Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

SVE ŠTO ZNAM O GROŽNJANU

13. 7. 2000.

 Sve što mi se dogodilo u Grožnjanu?

Još mi se ništa nije dogodilo, same slike imaginarne prošlosti.

I zvuk.

Nadoknadit ćemo, govori neki budući glas. Ali ništa se ne može nadoknaditi.

Sad se sjećam: ostavili smo stvari u nekoj od kuća, pošli u obilazak prostorija za vježbanje – klaviri, veći i manji, vrata, prozori, kamen. Mame i djeca, kovrčava žena, žena s bijelim čupavim psom, profesorica koja govori nekom mješavinom slavenskih jezika. Žensko-dječji svijet. Vedro, kao početak. Sva bi djeca mogla postati kraljevi i kraljice, u nekom svijetu gdje je glazba prijestolje.    

21. 7. 2001.

Ovo je zvjezdarnica.

Imena na starim plakatima rastu, odvajaju se, uzdižu, kotrljaju preko neba i zapinju, rasipaju se, osipavaju – i bude smijeh, i bude olovo, sve se to vidi sa zida u suton. Davno utihnula glazba ljulja se s večernjom zvonjavom, pogled na dolinu ljulja se zajedno s njima, razbacuje iskre i smijeh – dok negdje drugdje žene podrezuju pilićima krila.

Zabilježeno na fotografiji: dva dječaka, veći se smješka, manji poseže za šalicom kapučina, na meni prugasta majica koja je nekoliko godina kasnije ostala tu.

Oluja, uvijek se dogodi oluja. Mi smo na najvišem katu, gledamo munje, slušamo kišu. Vjetar zavija kroz klimave prozore. Forte. Prestissimo!

22. 8. 2002.

Zelena i crvena, odraz u zelenom krajoliku, u crvenom cvijeću na ogradi – to se gospodarica strelica, dužina i pravaca, naginje nad svoju sliku i zapovijeda: zamisli Mjesec nad ovom dolinom!

Ujutro, kao obično, predajem se porocima: prebrojavam slatke minute, pišem imaginarne poruke. Ljudi pokraj mene govore o novinskim člancima. Mjesec, da sad zasja iznad nas u nekoj iznenadnoj noći, sigurno bi ih prekinuo u razgovoru. Stalno isto pitanje: pisati o tim ljudima koji čvrsto usidreni sjede za stolom i tračaju kolege muzičare ili o nestvarnoj noći?

Mjesec, dakle: bila su dva brijega i dva grada na bregovima i dvoje ljudi koji se loptaju Mjesecom. (Sad se gušter penje uza zidić, čovjek s biciklom odlazi, sunce mi grije leđa). Od svih zabava na svijetu ta im je bila najmilija, no nisu nailazili na odobravanje. Zabranjeno je, govorili su im, tko ste vi da ga možete samo tako uzimati s neba? No oni su mogli, svaki put kad bi bura tajnog smijeha odnijela i posljednje zrno prašine. No kad bi netko od njih jednom skrenuo pogled, unatrag ili u stranu, i propustio ga kroz ruke, pustio da se otkotrlja dolinom, bi li ga ikad više bilo moguće podići na nebo?

… …

Zapleten uzorak: po kojim stepenicama, kroz koja vrata, u kojoj od tih soba s daskama na podu, kosim starim gredama stropa? Ovdje? Baš tu, u ugodno zasjenjenom, na ovim stolcima, između nepravilnih zidova, u svježini bambusovih zaklona na prozorima, ta prošlost? Da, ovdje, potvrđuju crvene pločice poda, široke fuge, ogrebotine na klaviru i bubanj. Ljeto za ljetom.

Sloj po sloj prekriva tragove, dodajem nove slojeve koraka njuškajući za izgubljenim vremenom. Riječi te oblikuju i usmjeravaju, šapćem mu, bez riječi i zvuk i pokret nestaju u nepovrat. Kao i boja sunčeve svjetlosti kroz staklo i bambus, zeleni okviri vrata, zajednička fotografija pohranjena u nedohvatno. Sladak osjećaj koji neprestano klizi u gorko.

Najsretniji zvuk: sandale lupkaju po kamenu, sjajnom od kiše, plavom od noći, žurno prema telefonskom pozivu.

30. 6. – 6. 7. 2004.

Sjedim ispod bora, morala sam očistiti iglice sa stola, na susjednom stolu zadržala se lokva od prošle kiše, neki čovjek kosi travu koja intenzivno miriše, stalno iznova mislim kako je prirodno i dobro nastaniti se navrh brda, u ovome vjetru, na otoku usred zelenoga mora.

Bit ćeš sam u staroj, ruševnoj kući, rekla sam smijući se i smijali smo se, ne vjerujući u kič-horor-verziju glazbenog ljetovanja. No zaista se našao sam u staroj ruševnoj kući, druga djeca iz raznoraznih razloga nisu došla, pojavila se samo još jedna tiha djevojčica. Htio je pobjeći, pa je odlučio ostati, pa sam mu došla u pomoć, i grad je sad jedna jedina velika kuća. Konobar mu bez pitanja donosi kavu, svira se po cijele dane i ponekad putuje na kupanje.

Sjedim ispod bora i promatram dječaka koji ozarenog lica donosi ocu pohvalnicu: podjela školskih svjedodžbi u Grožnjanu, na otvorenom. Pjesma. Kiosk s palačinkama za djecu i pivom za odrasle.

Na drvenom stolu ispod bora uvijek ima mrava i borovih iglica, možda su povezani? Iglice padaju mravima, mravi dolaze po iglice, dolaze po mrtve mušice? Dok nosi mrtvu mušicu, mrav ne može dobro održavati smjer. Razgovaraju, vidiš, čak i mravi razgovaraju! Glavama lijevo-desno, dodirom. Drugi preuzima mušicu, ali mu ide još lošije.

Bile su šetnje, u neprikladnoj obući, najprije cestom pa kroz tuđe vrtove.

5. 7. 2005.

Dvije djevojke za stolom nasuprot mojemu: jedna pjeva na sav glas  All that Jazz, druga se smije. Jasno vidim sve: golemi bijeli sklopljeni suncobran na donjoj terasi, momak koji telefonira stojeći na rubu zidine. Večeras će biti koncert, a zatim ćemo spavati.

Umjesto ekrana: širina pogleda, kockice leda, žeđ. Pogledavam krajolik, dižem i spuštam pogled kao da ga prepisujem. Ispred mene čovjek u biciklističkom odijelu širi novine i zaklanja mi dio pogleda. Bijelo cvijeće raste uz stup, uvijek isto bijelo cvijeće, u posljednjoj je fazi ocvalosti. Proglašavam današnji dan danom kad dolaze darovi. Hoće li doći? Očekujem, iščekujem, udišem dim cigarete koji se odjednom odnekud pojavio, minutu po minutu primiče se večer. And all that Jazz…

11. 7. 2007.

U tijesnoj izbi dok vani zajedno sa zvukom klavira pada melankolična kiša. Lijepo je ovdje, među odsjajima pošiljaka koje sam nosila u bilježnici do zadnjeg trena, pa žmireći bacala u nepoznato. Hvala, zazvonilo je zvono. Sad rašiveno, končić po končić, razrezano, nerazrezivo, vrijeme je potrošeno kao ove kuće koje čekaju majstore. Ako majstori jednom stignu, obnovit će ih – pa neće biti samo stare, nego i nove, novo mjesto za noćenje. U potrazi za novim mjestom, jedino o čemu misliš je sloboda?

U podrumskoj prostoriji za vježbanje, do kraja ispunjenoj zvukom, stvari se prorjeđuju: zvuk violončela, ledeni čaj, sloboda. Ti si opsjednuta slobodom, rekao je prijekorni glas u nekom drugom prostoru. Sloboda je okus i miris, tjelesna blagodat. (Tu staviti znak ponavljanja.)

Klupe i stolovi od balvana sada su razmaknuti da bi se oslobodio prostor za plesače. Svirači će biti na podiju uza zid kuće gdje nespretni momak petlja s ozvučenjem. Hladno je i sve hladnije, kako sumrak napreduje, djeca u oskudnim kostimima počinju se smrzavati dok voditelji izdaju nizove uputa i riječi se, pomalo suvišne, barokno kovitlaju i pjene. Onda počinje.

Teško je opisivati ples, nježnu priču o vražićku koji krade igračke iz snova; dječaka koji se kreće iz neke središnje točke, kao da u njemu nema nikakve zapreke ritmu; improvizirane kostime od krpica; osmijehe i ozbiljnost, predanost mladih plesača. Predstava je vrhunac njihovog kratkog grožnjanskog vremena, ali ovo još nije predstava, tek generalna proba. I svi su još uzbuđeni, nitko ne vidi trenutak, tako blizak, kad će, kroz šarena svjetla i mrežu tonova koji prodiru ravno u srce, nazirati veliku tugu kraja.

8. – 10. 7. 2008.

Kad ležiš u moru putničke mučnine, kako su dobrodošli jednostavni zvukovi: posuđe zvecka, veseli čovjek razgovara s djetetom, netko uzalud pokušava pjevati…

Tako je sinoć do mog prozora dopirao utješni glas života s terase na kojoj sad doručkujem u bistrom jutru poslije glavobolje; zvučao je ovaj isti mali svijet, svijet iz slikovnice, sa svom svojom dražesti, plavim prozorima na bijelom zidu, cvijećem iz kamena, tijesnim ulicama koje izmiču svakoj geometriji. No i tu postoje kosilice.

… …

Recimo ovako: čudan gost dolazi u potkrovnu sobu i dovodi oluju. – Nećeš valjda smišljati vještičju priču, ovdje među zvonima i odjecima dječjih stopala koja trče po starom kamenu? I tko je uostalom taj čovjek u potkrovlju, na čiji poziv silaze nimalo pitomi nebeski svirači i poneka sviračica s munjama? Pa poslije posvuda raste plavo cvijeće, i sve drugo raste, i kosa je gusta i kovrčava, svijetla kao sunce, svima, baš svima, i najdebljem čovjeku u Grožnjanu, i starici koja sjedi pred vratima, i djetetu koje trči u sandalama. Zar ništa drugo ne možeš zamisliti, ništa osim staroga svirača koji se bori sa smrću pa mu zato trebaju njegove zatočnice?

Toliko puta već ovdje, valjda sam mislila da se vrijeme ne zbraja. Odjednom ne mogu točno odijeliti sve te oluje, zvukove sandala i kiše u blistavim večerima, završne koncerte, klavirski hladno, gudački toplo.

Dakle, još jednom, tko je zauzeo potkrovlje i priredio nezaboravan tulum, s letećom teladi i tavama osvetnicama iz stvarne priče o momku koji je zapio životinju, nestao na tri dana, a sad mu nedostaje zub? Žena u zelenoj haljini, naravno. Ima čudnu sjenu koja uzima oblik svega i svačega, no najčešće je stablo i tada je prati cvrkut svih ptica. – Čekaj, zar nije u crvenom, zar nije u modrom, zar nije već bila tu? – Svatko je vidi drugačije, na svakom se mjestu zove drugačije, no svatko čuje njene munje, vidi promjenu koju donosi. – Tu i sad? – Možda od daha te božice muškarac za susjednim stolom, koji nad šalicom kave bezvoljno ponavlja jebote-jebote-jebote, zaspi na stotinu godina?

Neki kažu da je ime gospodarice ovdje bilo Eia.

… …

Jutro je vrijeme kad tijesnim ulicama promiču nakupine turista, dolaze i odlaze, kao lišće na vjetru, ne uzimaju, ne odnose ništa osim punih memorijskih kartica foto-uređaja. Ne znaju da će njihova djeca sve zaboraviti.

Žena koja ispijanje kave smatra radom tumači život: pjevanje se ne njeguje dovoljno. Dvojica muškaraca pomažu joj u iznošenju te istine na vidjelo. Pas leži zaključan u svem svojem krznu.

Turisti se slikaju na rubu zida, žena u zelenoj bluzi odlučno zauzima položaj naspram krajoliku.

Kreštave riječi: mi pokušavamo, pokušavamo, ali problem je prostor. Ovaj prostor, terasa kafića s pogledom na zeleni svijet i buru? Udišući prostor, odjednom vidim ljude koji uporno slažu kamen na kamen gradeći zid, dok zvono odbija jednom polovicu, jednom četvrtinu vremena, a netko se vraća strmom stazom i doziva koze.

U stvarnosti čovjek za susjednim stolom uranja u novine kojima je prekrio cijeli stol, pokraj mene zuji frižider sa sladoledom. Turisti su otišli. Otišlo je i društvo s psom.

… …

Maloprije pogled prema moru: večer koja nikako da počne, noć koja se blago širi nad brežuljcima, vijuga cestom u dolini. Opet glasovi s malog trga pod prozorom.

U oknu sobice nad uskom ulicom odražava se drugo okno. Ulična svjetiljka rasipava žuto svjetlo po ružičastom zidu, i po blijedom zidu nasuprot, i po kamenim prozorskim okvirima, dok iz restorana zvecka posuđe, dječji glasovi najavljuju noć koja je već počela (ukrali su okrajak dana još rumen od sunca) i ljudi se smiju, premda je restoranu kraj radnog vremena. Noć je, noć, svježa i tajanstvena, najljepša.

Moji stanodavci, vlasnici čardaka iz kojega promatram svijet, pojeli su svoju raskošnu večeru i sad možda sjede na kamenoj klupici pred ulazom, još toploj od sunca, možda polako pospremaju što se još može pospremiti ili su se povukli pod okrilje cvijeća, škura, glasova koji odjekuju, jer ovdje sve odjekuje, ovo je najzvučnije mjesto na svijetu. I slatko je spavati iznad trga, u ravnini s krošnjom, pod okriljem zavjesa koje se ljuljaju na vjetru.

… …

Na početku dana, pred kućom s plavim škurama, gladiolom u prozoru, ljudima koji sjede na kamenim stepenicama uz jutarnju cigaretu i nevještom violinom iza leđa. Jutro je bistro, neko krilato biće zauzdava konja na pročelju susjedne kuće, iza krošnje kestena. Žena na vratima konobe govori o djeci i mačkama, o tome kako stalno putuje i treba joj neki mali pas. Tan tost ve, ponavljam provansalsku tužbalicu nad zorom koja prebrzo dolazi, dok me preplavljuje jutarnja vedrina. Ovo je vrijeme pasa, crni odlazi, bijeli dolazi – ne mogu ga pustiti samog, govori neka druga žena. A treća, daleko odavde, ponavlja kako su žitelji ovog malog mjesta zli, zlobni, podli i pokvareni. Svi su ljudi zlobni, odgovaram, svi su podli i pokvareni, negdje, iza nekog svog plavog prozora.

… …

Iz ptičje perspektive to izgleda drugačije. Ptice imaju svoje stablo s pogledom na sunce, a ispod njih je podzemlje, drugi svijet, odijeljen četvrtastim suncobranima, gdje proklete duše moraju jesti i piti, jesti i piti, u velikim, prevelikim tijelima, i nemaju glasove vrijedne spomena, ako i zapjevaju bit će to prava opomena ptićima koji prerano pokušavaju letjeti: ako ne budeš dobar, past ćeš u pakao. A najbolje ptice odlijeću u nebo i tamo ostaju, postaju oblaci, donose oluju. Kad dođe oluja, ptice su tiho jer osluškuju, prije oluje vrište dozivajući… i tako nam svaka bezazlena priča uspijeva govoriti o smrti?

A dečki su se poslije večere otišli kupati u bazen neke vikendice čiji su vlasnici odsutni, i zatim su trčali četiri kilometra kroz noć jer su bili mokri i bilo im je hladno.

Tri ulične svjetiljke čekaju najdublji mrak za svoj ples u mjestu.

… …

Još jednom, nakon koncerta, pred istim zelenim prostranstvom. Još tri sata i odlazimo. Zelenilo, nepregledno i veliko nebo, uvijek isti pozdrav: do sljedećeg puta, koliko puta još? Sad se plesači spremaju za nastup, konobarica kaže: kako lijep imate rukopis. Šareni plesački rekviziti na zadnjem drvenom stolu, uredno složeni, ipak lepršaju. Guli se crvena boja s okvira mojih sunčanih naočala, a mene tjeskoba počinje grabiti za vrat. Eto kakvi su dani ovdje: bez tjeskobe, bez nevidljivih prstiju na vratu.