Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

STOLAC PREMALO

U velikom predvorju, na koktelu dobrodošlice, na početku festivala postoje grupice ljudi koji se tijesno drže skupa, a postoje i oni koji su ostali bez društva, sami i novi, možda i ne baš više toliko novi, ali svakako sami, možda stanovnici neke priglupe sporedne zemlje iz koje se rijetko putuje na festivale, jarko vidljivi u svojoj samoći – u toj igri u kojoj treba brzo sjesti, ali je jedan stolac premalo.

To je vježba za život, tako se dijele uspjeh i sreća?

A kopernikanski obrat sastoji se u tome da gubitnici shvate kako im situacija ne-sjedenja daje slobodan pogled, treba samo imati hrabrosti i suočiti se, ne pobjeći kući u suzama, ako uopće imaju kuću, ako kuća nije iluzija, jer je i ona djelomično stvar početne podjele… Dakle, bez bježanja. Pravilo glasi: ne vraćaj se u hotelsku sobu, pod most, u zgradu, vilu u sjevernom dijelu grada, nego – napravi svoj stolac? trudi se sjediti na imaginarnom stolicu toliko sigurno, s takvim izrazom opuštenosti da se svi počnu čuditi i zažele tvoj stolac umjesto vlastitog? uzleti i promotri ih odozgo, jer netko skriva sijede vlasi, nekome se ruke lagano tresu od tolikih koktela dobrodošlice, netko srdačnim dodirima prikriva tjeskobu…

Postoje još razne mogućnosti, od kojih je najčešća sjedenje s nekim drugim: dragi, uzmi me u krilo, prijateljice, daj mi pola stolice…

Dalje?

Ima ih koji su zaslužili da ostanu stajati? Možda, no može se također primijetiti da su oni koji su se udobno zavalili svladali vještinu lakog davanja izjava, ali uglavnom nisu svladali postavljanje pitanja, onu uljudnost koja podiže pogled preko ruba vlastitih sigurnosnih ograda i mijenja pravila igre.