Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

VALENTINA

 

Valentina brije bradu i brkove. Svako jutro, prije šest, žiletom struže izniklu, majmunsku dlakavost, razgleda noge nisu li se malje pomolile, nokte obrezuje i nevidljive žuljeve skida, otapa tijelo u mirišljavoj kupki, raščešljava uvojke, parfem iza ušiju stavlja i obrve čupa, a trepavice pojačava, “atropin” u oči kapa, kremu u obraze utrljava, vrat masira, košulju s volanima glača, suknju četka, čarape bira, cipele čisti, pudrijeru u torbu sprema, otvara vrata i jedan drhtav pogled prema ogledalu baca: “Je li me napokon ima, jesam li Valentina?” Tijelo pobijeđeno hoda, stražnjica se groteskno miče, potpetice po asfaltu lupkaju, laktovi se ubrzano zibaju, a pseto poslušno trčkara. S leđa, to je žena prava.

To misli pijanac koji je prati, užurbano se ujutro šulja, tek malo otriježnjen od noćnog vina, izvučen na vrijeme iz vlastitog mulja.

Žena je to što srca ima: Gle, kako daleko vodi psa u šetnju i kako mu nježno tepa: – Pufika dragi, ako ćeš toliko mahati, ostat ćeš bez repa. – Da, da, to žena je mog života zacijelo, prići ću joj čim se pripremim i popravim odijelo.

I pijanac sređuje lice, jezikom čisti zube, zakopčava košulju i prati ženu u stopu, odavno mu još jutro nije pružilo takvu ljepotu.

A Valentina hoda otrgnuta od užasnih ponoćnih snova u kojima se jedna istina uvijek pokazuje nova, a ta je da je njezino tijelo krivo vezano uz premekano tkivo. Ona sad nosi izmišljene grudi i njegovanu muškost pod ženskost nudi. Kome? Suncu, pticama i udaljenim prolaznicima koji ne primjećuju ovu bolnu varku, osobito dok jutrom šeće sa psom u parku.

Mamurlukom ispunjen život razbacanih slika ono je što vezuje ta dva usamljena lika. Ono što ih čuva od pada sasvim je ludo, glupa nada što vjeruje u čudo. Za istu nit se drže ti alpinisti ponora i osvajači neba, da bi se održali, samo komad užeta im treba. Uže se tanji od grčevitog stiska, a stijena od uzaludnih koraka i htijenja postaje skliska.

Ona bi htjela drugo tijelo.

On drugo biće.

– Gospođo, jeste li za piće?

Valentina okreće glavu, a pijanac rečenicu prepravlja u onu pravu:

– Pardon, jeste li za kavu?

I posljednji adut vadi iz rukava, bezazleni osmijeh koji razoružava. Valentina kriomice pogled baca na krpene grudi i stidljivo se smješka, ovo mora da je neka greška. Pijanac je molećivo gleda i Valentina gotovo radosno odlučuje tada: bit ću mu mlada dok mi ne naraste brada.

Ulaze u kavanu. Pufika vezan za kržljavo drvo više repom ne vrti.

Mali konjak,
kratka kava –
daleko od smrti
sreća kao prava.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.