Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

BIJEG U ŠETNJU

 

Pobjegli su. Ona je gazila njegovim stopama uranjajući u blato koje je ulazilo u čizme mrtvaca. To su bile djedove čizme, onog djeda koji je umro ljuljajući se na stolici. Poslije je pokopan uz posebnu počast, ispaljeni su plotuni u nebo i održan dosadan, veličanstven govor. Stajala je u crnom, a proziran Ljubavnikov obraz provirivao je iza ramena kršnog Agenta u sivom odijelu, gotovo pretijesnom za svaki užurbani pokret.

Iz Kućerde su se iskrali kao skitnice, dok je Tjelohranitelj jeo šunku u vrtu, ispod žalosne vrbe. Grane su mu padale niz pleća i škakljale ga po vratu. U tišini jutra moglo se čuti silovito mljackanje jezika i desni. Unaokolo nije bilo kuća, sve je zjapilo okljaštreno i prazno, a po sredini uredne livade protezala se cesta, dovoljno široka za dva Mercedesa koji se mimoilaze. Iza garaže i ping-pong stola, ležaljke i sklopljenog suncobrana, iza ograde od željeza i kamena, kao slučajno, izrasla je šumica patuljastog drveća obraslog u podivljalu lozu. Šumica se naslanjala na brdo, a brdo je doticalo grad s druge strane. Ona je dobro zapamtila tlocrt svoje vlastite sudbine gledan kroz prozor helikoptera – ravni betonski krov na livadi s pripitomljenom travom, bez drača. Djed je mahao sve dok nisu sletjeli na zemlju. Pilot ju je primio u naručje i nosio do ograde, dodirnula je svježe obojene rešetke i crni trag ostao je na njezinu dlanu. Sjećala se da je zaplakala, djed ju je podigao i prenio preko šiljaka, kaputić joj se zaderao na rubu. Zaplakala je još jače. Tjelohranitelj nije postojao, a vrba je bila niska. I djed, nekako mlad.

Vukla se za Ljubavnikom, a blato joj je klizilo ususret. Suluda ljetna kiša nije se zaustavila sedam dana, sličila je na vojnike u stroju, ravan i dosadan korak, ujednačen i monoton zvuk, a dodir hladan. Iz Kućerde se nisu micali cijeli tjedan, Ljubavnik je hodao po sobama, a ona buljila kroz prozor, gledajući Tjelohranitelja koji kisne. Još uvijek se pomalo bojala njezina kostimirana majka, i otac, čovjek od vlasti. Očekivala je da bomba padne u zdjelu s juhom u nedjeljno prijepodne, ali ništa se nije događalo, čak ni izgladnjela mačka nije prošla u blizini. Ali tišina koja je okruživala Kuću za odmor, mora priznati, zvučala je prijeteće.

Jutrom, Tjelohranitelj je vježbao svoje razbojničko-obrambene pokrete pred ogledalom u predsoblju i trčao oko kuće u odijelu, s kravatom oko vrata. Tijelo mu je naraslo, glava se smanjila, oči se uvukle u duplje, a čeljust se raširila. Sličio je na jedno od djece skriveno u zapuštenim dvorcima koja cijeli život provedu u istoj sobi, vezana uz stolac, ne razlikujući dadilje koje se mijenjaju. Didl-dadl pjesmica o vremenu koje ne prolazi, zaustavljenom u majčinoj utrobi, o nepokretnoj slici stvarnosti, didl-dadl isti ton u njegovoj šupljoj, dresiranoj snazi. Odrastao je i naučio da poslušnost ne boli. Čak i u njegovom ograničenom svijetu Da je bilo vrednije od Ne.

Pobjegli su. Ona u djedovim čizmama, on u bijeloj košulji od seljačkog platna. Smiješno je tu šetnju nazvati bijegom, to uranjanje u blato, penjanje po uzbrdici, kratko uzdisanje, a ipak, to je bilo to, hodala je sama s Ljubavnikom, bez prisustva Prisutnosti, daleko od Kućerde, slobodna. Djed je bio mrtav. On, pred kojim su salutirali komandanti i vojskovođe, sazrijevao je između bitaka, u ratovima koji su se ponavljali kao godišnja doba – napokon, kad je dočekao mir, počeo je starjeti. Nije pamtila početak Mirnog Razdoblja okićen cvijećem i zastavama – njezino sjećanje počinjalo je u helikopteru iza pilotovih četvrtastih leđa. Negdje u to doba majka je stavila naočale na nos i obukla uski, ružni plavi kostim, a otac započeo karijeru njegujući izgled intelektualca koji u džepu, ispod rokovnika, skriva revolver.

Zapamtila je hodnike koji vijugaju kao zmije po pustinjskom pijesku, vrata presvučena kožom i spužvom, umiranje zvukova po sobama, zidove bez slika, kancelarijske mirise kroz koje je prolazila; znatiželja se opraštala u njezinim dječjim godinama. Djedova soba bila je najveća i sasvim prazna, a on je sjedio u naslonjaču, u staklenoj kocki, bojala se da se ne poreže na njegov dodir, tuđ i dalek. Čekala bi da završi s poslovima, kako je on nazivao vlastitu mrzovolju, i puštala ga na miru – on je telefonirao, pisao, gledao pred sebe, pritiskao dugmad. I majka bi ponekad ušla, smjerna kao opatica, zakopčana do guše, prošla bi kraj nje pomilovavši je, naslonila se na stol i zakašljala. Teška narukvica od srebra udarila bi o dasku i ona bi progovorila dubokim, muškim glasom. Zapisi, izvještaji sa sjednica, dokumenti, biografije – sve je to trebalo biti pregledano, ovjereno, proučeno prije onog zanosnog trenutka kad bi djed zapalio svoju cigaretu bez filtra, zaključao ladice i iznio je na leđima, piša lonca, iz sobe.

Kako je rasla, sloboda se smanjivala, helij je izlazio iz zračnog balona kojim je upravljala, a vidokrug se sužavao – činilo joj se da će se svaki čas sudariti s horizontom izraslim u zidove. Ispisali su je iz škole, satove baleta, klavira, izbacili iz tramvaja i žičara, prodavaonica i autobusa, s plesnjaka i iz kina. Preselili je u kuću okruženu drvećem i psima i dovukli četu učitelja. Hodala je između nepoznatih ljudi, ulazila u sobe ispunjene stvarima – izgledalo je kao da se nalazi na krijumčarskom brodu: sve je bilo prenatrpano cigaretama, pićem, kristalom, televizorima, cipelama, krznom. Nije se sjećala kako je uopće upoznala Ljubavnika u tom kontroliranom metežu. Je li bio prerušen u vodoinstalatera ili brijača i kako je ušao u labirint, nije znala. Samo se odjednom stvorio pred njom, različit, nestvaran, izrastao iz zemlje, šutljiv. Zgrabila ga je mahnito i proždrljivo, poput gladne, izbezumljene kuje, izgrebla mu leđa noktima, otkrila mu svoj požudni zagrljaj, sirov kao jezerski vir. On nije bio iznenađen, prepustio se njezinim milovanjima, šaputanjima, krikovima, skoro s ravnodušnošću. Nije drhtao od strasti, nije se znojio od uzbuđenja pa je mislila da je podmetnut, da je Špijun, Agent, Detektiv, Uhoda ili Ulizica s Ambicijom. Kad bi joj se dah povratio, tražila je znakove koji će ga odati, kopala po džepovima htijući otkriti poruke i skrivene mikrofone, ali nalazila je samo papiriće sa stihovima: u potaji, on je, o užasa, pisao pjesme.

Nije nasjela na taj trik, i dalje je očekivala izdaju, ali vrijeme je prolazilo, a Ljubavnik ostajao isti, mlaka voda u zaklonu, bez vjetra i bez tajni. Njegovo rodoslovlje zadovoljilo je njezinu obitelj. Bio je unuk nekog uvaženog djeda i sin neke uspješne majke, imao je osobnog šofera i završenu privatnu školu. Smatrali su ga propalim čudom od djeteta, dvojnom ličnošću, ali su ga prihvatili – ostao je u njezinoj sobi s dvostrukim vratima.

Djed je bio vrlo star i umirao je u Kućerdi za odmor: kao dobra unuka, ona je svake subote dolazila da ga posjeti, vozila se u crnom mercedesu okružena baršunom i poniznošću, držala je začuđujuće hrapavu Ljubavnikovu ruku u svom krilu. Vožnja ju je izluđivala, ispred i iza Ljudi iz osiguranja lebdjeli su iznad ogromnih motora, izgledalo joj je kao da se nalazi u nijemoj komediji, smijala se glupo i jedva dočekala da ugleda vrbu koja je porasla, Tjelohranitelja i hrpu betona s prozorima. Kućerda je postala utočište, sklonište od stvarnosti, djed je nabavio stolicu za ljuljanje i čizme pa je išao u ribolov na ograđeni dio rijeke – Čuvari preobučeni u drveće su ga pratili. On se raspametio sasvim, pobrkao ratove, činjenice, istine i laži: u svojoj sklerotičnoj brbljavosti postao je opasan za Budućnost. Čekali su da umre – noću bi dvorkinja ulazila u njegovu sobu i osluškivala. Disanje je upozoravalo na opasnost.

Ona i Ljubavnik proveli bi vikend s njim, sviđala im se probuđena ludost, brižljivost čuvana hrpom Ljudeskara koji su se motali po sobama. Samoća je bila sumnjiva i nije se trpjela, Čuvari su iskakali iz Ormara, Polica s Lažnim Knjigama, iz Sefova, bili su ugrađeni u Zidove i imali su Uši, skraćivali mu rečenice, mijenjali monologe, uspavljivali ga pilulama, a ipak, djed je izgovarao hrpu krnjih, odlomljenih misli – složen s malo truda i nešto vremena bio bi to zanimljiv mozaik. Opet je imao onaj blaženi izraz lica iz slavnih bitaka, izraz Zanesenog dostojanstva. Majka je također katkad dolazila, nastojeći izbjeći kćerku, trudila se da bude ljubazna, a uspijevalo joj je biti poslovna. Njezin je život prolazio u dobro čuvanim apartmanima, blindiranim automobilima, bila je ugrožena od straha i opasna.

Kiša je padala sedam dana nakon djedova sprovoda. Umro je u stolici za ljuljanje, čitajući kriminalistički roman. Ljubavnik je ušao u sobu i ugledao bijelo skvrčeno tijelo kako se njiše. Odložio je poslužavnik s čajem i dodirnuo mrtvu, još toplu ruku. Svi su odahnuli kad su čuli za novost. Kućerda se počela prazniti. Svima, i Čuvarima, i Agentima, i Kuharima je dosadila ta izoliranost, bez prijama, proslava i događaja, tako daleko od svijeta. Otišli su autobusima, gledajući kroz velike prozore bez žaljenja. Beton je ostao usamljen. Ljubavnik je recitirao pjesme. Tjelohranitelj se šunjao po kući sa sendvičem u rukama i izlazio na kišu, u osmatranje.

Njoj je pala luckasta ideja na pamet – pobjeći u šetnju. Obukla je djedove čizme i čekala da kiša prestane. Njezin život više nije bio vrijedan – majka je odustala od nje i Ljubavnika, oprostila im nezainteresiranost i pomanjkanje ambicija, ostavila im Tjelohranitelja za uspomenu i Kućerdu na korištenje. Na kraju krajeva, oni nisu znali ni jednu značajnu pojedinost o Prošlosti, novine su bile spaljene, knjige preuređene, a sjećanja varljiva. Nikomu nisu mogli poslužiti kao taoci – nisu imali informacija zbog kojih bi bili žrtvovani. U svojoj osamljenosti, ostali su zbrinuti.

I tako su pobjegli. U šetnju. Ona je gacala po blatu gledajući Ljubavnikova leđa. Pluća su joj se napunila zabranjenim zrakom, mirisom gljiva koje niču i lišća koje trune u zemlji, osjetila je kako je ptica u njoj raširila krila ispod rebara, lijevo krilo, i desno – gotovo ju je bolio taj iznenadno dopušteni zamah. Iz čizama se izlijevalo blato. –Čekaj, netko nas slijedi – rekla je Ljubavniku i zastala. Šuma je bila puna zvukova, priroda se oporavljala od voda koje su je isprale, a ona je prepoznala korake, meke, tihe, i zastala. Ljubavnik se okrenuo. Tjelohranitelj izašao iz žbuna, obliven znojem.

– Odgovoran sam za vas – promucao je. Odgovoran sam za vas – ponovio je. Izgovorio je to napamet, a ipak s toliko uloženog napora, da joj se sažalio. Više nije bio potreban, njihov nestanak bio bi i njegov, stajao je tamo preplašen i blatan. Prebrojila je sve što je skrivao u sivom odijelu: dva noža, dva pištolja, sredstvo za uspavljivanje, bokser, čak i britvu.

– Vratimo se – rekao je Ljubavnik. – Upravo sam napisao pjesmu. O vremenu koje ne prolazi.

Kućerda se vidjela s uzvisine. Ravan krov, santa odrezanog leda u travi. Didl-dadl kucalo je Tjelohraniteljevo srce, didl-dadl čulo se kako odzvanja u šumi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.