Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

RIJEKA

29. 3. 2008.

Bilo je more (zarobljeno, zatvoreno), bila je riva, polomljene škure, sljepoća napuštenog stana nad ulicom i zvuk, dozivanje mehaničkih kapljica crvenog svjetla u praznoj ulici.

Sad pišem u polumraku, pred šalicom aromatiziranog čaja koji sam naručila jer mi ništa bolje nije palo na pamet, u crnom i bijelom, kockastom, uz pop muziku, zaštićena nepripadanjem, zavaljena u trenutak kao u naslonjač: sjedit ću ovdje sljedećih pola sata i ne moram baš ništa drugo.

Čovjek preko puta sjedi i puši, ne zapisuje, promatra ne zapisujući. Ja sam sretna dok zapisujem. Razgovaram s višnjim silama, nudim kojekakve nezdrave pogodbe, padam u ponore zabrinutosti. Hladno svjetlo obasjava kolače u frižideru, čaj postaje sve crveniji.

30. 3. 2008.

Glas grlice. Dugački narančasti autobus. Kroz još gole grane vidi se mlado zelenilo drugog drvoreda. Kako je to kad imaš moć? Ispunjava li te nekom mračnom srećom osjećaj vlastite strahovitosti? Ispitujem, u nedjeljno jutro, utopivši se na tren među narančama.

Svakog jutra iznenadi me vlastito lice.

Nezadovoljna kad se sjetim da sinoć nisam našla mjesec, nisam našla put uz more, ništa dalje od te zatvorene luke, njenog dugog gata na koji se nisam odvažila da ne bih izazvala sumnjičavost noćnih čuvara. Našla sam veliki brod.

Ovo je ipak mediteranski grad, rekao je moj sin.

Ali kako je to kad imaš moć, vraćam se nerazgibanim korakom svojemu pitanju, kad svojim odlukama možeš dijeliti sreću i nesreću? Nemoj se zavaravati, i ti imaš tu moć, odgovara mi hladno odsutni glas.

… …

Hotel je star i zapušten, okvir ogledala pred kojim sjedim pomalo prašan, pomalo izgreben. Jarko plavi dezić i četkica za zube drže me u klinču: vidim samo stvarnost.

Netko je došao i učinio da vidim samo stvarnost.

Netko je otišao i učinio da… kad te sasvim preplavi panika, ne vidiš više ništa.

Hotel je prodao svoj glavni ulaz meksičkom fast foodu, a mala prostirka na stoliću za kojim pišem, napravljena prije mnogo vremena od zlataste sintetike, s „narodnim“ motivom – u oštroj je suprotnosti s jarko plavim dezićem.

Pokušavam učvrstiti uže, popeti se iz bunara (neki čovjek radi samo to: izvlači mrtve iz bunara – u bunaru zacjeljuju rane, kaže, ali kako to da mrtvi ostaju mrtvi), ali zapravo se ne može uz pomoć užeta, treba nešto drugo.