Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

SKICA ZA PRAG

10. – 14. 9. 2008.

1.

Cijeli dan u vlaku: iz obilja viđenog ostaju stabla.

Vožnja traje cijeli dan, gotovo sami i u prvom i drugom vlaku, sunce nas obasjava s različitih strana, ne pamtim imena gradova.

Stijene, livade, slutnja jeseni u krošnjama, zatim odjednom taj pitomi kraj, živice melodiozno prostrte kroz krajolik – prostor jeseni, i širok i tijesan, doba smanjivanja, putovanje kao oružje protiv zabrinutosti. Vltava za dobrodošlicu.

Sad, ovaj novozagrebački pogled kroz prozor, sa zgradom, parkićem i dizalicama, ljudi u metrou sa svojom običnošću, utješnom i neutješnom – negdje s druge strane vidljivog prozirni krčag i mehaničke figure iz moje stare igre za glasove.

Tražeći boje, nalazeći: zlatnu, rumenu, plavu, boju mladog lišća – ono što ne znaš, možeš li naučiti?

2.

Sve blizu, izloženo, nasrće i gura se, ponekad pjevajući, ponekad hrapavo – svijet od lutaka, lončića i staklenih predmeta, fasade i tornjevi, vrčevi točno utvrđenog porijekla – iz prošlosti upecane nove stvari zajedno s novim ljudima preplavljuju vidokrug. Tu sam, i nisam, i tako svi.

I medovinu smo kupili, i pivo pijemo u velikim količinama, naručujemo kavu nad rijekom, smješkamo se među ljudima koji se smješkaju: ovo je kafić za osobe s mapama i foto-aparatima.

Zašto idete kud i svi, rekao je naš domaćin, grad je velik! Evo, započni nešto s nama ako znaš, smješkaju se mnogoliki zabati, tornjići, oslikane fasade, ako imaš išta osim foto-aparata. Prosjaci ovdje prose klečeći, spustivši čelo na tlo, bridge band uporno svira svoj štucajući jazz, rifljača je prava. A most je podnio već toliko toga da sad strpljivo podnosi i radnike koji polažu kablove u njegovo staro tijelo, i baš ga briga, rijeka mu je tu, uvijek jednako potajno raspoložena za poplavu, a stabla se umiljato i postojano (radosno?) nadnose nad vodu – i koliko dugo su uopće gradili taj most?

Pokušavajući zadržati rijeku, na stolu za kojim pišem nemam stabla nego medovinu, punjač za bateriju, vitamine protiv svakoga zla, vodič i kartu, mlijeko za tijelo, šalicu sa Švejkom u crnoj vrećici, i koliko god stol bio velik, žeđ i nedostatnost ne stanu na njega.

3.

Lepršave boje svile na propuhu u metrou.

Jutro je oblačno, pod prozorom prolazi netko na biciklu, nakratko se čuje sirena.

Turistički dio grada budi se kasno, iskusni vodič stoji sa svojim natpisom, ispod sata bauljaju rasplinute grupice – promatranje turista, kao promatranje ptica?

Konobari slažu šarene jarke jastuke na pletene stolce. Iznose se: vješalice s duginim šalovima, cvijeće na motki koju treba zataknuti u prsten pokraj vrata, cvjetni popisi toplih napitaka. Lončići, sjajni kao svakog sunčanog jutra, spremno čekaju u izlozima, majice ponavljaju svoje natpise koji otvaranjem vrata počinju gubiti duhovitost. Kao drugdje, kao svugdje, osim što je kombinacija predmeta malo drugačija, malo gušća, alkemičari skriveni u tornju, još uvijek olovo u zlato.

Trgovina s cd-ovima bila je zatvorena, vremena do ručka bilo je malo, u tek otvorenom, pospanom kafiću pijemo praški cafe latte, crkva je ispred nas, ući ćemo kroz drugi cd-shop – u kojemu imaju Drugi koncert za violončelo Kabalevskog, ali nemaju Prvi i ne razumiju pitanje. Strogo kontrolirani engleski, samo informacija zbog koje postoji taj pult i to radno mjesto, i ništa više: od turista se očekuje da prođu kroz dvorište i uđu u crkvu.

Prostor, prostor, širina i visina, dekoracija kojekakva, naporni barok. Drugo vrijeme gleda nas s drvenog oltara, zaobljenost svijeta koji o sebi ne postavlja pitanja.

Selektivno sjećanje zadržava spomenik: Tycho Brahe, vitez koji umjesto kacige u rukama drži svijet. I već smo opet na trgu, prolazimo, prolazimo, iza trga je radosna četvrt, trgić s jednim stablom, trgić s četiri stabla, ovdje se stabla podrazumijevaju, nemaš osjećaj da im treba zaštita. Uska pročelja na uglovima, svako je drugačije, kamene kocke pločnika i kamene kocke kolnika, veseli nedostatak tiranina koji bi prosjekao ulice ravno i široko. Kalos dromos – lijepi put – vodi nas do niske kuće, do barokne veže za kočiju, ali to nije naš cilj, kao što nije valjda ničiji. Samostan je pokraj, sa svojim zakučastim slijedom prostorija, zbirkom slika i skulptura – ali to je pogrešan naziv. Sa zbirkom oltarnog namještaja, crkvenih ukrasa? Ne, nisu ukrasi, oni su dio bogoslužja, pošten obrt i pošten novčić, i svaka čast majstoru Theodoricusu! Ah, taj izgubljeni svijet, prije dvojbi, sukoba, ratova, prije alkemičara u tornju. Njegovo zlatno svjetlo, njegova drvena abeceda. Upisujem u taj starinski sklad svoju čežnju za potpunošću, za umjetnošću koja prikazuje, tumači, osvjetljava božji svijet, sigurna u sebe ne sudara se uvijek iznova s vlastitom proizvoljnošću, obješenošću u praznini. Gospa drži djetešce, djetešce drži pticu, ujedinjeni u rumenom osmijehu. Draperije se talasaju, modro i rumeno.

Kupili smo ih u knjizi, pa otrčali na ručak s čovjekom kojemu je prije dvije godine umro sin – upadam u tu činjenicu i ne uspijevam se iskoprcati. Ali sjedimo ugodno, jedemo najobičniji ručak u jedinom kvartu koji već dobro poznajemo, dobacujemo se ljubaznim pozivima. Govori se o poslu i o životu, živahno i na mahove smiješno, i kakav je zapravo taj mali čovjek, stručnjak za heraldiku, koji je nekoć svirao bubnjeve u nekom bendu, a sad najčešće dolazi na posao poslije ručka, otvara svoj prozor visoko nad povorkom turista i radi dugo u noć, mentor za petnaest doktorskih radova odjednom?

– Recepcija afričke umjetnosti u Češkoj početkom 20. stoljeća, kao da se o tome može išta napisati!

Poslije nekim sporednim mostom do nepredviđenog parkića (još ne znam da je ovdje uvijek moguće nabasati na parkić), gdje nastavljamo promatrati ljude. Putnici prolaze, nakratko sjednu pa idu dalje, ali čovjek s psom sjedi drugačije. Pas se malo valja po travi (možda bi nam baš to sad trebalo), otrči jedan krug i već se vraća čovjeku, stoji pred njim u rječitom stavu: idemo dalje! Čovjek ga pušta da tako stoji, zatim ustaje, pomalo lijeno i valjda s uzdahom, pa kreće preko trave prepuštajući poprište u potpunosti nama, smušenim obilaziteljima znamenitosti. Sladoled je pojeden i unatoč ranopopodnevnoj mlitavosti, idemo dalje, penjemo se, sunce nas prati.

Hoćete li ulaznice za veliki tour ili za mali tour? Sad mi ne razumijemo pitanje. Pogledali bismo Ladislavovu dvoranu, kažemo, i nemamo mnogo vremena. Kao da ga itko ovdje ima! Kupujemo pogrešne ulaznice i ulazimo. Dvorana… dvorana je neopisiva. Kad je bilo vrijeme turnira, posuli bi po podu pijesak i doveli konje. Kad bi vrijeme turnira prošlo, u dvorani su neki teško zamislivi trgovci prodavali svoje oružje, mjerne sprave, bočice od mutnog stakla s tinkturama, boje i pozlate.

Katedrala je drugo. Uzalud pokušavam smisliti za koga je tako golema, dok pijemo kavu iza jednog od njenih krila, a pokraj nas prolaze najčudnije turističke ptičice: Dalaj Lamini sljedbenici s najmodernijim kamerama!

U katedralu ulaze, izlaze, teku njome i motaju se: stari ljudi, bolesni ljudi, adolescenti na razrednim putovanjima. Još jedna gotička Madona stoji smireno i vedro nezainteresirana za gužvu baroknih svetaca koji se sa svojih podesta uzalud guraju u njen svijet, kao i za gužvu ljudi koji prolaze pod njenim nogama, dižući ili ne dižući pogled slijede zadani smjer: oko oltara iza kojega je svečev grob, uskovitlan i sjajan kao štandovi prošteništa na vjetru.

I crkvu svetog Jiržija imamo na ulaznicama, vjerojatno postoji razlog zbog kojega se ide u nju? Postoji, ona je najstarija! (iza zagasito crvenog renesansnog pročelja), i zar je popodne već na izmaku? Idemo Zlatnom uličicom, upadamo u zamke dućana u prastarim kućicama. U plavoj pitamo: kako je Kafka tu mogao napisati što je već napisao, zar je tu stanovao? Ne, tu je živjela njegova sestra s ljubavnikom, bio je kod njih nekoliko mjeseci. Je li tu i spavao, ili je samo dolazio pisati što-već? Kako su to živjeli njih troje u sićušnom prostoru ljupke knjižare za lutke u kojemu više nema njihovih otisaka?

Prave lutke su u sljedećem dućanu – staklo i lutke, nemušto dozivanje zapleta.

No kratka je Zlatna ulica i već je pred nama kula sa spravama za mučenje.

Ostavljamo za sobom stazu turista, nalazimo most, drugi prostor, jeleni imaju neke veze s njim, ne želim vjerovati da su obični lovci dali ime toj zelenoj usjeklini, mora biti nešto drugo, jelenski ples pod suncem, jelen na stazi koja vodi u zeleno podzemlje. Ne, tu je palača za loptanje, staklenik koji nosi lijepo ime oranžerija, možda i jest pun naranči? I napokon stižemo do mjesta-trenutka prema kojemu smo nesvjesno išli, možda cijeli dan, možda godinu, možda jednostavno oduvijek. Ljetnikovac, ispred njega park s fontanom koja pjeva, naizmjence nama i nevidljivoj carici koja je umrla pri porođaju svojega petnaestog djeteta i nije mogla šetati ovuda sa svojom pratnjom u ljetnim večerima poput ove, kroz blago koso svjetlo, ni sjesti na klupu na kojoj sam se na trenutak tako dobro udomaćila sa svojim knjigama – jedna kaže da je žar-ptica kradljivica, druga da se palačinke ovdje prave od krumpira. Sporo vrijeme, precizne vijuge bilja u parku, pomalo mutna svjetlost putuje silazno, skele su uz paviljon, vedrina njegovih lukova napola skrivena.

Ne bismo se odvojili od tog parka i fontane, ali ipak idemo, vraćamo se do kuće za loptanje, promatramo zid sa grafitima: ugrebli su crtež pa zatim bijelili, a bjelilo se pravi na otocima, u kamenoj kućici zapali se vatra pa gori i gori dok se sav kamen ne pretvori u živo vapno. Tamo, ne tu. Tu su vitice, vriježe, likovi poučni i elegantni, njihov je taj park s promišljeno posađenim stablima i odsutni jeleni, a mi se moramo vratiti do mosta, kroz opustjeli stari grad. Specijalac izlazi iz sporedne zgrade, kroz vrata palače iznose okrugle stolove i na trgu pripremaju koktel za neke ugledne goste.

Ah, prebrzo smo prošli kroz kasnu zapadnu svjetlost do neke samostanske pivnice, prebrzo se kroz sumrak opet spuštamo prema gradu. I vinogradi su potonuli u suton, i svjetlost dana na odlasku pomiješala se sa svjetlom uličnih svjetiljaka. Neke Njemice spuštaju se istim putem uz glasan smijeh, uporni biciklist vozi uzbrdo. Ulica je otežala od cijeloga dana i sve su boje tu negdje, u dnu pročelja, u kafićima koji dobivaju na reljefnosti, žarki u sjenovitom sumraku… Lijepo bi bilo tu završiti putovanje, no dug je još put do naše stanice metroa u predgrađu.

4.

Ne može se ponoviti luminozni dan.

Prohladno je dok u ljetnoj odjeći hodamo prema rijeci, preko mosta, uz oslikana pročelja. Libuše se nabacuje kamenjem, a mi idemo kroz park, u našim glavama beskrajna smjena straže, u svjetloplavom.

(Sada, dok pišem, za prozorom dolazi jesen: vjetar u krošnji širokog lišća, sive fasade zgrada iz sedamdesetih gotovo sasvim skrivene raslinjem. Hladan dah jutra raspršuje tjeskobu. Već sam sve spakirala, i boce i bajke i glazbu, i kafić iza mosta preko kojega nikad ne prestaje teći rijeka. Kad je Vltava potopila grad jednom previše oni su ga premjestili, piše u vodiču, no još uvijek je tu, izložen kojekakvim poplavama.)

Jučer: gostionica s konobarom-razbojnikom i konobarom-novčarom, njihova paprena juha i besmisleni desert poput kakve osvete svekolikim turistima. Otrcane razglednice koje nam daju za nagradu, pakosno se smješkajući.

Kad u ovo doba godine legneš na klupu u parku, ubrzo postane hladno pod vjetrom. Vidiš grane šipka (u proljeće bile su ružice), vidiš svece oko stupa.

Najbolje je hodanje, nizbrdo, uzbrdo pa natrag, sve do sata koji pred okupljenom gomilom otvara svoje prozorčiće, star i nedostatan. U oku naviklom na toliko šarenilo njegova skromna predstava ostavlja očekivanje: što imaš još? Magični sat koji pravi vrijeme, neumoljiv… Vratila bih se onoj rumenoj Madoni s djetetom i pticom koja se smješka vremenu blaženo i bezuvjetno, vedra i dovoljna, umjesto nas.

Ne, mi nismo turisti, mi smo stručnjaci, jedan za umjetnost, drugi za tjeskobu.