Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

DUĆAN ŠARENIH STVARI

Zadnjih pet dana svako popodne idem u bolnicu.

Mama je prekjučer operirana.

Na putu u bolnicu uvijek zastajem pred istim izlogom, pred dućanom starih stvari (trebala bih reći prodavaonicom antikviteta?)

Najprije smo zajedno gledale crno ružičasti pribor za čaj: čajnik i šalica ružičasti, mali poslužavnik crn, sve jednostruko, jednokratno, izražajno u svojim pomalo uglatim porculanskim krivuljama – više ne znam jesu li čajnik i šalica bili šesterokutni ili osmerokutni. Mama je rekla da će mi to svakako kupiti, jer je lijepo. No već sljedećega dana taj mali crno-ružičasti univerzum nestao je iz izloga.

Možda je stvar u tome što ovih dana sve vidim tako jasno?

No cijeli taj dućan nekakav je zaseban univerzum – stvari poredane, pomalo natrpane, bez neke osobite želje za sviđanjem: cvjetna zdjelica, energetski nakit, vrlo tanka čaša… I među njima stara tiffany svjetiljka, premalena da bih ih sve osvijetlila, natkrilila.

U dućanu, na nekakvoj staroj fotelji prekrivenoj također starom prostirkom, sjedi žena i nešto radi – danas je čistila bakreni svijećnjak – pažljivo, strpljivo, zamišljeno, nesvjesna da je promatram kroz izlog.

Dublje unutra, na polici nagomilani stakleni predmeti, na stolu koješta – samo mi svjetiljka opet ostaje jasna i izdvojena u sjećanju. Ima četverokutno sjenilo od mutnog stakla, sa stiliziranim motivom ruže: crvena, zelena, i mliječno bijela površina na kojoj se to crveno i zeleno ističu toliko jarko da ih i sad vidim kroz vrijeme i prostor.

Dok gledam unutrašnjost dućana, kao da sam na trenutak zaštićena, izdvojena, i sama se pretvaram u porculansku kutiju za nakit, odjednom okružena prijateljskim disanjem stvari koje su, baš kao i ja, odnekud izvučene, izdvojene, samotne, no ne prestaju mrmljati neke nerazumljive priče. I jednako kao i ja, trebaju tu svoju svjetiljku sa sjenilom od mliječnoga stakla i crveno-zelenim bljeskom ruže.