Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

JAPANSKI VRTOVI

Papirnati vrtovi.

Nisam bila u Japanu, nisam ih vidjela, nije baš ni vjerojatno da ću ih ikada vidjeti u stvarnosti.

Dragi prijatelji, pisalo je u poruci, šaljemo vam mali božićni dar, knjigu fotografija u kojoj su nažalost sva objašnjenja na japanskom.

Imam tri takve knjige: vrtovi, tradicionalni hoteli, dvorišta Kyota. Sve tri djeluju na mene slično, ali vrtove najviše volim.

Nadamo se da će vam se svidjeti, da ćete uživati u tipično japanskom osjećaju za lijepo i da će vas potaknuti da jednog dana doletite k nama.

Možda bi se moglo tvrditi da ti vrtovi ne postoje, jednostavno ne postoje, premda bi to bilo pretjerano.

Trebala bih reći zašto uvijek iznova uzimam knjigu na koljena, zaustavljam se nad njenim stranicama. Ali zadaća je nekako u suprotnosti sama sa sobom: nad japanskim vrtovima se zaustavljam, a dok sam zaustavljena, ne govorim. Zaustavljam se u području bez riječi. Uostalom, u knjizi su i riječi svedene na apstraktan krajolik, sitne slikovne legende na dnu stranice, znakove u čijem se apstraktnom krajoliku također dobro zaustaviti. Ali ne toliko dobro kao u vrtovima.

Riječ za bijeg je eskapizam?

Japanski vrt možda je prostor bijega – prostor onkraj života, ali ipak život. Jer odsutna ruka položila je kamen preko potoka, a uz taj potok bilje još uvijek nevidljivo raste unutar svojih jasnih vijugavih obrisa.

Ne čista priroda, ne divljina. Mjesto gdje je netko bio, ali ga trenutno nema, bistra zaustavljenost njegov je trag. Netko tko je pokupio ocvale irise, suho lišće sa staze, osim tamo gdje je procijenio da je palo baš kako treba, u neku lijepu rasutost, pa sve izgleda glatko i svježe. Netko tko je složio oblutke. Postavio kamene svjetiljke.

Sve je snimljeno danju, nijedna kamena svjetiljka na fotografijama ne svijetli.

Kome su namijenjene kamene svjetiljke u vrtu? Šetačima, ljudima koji promatraju mjesec? Nevidljivom vrtlaru koji zamišljen i diskretan i noću polagano obilazi svoje kraljevstvo pripremajući jutru sitne tragove svoje nezemaljske, pomalo nemarne urednosti?

Gotovo ništa ne znam o svijetu čiji su to vrtovi, a misao „bilo bi lijepo znati“ nije ni oštra ni uporna. Možda mi znanje ne treba za promatranje, neće ni ubrzati ni usporiti vrutak neke drugovrsne znatiželje.

Sve što je izloženo kontemplaciji, u kontemplaciji postaje zagonetno. Kad bi na fotografiji bilo lice, vrt nekog lica s njegovim svjetiljkama, bio bi jednako zagonetan: duboke sjene i sitna sjenčanja, zlatasto svjetlo osmijeha ili reljef zamišljenih usana… Pa zašto onda promatram vrtove, a ne lica? Kamo odlazim promatrajući, gdje se zaustavljam ostavljajući na trenutak za sobom sav nemir?

Nemir se u sljedećem trenu vraća, naravno, pretvara se u smiješan vrisak: želim biti japanski vrt! Anestetik bijega, mjesto gdje ništa ne boli!

Htjela sam pisati o japanskim vrtovima, a o čemu zapravo pišem – o utočištima, o pripovijestima? O neprenosivom, neuhvatljivom prostoru, idealnom tekstu koji funkcionira kao vrt? O licima koja volim?

Ništa čvrsto među upitnicima.

Ali mogu barem opisati jedan od vrtova, pa biram onaj sa zavjesom ljubičastog cvijeća. Tu je bambusova ograda, drvene grede kao naznaka ulaza – nekoliko jednostavnih poteza koji otvoren prostor pretvaraju u zatvoren, izdvojen, pojedinačan. I biljni strop nad malim vrtom, pokrov od blijedo ljubičastih cvasti koje se slijevaju s grana poput kiše i nekim čudom zaustavljaju prije nego padnu na tlo. Mogla bih stati ispod njih, mogla bih rukom proći kroz zaustavljenu ljubičastu kišu – kad bih zaista ušla u vrt, umjesto u prostor zaustavljanja, napetu ravnotežu bezvremenog i trenutnog…

Možda znam: možda je sretni osjećaj koji tražim otvarajući knjigu samo slutnja zadovoljstva kakvo bih osjećala da sam sama tako dobro složila oblutke, povezala bambus, napravila most koji može izdržati težinu slučajnog šetača i njegove pjesme?