Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

TAKTIKA

Počela sam na vrijeme, rekla je. Tri minute solarija i redovno vježbanje, rekla je. Ove godine sam zadovoljna.

Ona leži na ručniku koji je zelen i plav kao njen kupaći kostim, kao japanke, kao more, zadovoljna u svojoj strategiji izlaženja na kraj s vremenom. Nekoliko jednostavnih postupaka kao zaštitni krug kredom, garancija neranjivosti. Malo discipline – i sve će još jednom biti spremno za pogled, i koža, i kosa, i bedra, i duša. Uostalom, nije teško, treba samo savjesno čitati vlastite upute. Dosljedno djelovati. Promisliti pa izabrati. Jednom tjedno skupo vježbanje, dvaput nešto jednostavnije. Kreda koja zaustavlja mrave. I sve ostalo što nagriza.

Ona govori kako je dan lijep u rano jutro kad ga započneš ispravnim koracima: zgnječit ćeš plastične boce zagađivati okoliš nećeš zaliti cvijeće… Ne, ni opori glas osporavanja s drugog ručnika ne može promijeniti njen osmijeh.

Popodne bi možda moglo doći na red farbanje drvenog stola u sjenici. Pažljivo podrezivanje ružmarina. Manikura. Molitva neznanom božanstvu na čijem čelu piše: sve je u redu. No nije li ono, kao sva božanstva, višeglavo? I što piše na onom čelu koje ne vidiš, kakav je pogled lica okrenutog u stranu?

U svakom slučaju, po kruh treba ići rano, udahnuti svježinu, korak će sam od sebe biti lak. Jer čim sa sebe skineš grad i uskočiš u ljetnu trajnost parea, japanki, kostima, to krilato šarenilo, vrijeme će se stopiti s prijašnjim istim takvim vremenom i činit će se da ni dječja lica ne odrastaju. Premda i junakinja plavozelene usklađenosti dobro zna da je zaštitni krug nekoć bio drugačiji, da su se malo pomalo promijenili i kreda i mravi – kao što se vidi na njenoj fotografiji s naočalama kakve se više ne nose, s osmijehom do kojega više ne vodi nijedan put.

No ne treba zagledavati ispod, u fotografiju, dovoljan je današnji odraz u staklu. I ako se život na trenutak ipak učini nepodnošljivo tužnim, postoji još jedna laka taktika, pružanje ruku istovrsnome. Pa kad toliko ljudi iste dobi, istih sklonosti, istog imovinskog stanja krene kroz val, i samo će se more učiniti pitomim. Vjerovat ćemo varci svi zajedno, nećemo stavljati kapljice pod mikroskop. I oluju ćemo dočekati otvorenih očiju, znatiželjno mjeriti brzinu kojom more raste. S odsutnim smiješkom prolaziti pokraj gomile novih lica koja se neumorno uzdižu s dna, dobacuju svoje riječi koje ne razumijemo sasvim, odjednom zauzimaju plićak, bacaju udice, nemarno crtaju svoje krugove u pijesku.