Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

UNAPRIJED ŽIVEĆI NEDOSTAJANJE

Bezbroj sitnih stvari – aksiomi: „svijet se mora ponovno okrenuti čovjeku“, „mačke su zle životinje“, „ja ne volim prugasto“ – sitne brige i opomene: „trebaš bolju kremu za lice“, „zašto imaš tolike podočnjake“… Ne valja ovako izdvojeno, u navodnicima, jer sve je to jedna rijeka, neprekinut tok koji me prati cijeli, cijeli život, a uskoro me više neće pratiti. „Kupila sam ti novi stolnjak, hoće li netko od djece doći poslije škole, gledala sam zanimljiv film.“ Prepričani razgovori s prijateljima, čak i ono što je uvijek izazivalo moj otpor, sva ta nervoza, insistiranje na lošim mogućnostima, sve čega se odjednom ne mogu sjetiti kad pokušavam zapisati, no inače se sjećam stalno, svakog budnog trenutka i mislim: evo, i to će mi nedostajati, toga također neće biti – nećemo razgovarati s plavookim mesarom na placu, nećemo se prepirati oko „sajma neukusa“ u Bennetonu, nećemo prepričavati knjige koje je posudila u knjižari jer ima „vezu“, nećemo nabavljati zdravu hranu i podržavati se u vjerovanju da biobran, beta-glukan i slični proizvodi mogu održati bolest na odstojanju, neću joj govoriti da ne smije sama vješati zavjese (i čemu uopće to neprestano pranje zavjesa?) i neka čeka dok ja dođem, neću prazniti pred njom vrećice na kuhinjskom stolu govoreći što sam joj sve kupila, dok ona ponavlja da ne smijem toliko trošiti i da će mi dati novac za sve te rotkvice, korabice, blitvu i tofu iz bio uzgoja. Neću joj izlagati svoje poslovne planove, koje ona sluša i ne sluša i smiješi se, ni tračati s njom ove i one poznanike, tek da nam prođe vrijeme, nećemo – više nikad! – otići na kavu poslije neke kupovine u moj omiljeni kafić, niti će me čekati na tramvajskoj stanici uvijek negodujući što kasnim, premda nikad ne kasnim više od tri minute, nećemo se čuti svaki dan telefonom, čak i kad nemamo što reći, nećemo brižno razgovarati o mojoj djeci, niti će mi ići na živce gubeći se u crnim predviđanjima, neću joj više nedjeljom donositi novine da bi s tatom mogla uz doručak rješavati križaljke, više mi nitko nikada s toliko ljubavi neće mjesecima unaprijed smišljati rođendanski dar –