Bile su rode na dimnjacima, munje kad zaklopim oči na tren.

Ići ćemo dalje, ovim i onim putem, i trenutak za pjesmu opet će proći prebrzo.