Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

RUŽA

Našla sam je u košu za smeće, rekla je, i to je bila istina, istinit i neuvjerljiv odgovor na sumnjičavo pitanje.

Išla je kući kroz park, trudila se koncentrirati na disanje, sjećajući se smijeha i glasa prijateljice koja joj je tumačila kako je problem uvijek isti: čini ti se da te posao tišti i da ti brak ne valja, no zapravo samo pogrešno dišeš…

Ruža je izvirivala visoko iz koša, nije ju mogla ne primijetiti. Bila je bijela na dugačkoj stabljici, čvrsta, gotovo živa, kao da raste iz tog koša, suverena, kao da upravo ona izražava njegovu pravu prirodu, dok je sve ono smeće, zgužvani omoti i plastične boce, tu na pogrešnom mjestu, jer je na pogrešnom mjestu u svakom slučaju i gdje god se našlo.

Mogla ju je ostaviti da tu i dalje pokušava kraljevati nad nedostojnim podanicima, no osjećaj za stvarnost upozorio ju je da će to kraljevanje biti kratkoga vijeka. Pa ju je ubrala iz koša s manjim osjećajem krivnje no da ju je ubrala iz vrta.

Prestala se koncentrirati na disanje, počela zamišljati različite varijante ljubavne svađe u kojoj je ruža zataknuta među smeće, možda u bijesu – da, vjerojatno – ali ipak dovoljno pažljivo da se ne slomi, gotovo s osjećajem za dekorativno.

No prije nego što je stigla do svojih kućnih vrata zamišljanje svađe postalo joj je dosadno, jednostavno dosadno, jer svađa neprestano ima posvuda, u izobilju, i kad čuješ te zajapurene riječi izbliza, sasvim izbliza, kad ih čuješ, recimo iz vlastitih usta i usta nasuprot svojima, znaš da nisu pune velikih jarkih boja. Obično su sitničave i bijedne, s gomilom nekakvih pogrešnih rečenica koje ne rastu iz jezgre pravilno i elegantno poput čvrstih bijelih latica. I koliko god bile šarolike, uvijek svjedoče o istoj borbi za prevlast, nerazumijevanju, nedostatku ljubavi koja bi se – zar ne? – trebala sastojati u stavljanju drugoga na prvo mjesto u svojemu srcu? Gle, koliko o tome znam, mislila je, možda sam sama zataknula taj cvijet u kantu?

Kod kuće, još u kaputu, tražila je odgovarajuću posudu, visoku čašu, nešto jednostavno. Skromno kraljevstvo za ružu, gotovo poput onoga iz kojega ju je otrgnula. Onda se ipak odlučila za najljepše, rukom oslikano staklo.

Stavila je vazu s ružom na kuhinjski prozor, sjela – još uvijek u kaputu – i zagledala se u nju. Možda ja sve to skupa, sav taj osjetljivi posao srca, ne radim ništa bolje od drugih, mislila je, pa mi zato situacija broj jedan – bacanje ruže – nije toliko zanimljiva kao situacija broj dva – spašavanje? Jer druga situacija možda svjedoči o tome da onkraj ljubavnih i neljubavnih napetosti postoji mogućnost radosnog užitka u nečemu izvan sebe, nečemu što nije ni kupljeno ni darovano, što ne izaziva na dvoboj nego samo na promatranje, u svojoj kompliciranosti, zagonetnosti, različitosti… Ljubav funkcionira samo dvosmjerno, ali za ljepotu je dovoljno imati oči. Od partnera tražiš nježnost, podršku, razumijevanje, od ruže samo da još malo bude tu, i možda bi se moglo ustvrditi da su djeca do preobrazbe u odraslost pomalo kao cvijeće pa pjesnikinja baš na to misli kad kaže two children, two roses…

– Zašto sjediš tu u kaputu? – odjeknulo je pitanje iza njenih leđa, napola prijekorno, napola nesigurno, izrečeno glasom koji pokušava prekinuti napetost, ali nije siguran da zna pravi način, nije siguran čak ni da je to ono što zaista želi. – I tko ti je dao tu ružu?