Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

HALAM DJINN

Kad zapnem u riječima – uzmem snop A.-ovih Magic-karata pa se suočavam s drugom vrstom čudovišta i opasnih krajeva.

Ili mi se samo čini da se na većini tih magičnih karata osjeća prijetnja? Ne, naravno, prijetnje mora biti. Da bi se izbjeglo ili pobijedilo opasnost, ta opasnost najprije mora postojati. Što veća prijetnja, to veći podvig, to veći osjećaj spasa.

Iz špila izvlačim vilenjaka. Stoji, neustrašiv i zlatan, pod zelenom zastavom i nešto dovikuje. On je glasnik i prenosi važnu poruku: ustrajte, ne  posustajte, nemojte se predati! vaša mati stoji uz vas! Nešto u tom smislu piše na dnu karte. Ali kome on nosi poruku, tko su nevidljivi borci pod njegovim nebom koje u svjetlu zelene zastave izgleda tako blijedo?

Držite se! vidim kako putuje njegov glas.

Da, da, meni dovikuje, mene hrabri tim svojim neustrašivim držanjem.

Tom vilenjaku ne mogu naškoditi nikakve moći ni sile – tako piše na karti – ništa ne može poništiti njegovu čaroliju. Blago njemu, ali to je ipak previše jednostavno.

No dobro, zadržat ću ga, naravno da ću ga zadržati, to čarobno biće koje će biti na mojoj strani i govoriti mi neka ustrajem, nek’ se svim silama trudim održati na vrhu velikog vala. Moj si, vilenjački glasniče, zastava može vijoriti u raznim smjerovima, ali tvoj glas ide ravno k meni.

Ipak, nije mi dosta, iz špila uzimam još i Halam Djinn – to biće od vatre, tu goruću ženu i sitne likove koji putuju s njom. Jer ona se kreće brzo, vidi se po njenoj plamenoj haljini, samo nije jasno gađa li je netko vatrenim strelicama ili ona sama stvara sve te plamenove. Ili su pak i ona i njeni pratioci samo jedno jedinstveno biće, vatreno i nezaustavljivo, krhko i pogubno –

Ja sam to, naravno, ta Halam Djinn, ponekad me gađaju vatrom, ponekad vatrom isijavam sama i taj život je naporan, da, prilično naporan.

Sad, kad mi je sve jasno, mogu preskočiti zapreku.