Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

OMIŠALJ

svibanj 2009.

Dvostruka niša u zidu prastare obijeljene kuće: u jednoj je Gospa, u drugoj ću jednoga dana biti ja, rekao je kućevlasnik, voljan i u ponoć obilaziti svoja zatrpana iskopišta.

Žena je imala suzu u oku.

Žena je pomaknula cijelo mjesto malo na istok, no mirisi lavande i ružmarina ostali su nepromijenjeni.

Bacila se u naručje svom čovjeku, otišla po rakiju i kolače.

Na dnu kolača antički grad: iskapali su zemlju s dna mora, da brodovi mogu proći i tako je nastao rt…

Zaklanjam oči, spuštam dlan nisko, tako da se sadašnjost na trenutak uopće ne vidi.

Lijepo je ovdje, ponavljam, lijepo, lijepo, lijepo.

Ujutro sa susjednog brijega gledam stisnute kuće i ne slušam čemu je služio brijeg. Osmatračnica za bijelu vilu koja je poludjela pa više ne gradi svoje gradove „nit na zemlju nit na nebo“, nego se nabacuje također bijelim tankovima na obalu?

A more, more je bilo prozirno. Ljudi s dvije strane u njega svakodnevno zure, u ravnoteži straha.

Navečer u visokim šalicama vino i led.