Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

SAN

 

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Uvijek isti san. Probudila se u podne, kriknuvši molbu. Soba je bila obasjana jasnom svjetlošću; predmeti su imali čvrstinu okovani suncem. Okrenula je leđa toj razboritoj slici i utonula u papirnatu šaru na zidu. Još danas.

Pogledom je klizila po grančici s listićem. Baš tako. Grančica i listić. Maleno, majušno, sitno, pedantno utisnuto u okvir kaveza. Umjesto žice. Kad uspravi glavu, nalikuje mjesecu kojem je ispao osmijeh. A ovako, grančica i listić, naopačke, koji padaju, koji padaju sve do poda, parketa, sve do letvice. Tamo je tapeta nabubrila, a zid se naduo kao da kakvu ljudsku bolest ima. I ona je odebljala, zar ne? Kao taj zid: prvo noge, a onda butine i trbuh. Jedino joj guzica ostala ravna, kao nožem odrezana, slična pegli, kako je netko davno rekao. Davno. Nije voljela gimnastiku. Onda još nije imala taj išćuškani pogled. A opet, ima tu neke nemoćne bezobraznosti, u tom licu i toj spljoštenoj, razvučenoj guzici. Zar ne? Mama će tek sutra doći. Već sutra. Treba to iskoristiti.

Ona se okrene. Pogled se otkida od grančice s listićem, okruži sobu kao muha, nagne nad šalicu mlijeka. Dohvati rukom otkrhnutu ručku i prinese ustima. Mrvice skliznuše niz grudi i nabore trbuha. Jučer je jela kiflu. Noćas. Još je ostalo. Udobnije namjesti. Grančice i listići se udaljiše, a radio naraste. Dugmad za pritiskanje izroni iz smeđeg odsjaja, iz politure. Pritisne. Svjetlo se upali, ali ništa. Treba vremena. Dan se izvukao iz ljušture, raširio se. Uselio se u sobu. Zaboravila je spustiti rolete.

Mamica ništa ne zaboravlja. Sutra će doputovati. “Tok-tok”, pričat će njezine cipelice. “Tok-toktoktok-tok-tok”, po hodniku, u mraku. Ona ne pali svjetlo. Njoj mjesec obasjava put, a “tok-tok” joj kazuje gdje se nalazi. Mekano, jedva čujno “tok” je na tepihu, prigušeno na linoleumu, a jasno i glasno na keramici. Baš tako. Doći će.

Glazba je izronila iz podzemlja. Gotovo je zaboravila radio. Glazba, neka violina. Zvuk violine je uvijek podsjeća na sobu pretrpanu starim namještajem. Mala, mala soba, s malim, malim vratima, a u sobi veliki dvokrilni ormari s izrezbarenim ružama, pa krevet ispunjen tuhicama i jastucima, pa stol prekriven staklom i stolice s odvojenim naslonima, a sva ta starudija ne može se više iznijeti kroz mala, mala vrata i diše zatvorena zidovima. To je taj zvuk. Ona treba iskoristiti vrijeme do sutra.

Dovukla je sanduke gore i složila ih. Svaki dan je obavljala po jedan zadatak. Jučer je stavljala sanduke jedan u drugi, jedan na drugi, slagala ih kao kocke. Tražila ih je u voćarnici, u buffetu, trgovini, pa ih spremala ispod stuba. Jučer ih je nosila gore, u hodnik. Mama će biti zadovoljna. Ona voli kad je besplatno. Raspolovi sanduke na letvice i letvice stavi u peć. Peć mlaka, možeš se nasloniti leđima, ali mama se grije. Odmah joj je toplo zbog “ničijih” letvica. Navuče rukavice na ruke i “tok-tok-tok” skače po kući kao kakva ptica.

Ali danas je još nema. Još se kupa u bazenu, još je daleko, tamo na kraju hodnika, iza sobnog cvijeća, za stolom, u hotelu, u bijelom i staklenom. Sprema zube u prsa i srče juhu. Iz ove daljine od dvjesto, tristo-kilometara ima i nešto otmjeno u toj slici. Kao grančica i listić što ne nalikuje grančici i listiću kad se udaljiš do stolice, na primjer. Do stolice. Stolica naraste, a grančica više nije grančica, nego crtica. I mama tako nije mama. To je jedna vrlo, vrlo stara gospođa sa zubalom u grudnjaku, odjevena u bijeli komplet od pamuka. Ali kad se približiš, vidiš mrlje, nekakve čudne, ne masne, već čađave, pepeljaste mrlje. I žute. A mamica ne puši, mamica se ne naslanja na zidove, a ipak… Ne treba gledati izbliza. Treba biti sretan.

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Taj san joj se vraća svake noći, vlak koji u mrazno jutro klizi po šinama kao da je hoće iznenaditi. A ona čeka, stoji tupo, mrzlih nogu, vježbajući osmijeh. U snu joj glava naraste, a oči se razdvoje i skaču lijevo-desno, jer lokomotiva je ušla u stanicu i mama je negdje na prozoru, mama čeka. Ona se izvija pogledom, pa trči kratkim tijelom koje je jedva stiže. I trči uvijek prvo ona, a za njom tijelo s ispeglanom guzicom, trči, trči, jer mama je gore ili dolje, daleko, i trči, a osmijeh pridržava na licu i rukama ga tako u jurnjavi popravlja i sređuje kao rub stolnjaka, ukras. I tada ugleda mamu, iza stakla s lampicom iznad glave, svu sleđenu, ukočenu, pa zastaje, usporava korak i tijelo se sudara s njom zabezeknutom, a ona počinje moliti, sve glasnije i glasnije, dok ne začuje vlastiti glas koji se kao krik prolama iz zvučnika:

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Zalila je cvijeće, nije zaboravila. Sve je napisano na papirićima. Ne puštaj vodu naglo! Štedi struju! Zatvaraj plinsku bocu! Ravna, duguljasta, drhtava slova. Pometi mrvice kruha! Kako se mamin dan dolaska približava, papiri rastu, slova se uvećavaju, uskličnici se nižu. Uopće, stvari pred njezinim očima stalno mijenjaju veličinu, od sitnog do golemog. Evo, cigareta je narasla. Prinosi je ustima i pali šibicom veličine električne žarulje. Kres! Pušiti. To je užitak, ovako iz daljine, dok je mama kao pribadača u bazenu promjera napršnjaka. Njezino tijelo pluta, a ružičasta kapa, posuta gumenim laticama, miruje. Ponekad joj se učini da se mama davi ili da je umrla, da je gleda odijeljena tisućama koraka i ne pridiže se iz kreveta. Odjednom je vraćena u kolijevku, bespomoćna, a tijelo joj je oduzeto prirodnom voljom nezrelosti, a ne užasom.

Pepeo je pao na posteljinu, ništa. Dogorjela cigareta je ne plaši, a pepeljara je daleko, daleko. Pruža ruku, okreće se, dodiruje nosom rub ormarića i gasi žar koji joj grije prste. Kraj, sve ima kraj. I ona je blizu, već je stigla u nepromjenjivost. Sve o čemu razmišlja je prošlost. Sadašnjost nema lice. Predmeti se raspadaju od nedodirivanja i neuporabe. Jučer se čajnik rasprsnuo. U tišini zaječao, a staklene suze popadale su na pod. Mama će se ljutiti, ona ne vjeruje u izumiranje stvari. Njezine kosti klepeću “tok-tok” već desetljećima. I u snu, kad mama naraste u ovoj sobi, kad je gotovo dodiruje dahom, čuje se zvuk života. “Tok-tok”. “Toktoktok”. Ali, to nije danas. Danas je mirno, tiho, gotovo svečano. Treba biti sretan.

Grančica i listić, opet. Naglavce. Bačeni kao kita cvijeća nevjeste. A ona je pružila ruku da dohvati i dodirnula tapetu i zid. Dodirnula sebe u ogledalu. Ništa se nije dogodilo. Violina još cvili poput bolesnog psa. Neće se okrenuti, neće je utišati. Radio se zagrijao, sve mu žice titraju. Papuče miruju ispod kreveta. Treba ispružiti noge kao dvije štake. Neće. Mama je još daleko, u perivoju, na klupici, kraj grmlja. Između dva drveta čije su krošnje pokrile nebo. Može je vidjeti. Ako zažmiri i izoštri sliku, to je prava minijatura.

Sve je sredila, donijela je sanduke, zalila cvijeće, nazvala Emu i Milu, kupila sol, oprala stube, platila televiziju. Stvari je vratila na mjesta koja im pripadaju, koja su im određena još od dolaska u kuću. Desno od plinskog kuhala su krpica i spužvica, lijevo podmetač. Plastične čaše jogurta uredno je spremila u ormar, sedamdeset tri čaše za njih dvije, izbrojila je. Sada još samo treba sakriti pepeljaru. Ali ima vremena. Mamica će doći sutra. Još danas može ležati. Uživati. Putovati bez tijela, bez godina koje se slažu na podbradak. Godine bez događaja su prohujale. Već je stara kao mamica. Kad iziđu na ulicu, svi misle da su sestre. Mamica i brže hoda, a ona trčkara za njom držeći udove na okupu svom svojom slabašnom snagom. Sapliće se od oštrog mamina pogleda koji je prati i dočekuje. Ponekad padne, a mamica kaže osmjehujući se blistavim zubalom: -Još ću te i nadživjeti! – I, doista, ona kao da iz nje crpi neku snagu za sebe. Da, grančica i listić. A violina samo cvili. Ako ispravi glavu, vidjet će mjesec kojem je ispao osmijeh i pada na zemlju, do poda. Zid je narastao, a i grančica.

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Uvijek isti san. Opet je u njemu. Sat zvoni u mrtvoj sobi kao u slici. Ona se diže, opipava glavu. Prsti joj prolaze kroz rijetku kosu, stoji bosa u spavaćici. Traži naočale, stavlja ih na nos i otvara oči. Noć se polako diže kao zavjesa, čak se i šuštanje čuje. Uvlači noge u čizmice, tijelo se otima iz odjeće koju je navukla. Uzima kockasti kaput i crvenu plastičnu torbu, stube izranjaju, miču se. Ona trči, trči ulicom, trči, trči očekujući nečujne vlakove, bez saplitanja i padanja, trči, a mraz joj dodiruje obraze, inje joj hladi obrve, kuće se razmiču, rijetki prolaznici se sklanjaju, automobili je zaobilaze; ona trči preko tramvajskih šina, travnjaka, pješačkih prijelaza, sve u strahu da će zakasniti, da neće stići na vrijeme. Stiže, zapuhana, vrela daha, zaustavlja čovjeka u uniformi, guta zrak, postavlja pitanje. Željezničar odmahuje rukom, pokazuje joj kolodvorski sat koji raste pred njezinim očima. Sve se opet smanjuje osim sata: i vlakovi, i kiosci s novinama, klupe i natpisi. Ruke su joj se skratile, a noge joj dodiruju bradu. Stoji ukočeno, hladnoća se uvlači ispod kaputa, korača po njoj, hladnoća raste. Stoji, razvaljene guzice, opet joj se tijelo vratilo, ako napravi korak, spotaknut će se. Mamica dolazi, mamica dolazi, kretnje se mrznu. Tko će se utrkivati, mjeriti s njezinim “tok-tok”…

Vlak ulazi u stanicu, nečujno, zamislila se, nije čula najavu, sat se smanjuje, na dlan bi joj mogao stati, a ona, eto, opet trči, trapavo, zadihano, prvo ona, pa tijelo koje se trudi da stigne njezin strah, a vlak raste, i prozori rastu, staklo joj gotovo reže lice, a ona gleda lijevo-desno, trči gore-dolje, mamice, mamice, traži bijelu ptičju, staračku glavu i ruke u bijelim rukavicama koje mašu.

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Ali to je stvarnost, zar ne, netko ju je gurnuo tako da je pala na nos, cvikeri su odletjeli, čula je lomljavu čajnika koji se rasprsnuo, pločice oslikane blatnim mrljama su narasle, kotači se približili, grančica s listićem je kliznula niz zidove, iz sna je prešla u stvarnost. Na trenutak se slika zaustavila, i vlak također, sat je stao, neki čovjek je digao dijete, prozori ostavili bijeli otisak svjetlosti na tlu, daleko od njenih ruku, nejasni, a onda se slika ponovno pokrenula, kamenčići i pragovi narasli, ušli joj u usta gušeći šapat zvukom kotača koji se okreću, prepolovili rečenicu, onu istu, iz sna:

Nemoj doći, nemoj izići iz vlaka, mama, nemoj.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.