Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

DOBA RUŽA

Sigurnost kafića, dobro poznat prostor, bez obaveze pripadanja: zidovi tamnocrveni, fotografije pouzdane u svojim okvirima, sendvič s tofuom, jer vrijeme je ručku. Glas koji ne treba pamtiti pjeva svoju pjesmu, konobar donosi najhladniji mogući Schweppes, postavivši uvijek isto pitanje: bitterlemon? Glineni vrč za staklom ormarića, zaobljen kao prijateljski pozdrav. Kad se želite opustiti, bavite se vrtlarstvom? Da, u kafiću uzgajam nevidljivi ružičnjak, premda prema mirisu ruža imam podvojene osjećaje.

Unutra ventilator, vani nježno zelenilo na vjetru. Računanja od kojih treba odustati.

Moja mama počinje pričati nepovezano i svaku joj rečenicu moram ponoviti. Možda me ni ne čuje dobro. Žena za susjednim stolom govori: baš sam papak, i smije se, i nervozno vrti u rukama plišanog Garfielda, privjesak za mobitel. Suosjećam s Garfieldom, kao da sam i sama neki takav privjesak, pomalo otrcan, pomalo banalan, izložen neshvatljivom prevrtanju. Pokušavam sve i svašta ne bi li prestalo, pokušavam disati sporije, pričati samoj sebi neku drugu priču. Jer u ovom kafiću možda živi miš, negdje iza drvene oplate, sluša isti new entry kao mi. Navečer, kad svi odu, preokreće fotografije na zidovima. Onda iz zidova izvire nešto drugo, kristali, otisci zlatnih energetskih polja? Ne, maske su, kao uvijek, u ponoć počinje ples. I moguće je uzeti miša na dlan, poljubiti ga, pa će se pretvoriti u harlekina, ili što već, zaplesati u većem formatu, a ja ću se smanjiti, siva mišica, zavući se negdje na sigurno, ispod drvene oplate.

Prevelikoj za svoj obris, stalno mi je neudobno. Sakrila bih se u teglu s biljkom, ali biljka je plastična. Ne kao ruže, one neopisivo žuto ružičaste na putu iz bolnice. Golden Apples of the Sun, pisalo je na nekoj bilježnici mog starijeg sina. Ni makovi u vazi nisu pravi. I ponoć je daleko, i preostaju samo stolci, čaša vode, pruga kojom tramvaji prečesto prolaze.