Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

VERUDELA

11. 12. 2009.

 Ovo je priča u kojoj se ne čuje nijedan glas.

Žena u plavom i crnom hoda po stijenama, kamenju, ruševnim terasama plaže zapuštenog hotela – ah, taj krajolik! Plavi kovrčavi tobogan, također prilično načet vremenom, zatvorene škure hotelskih balkona iz drugačijeg vremena. I sam hotel na nekakvom čekanju, barmen i prevoditeljica kao jedini gosti noćnog kluba u kojemu osamdesete nisu završile – ne, to se ne vidi, to je bilo večer prije, nisam bila tamo, ali na plaži hotela jesam.

Hodajući dvostruko.

Bila sam ona koja hoda, diše, uživa u koracima i u disanju – tijelo se i sad sjeća: preskoči, popni se, siđi bliže moru… No čini se da sam i ona koja promatra taj napola zagonetni prizor: žena na obali, muškarac u čamcu.

Jer i čamac je u toj slici, ni predaleko ni preblizu, na mirnom plavetnilu. I nije jasno zašto ta žena i taj muškarac idu u istom smjeru. Između slučajno i namjerno cijela je skala mogućnosti u kojoj ima svačega, od znatiželje do morskih struja, neke ribarske logike pa čak i brižnosti: jer žena, koja očito nije s mora – ljudi s mora ne hodaju tako po stijenama – mogla bi i pasti, ozlijediti se, slomiti nogu? A možda i ribe bolje grizu kad ne misliš na njih nego na samotnu svijetlo plavu i jarko crnu izduženu pojavu koja besciljno tumara napuštenom plažom? Ako se uopće radi o ribama.

Čovjek nešto baca iz čamca, ne znam što – u svakom slučaju, nije harpun – možda sasvim predan svom zagonetnom poslu, možda dokono promatrajući more.

Ja bacam nešto drugo, valjda pogled u daljinu – i odjednom čujem ono što se ne čuje: u prizoru još nenapisane knjige dvoje ljudi žurno odmiče obalom, dok se iza njih uzdiže val opakog vrištanja… Čujem i vidim, i znam što će biti dalje. Eto, to je moja lovina, sad se mogu okrenuti i poći natrag – morala bih se okrenuti i poći natrag, jer je vrijeme za šetnju već na izmaku, ali ću ipak još malo sjediti na stijeni.

Sjedim na stijeni, pokušavam zapamtiti obris kopna, boju mora, pokušavam shvatiti što radi čovjek u čamcu.

Čamac se zaustavlja, polako se okreće.

Zavalivši se u stvarnost, dodirujem kamen, žmirim u kosi sunčev sjaj. Moraš natrag, bubnja sve glasnije sporedna misao.

Čamac stoji, kao da čeka moju odluku.

Napokon ustajem i taj put do stepenica koje vode na terasu hotela gdje moji kolege piju kavu unaprijed mi se čini prekratkim.

Čamac je malo odmaknuo u istom smjeru, ali sada već plovi po sredini zaljeva.