Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

KAPETAN OBALNE PLOVIDBE

Možda i nije trebao postati pomorac. Ali kad se već tako dogodilo (kad je sudbina tako htjela, rekao bi), trudio se održati svoj brod urednim. I bilo je vrlo ugodno u ranim jutrima kad bi, bez obzira na vremenske uvjete i specifične dnevne zadaće, izišao na palubu i provjeravao kako su složeni konopi, kako su uglačani metalni dijelovi ograde, u kakvom su stanju jedra. Nikad nije popuštao površnosti ni zanemarivao sitnice. Jednako kao palubu pregledavao je i potpalublje, svuda i od svih zahtijevajući red. To je vaš brod, govorio je, i stoga od vas očekujem i da ga održavate u dobrom stanju. To je brodovlasnikov brod, uzvratio je jednom neki drski mornar. Ali dok ste na njemu, brod je vaš kao i moj dom, rekao je kapetan strpljivo i zapovjedio mornaru dodatno ribanje palube.

Istina, životinje su stvarale nered. No on ih je volio na svoj način, suzdržano i nesentimentalno, onako kako treba voljeti životinje čija je svrha na ovom svijetu sasvim jasna. Bio je brižan prema kozama i magarcima koje su prevozili, nadgledao hranjenje i čišćenje, i ponekad, kad bi brod plovio s ugodnim vjetrom u krmu, on bi stajao pokraj njihovih ograda i zadovoljno ih promatrao. Jednog mu je dana palo na pamet kako bi bilo zgodno imati nešto posebno na svom brodu pa je u trenutku nadahnuća, na nekom sajmu u jednom od obalnih gradova u kojima su pristajali, kupio par crnih vjeverica. Premda isprva vrlo plahe, vjeverice su se udomaćile; nakon nekog vremena imale su čak i potomstvo. Kapetan ih hranio i promatrao, kad bi se pokazala potreba dao bi čistiti i za njima – što nije bio baš omiljen posao. A sve se to moglo jer je brod plovio samo na kratke pruge, sigurnim putem, povezujući najbliža mjesta na otocima; tu je udobnu, kratku rutu sam davno ishodio od ostarjelog i rastresenog brodovlasnika koji je imao previše brodova da bi o svakom nadugo razmišljao.

I tako je kapetan godinama u miru odvozio i dovozio koze i magarce, voće i povrće (svi su znali da će kod njega biti dobro složeno i zaštićeno od sunca), razne stvari po narudžbi (ponekad lijes, ponekad vjenčanicu), pisma i dokumente – sve su mu davali s punim povjerenjem, ne znajući za njegov najskriveniji porok: ponekad bi, u najdubljoj tajnosti, zaključavši vrata svoje male kabine, neprimjetno otvarao pisma i čitao ih. Sve druge rizike brižljivo je izbjegavao: tražio siguran lukobran čim bi naslutio nevrijeme, otpuštao mornara čim bi naslutio drzak i nepokoran karakter. I tako je život tekao, ustaljen i dobro osiguran protiv klizanja, primicala se starost, no i s njom je već unaprijed računao. Ali jednoga dana u matičnoj ga je luci dočekao njegov jedini sin, visok i odjednom odrastao.

– Cijeli život imaš brod – rekao je – a nikada nisi nikamo otplovio.

– Svaki dan isplovljavam – odgovorio je dostojanstveno – svaki dan bacam sidro. To je plovidba koju sam izabrao.

– To uopće nije plovidba – dobacio je momak i krenuo nekamo niz mul. – I ništa u njoj nisi izabrao.

Dok je odlazio valovi su se prelijevali preko ruba starog kamena pa se činilo kao da hoda po vodi.