Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

OTVORENO PISMO

 

Prvo što je ugledao bankovni činovnik Micić kad je raširio novine na stolu i nataknuo naočale na nos bilo je “Otvoreno pismo bankovnom činovniku Miciću”. Stresao se od užasa i jauknuo. Na trenutak je zatvorio oči, nadajući se da sanja. Nedjelja je tako bezazlen dan, ručak, šetnja, televizija, zar ne? Otvorio je oči i pogledao ponovno. Doista, pisalo je. Ne pisalo, vrištalo. Uokvireno crnim isprekidanim crtama, na jedan, dva, tri, četiri, na petoj stranici u nakladi koja je svakim danom sve veća. Micić je problijedio i dohvatio šalicu ohlađene kave. Stotine i stotine ljudi će saznati za njega, anonimnog, povučenog, mirnog službenika. Tko mu to piše? Pogledao je potpis, inicijali R. R. Nije poznavao ni jednog er-erovca. Zapravo, vrlo je malo ljudi poznavao. Zadovoljio se ogromnom slikom raznih lica koja prolaze iza šaltera i pružaju mu ruke s papirima. To mu je bilo dostatno, volio se vratiti u stan gdje ga je čekala jedino Micićka. Sin je odslužio vojsku, zaposlio se i otišao. Laknulo mu je kad je za njim zatvorio vrata.

Bio je sretan, plaća mu je baš počela rasti, žena se bavila makrameom, dobio je unuka, čak si je priuštio i TV u boji. Nekako, sve je krenulo. I sada, odjednom, to pismo. Vratio je kavu na tanjurić ne srknuvši je i počeo čitati. (Golubice bijela, što si nevesela?) Tranzistor je svirao i brbljao. Jutarnji program. (Tri noći već su prošle otkad te čekam ja.) Jutarnji program za nedužne. Pročitao je prvu rečenicu. BANKOVNI ČINOVNIK JE TIPIČNA POJAVA NAŠEG DRUŠTVA PROTIV KOJE SE MORAMO BORITI. KAKO?

Prepao se. Neće dalje čitati. Sačekat će Micićku. Tko zna što piše u drugom redu? Ona je snažnija osoba. Čak i fizički. Nikad ne plače. Zaškiljio je. Onda ipak, kroz trepavice: NE UPIRANJEM PRSTOM, NE PROZIVANJEM, VEĆ PREODGAJANJEM. JER NE ZABORAVIMO, NIKAD NIJE KASNO. ZAR NE, MICIĆU? GOVORIM TI KAO PRIJATELJ. GRIJEŠIO SI, GRIJEŠIO, ALI VIŠE NEĆEŠ. (Prognoza vremena za sutra: hladnije.) SVE POČINJE U DJETINJSTVU, PA I TVOJ RAZVOJ. UTOPLJEN U MASU DJECE, NESKLON ISTICANJU, ČEKAO SI DA PROŽIVIŠ ŽIVOT DALEKO OD SUDJELOVANJA U NJEMU. U DJEČJEM VRTIĆU UZIMAO SI ONO ŠTO SU TI DALI, NIKAD NE BI ISTRAŽIVAO, POKAZIVAO INTERES ZA OKOLINU. PAMTIŠ LI IMENA TETA I NJIHOVE TOPLE RUKE? Uh, zaboravio je. Zar je to važno? Bile su debele, šopale ga knedlama. ŠTO TI JE BILO DANO? ZABORAVIO SI. KAKO SI POSTAO BANKOVNI ČINOVNIK? ŠKOLOVANJEM U OBIJELJENIM I SVIJETLIM RAZREDIMA. KAKO NISI DOBIO POLIO ILI BOGINJE? CIJEPLJENJEM. TKO JE TO UČINIO? LIJEČNIK. SJEĆAŠ LI SE? Naravno, nije se sjećao uboda, ali, oh, da, čekaonica u kojima se čeka, čeka, čeka. Zar su mu otkrili misli? Pobunjeničke misli koje je taložio u sebi gradeći zamak u koji bi bježao zaključavši vrata. – Radim – bio je samo izgovor za sanjarenje. Uživao je u tom kratkom, očuvanom (Micićka na straži) njegovom vremenu. Kako je bezobziran u hrabrosti – vidio se kako izlazi iz reda pred mesnicom, okrećući leđa utučenoj masi od gline, baca kosti u mesarovo krvavo lice, urla autoritativno i sabrano, iz gnjilih ovaca širi se smrdljiv zadah, on okreće svoj prazan trbuh i izlazi van. Sav od čelika. (Od vas nijedna bludna ni čedna.) ZABORAVIO SI NA ZAHVALNOST. MISLIŠ, NORMALNO JE RADITI, IMATI, NE BRINUTI SE. A LJUBAV? PITAM ZA LJUBAV? NIJE SVE U MATERIJALNIM DOBRIMA. JESI LI VOLIO SVE OVO VRIJEME? Naravno da je volio, Micićku, i sina, i unuka, i snahu. Volio je, to se može potvrditi. Ima dokaze. Neka ih pitaju. Volio je klupu u parku dok je nisu zamijenili, i kavanu dok je nisu preuredili, i ulice dok nisu počele zaudarati kao klozeti. Volio je. Zar ga optužuje za neljubav neki R. R., a to čita stotine i stotine ljudi u nakladi koja je svakim danom sve veća? Dohvatio je šalicu ohlađene kave i srknuo. Kakva aroma! I to je grijeh, pomislio je. Ne piše, ali i to mu predbacuje, zna on čitati između redova! A tko je prenio kesten iz šume i zasadio ga ispred kuće, tko ga je okopavao, zalijevao vodom i gnojio kao budala? On osobno, bankovni službenik Micić.

UVIJEK SI MISLIO SAMO NA SVOJE DOBRO, ZAOBIĆI, SPOREDNIM PUTEM STIĆI NA CILJ. BEZ BORBE. POKORAN KAO PAS.

Što se to događa? Zar mu nisu rekli: zašuti, začepi, zaveži? Kad su bili jako ljubazni, odjeveni u praznična odijela, rekli bi: “Zadržite to za sebe, mi smo tu da mislimo”, ili nešto slično. Nije ih pitao za inicijale, možda R. R., P.P. ili X.X., prvo su se zvali očevi, pa gazde, profesori, šefovi, savjetnici, ministri, referenti. Mijenjali su profesije, bilo je tu i trgovaca, carinika, policajaca, inspektora, konduktera, ah, svakojakog diktatorskog življa. Bacali bi mu snijeg u usta čim bi ih otvorio, a onda, nakon tog nevidljivog šakanja koje nije ostavljalo masnice, njegovali ga frazama i šapirografiranom nježnošću. Čovjek je čovjeku čovjek. Na kraju mu je dosadilo uvijek biti kriv zbog toga što mu je majka umrla u staračkom domu ili što je sin mokrio u krevet kad mu je bilo devet, pa je jednog dana odlučio ne biti kriv. Nisam kriv, nisam kriv, vikao je cijelo jutro dok je trajao televizijski program i tako se novootkrivena misao miješala s vodostajem rijeka, zvukom frulice i dječjim pitalicama na prvom programu. Micićka ga je gledala iznenađeno i svako malo pojačavala ton da oni ispod, oni pokraj i oni iznad ne čuju tu kratku, opasnu i nekako nestvarnu rečenicu.

Teško je opisati izgled bankovnog činovnika Micića, toliko je prosječan. On je bio svjestan svoga običnog izgleda, okrugle glave, sitnih očiju neodređene boje, s malo kose i podbratkom. Ali je poslije “nisam kriv”, uočio promjenu – krasio ga je podsmješljiv, jedva vidljiv zarez usana. (Jeste li prijavili svoj novi televizor? Ako niste, možete to učiniti na adresu…)

Micić je srknuo kavu i zamislio se. Jeza koja ga je poškakljala po rebrima, potom stisnula srce kao jaje i zatvorila oči takvom silinom da mu se zacrvenilo u glavi, pomalo je minula. Zar su u ostarjelom činovniku prepoznali buntovnika koji okreće broj tržišne inspekcije zbog zakidanja na vagi ili se upisuje u knjigu žalbi u jeftinim krčmama ili piše pisma pod pseudonimom za rubriku “Čitatelji otvoreno”? Ne, nije moguće. (Ti si onaj pravi nemir.) Ne može više misliti. Nisam kriv! Promijenio je stanicu na tranzistoru. MISLIM DA TREBA KONAČNO RASKRSTITI S MICIĆIMA, DA TREBA PROGOVORITI O NJIHOVOJ NEZAINTERESIRANOSTI I SITNOPOSJEDNIČKOM MENTALITETU. PROZVATI IH IMENOM I PREZIMENOM, IZVUĆI IH NA POVRŠINU I REĆI: SUDJELUJTE! Užas! Njegovo ime se vuklo i po valovima, vidio se kako pliva, srednji, dugi, kratki, dok ne potone kao natopljena spužva. Riječima, savjetima, opomenama, prijetnjama. OH, TI NEZABRINUTI, NEZABRINUTI MICIĆI. BANKOVNI ČINOVNIK MICIĆ SKRIVEN U STAKLENOM ZVONU SANJARI VLASTITI ŽIVOT NEKAŽNJENO.

Isključio je tranzistor. Ipak, to ne mora slušati. Dok ga ne izvedu iz ove kuhinje ima pravo na malo tišine. Zatvorio je novine i zamislio se. Gdje je Micićka, dovraga? Možda ga je cinkala ona uštva od prodavača? Tri puta mu je već vratio ukislo mlijeko, a i upozorio ga na prljavo radno odijelo. On ravnodušan? Pa on više i ne izlazi iz kuće osim kad ide na posao. To dokazuje da nije ravnodušan. Vodio je svoju privatnu revoluciju pa ga je zamrzio cijeli kućni savjet. Ne pljuj na pod, održavaj red i čistoću, čuvaj nasade, to su bile njegove parole zbog kojih se prezren povukao u osamu i pustio da kesten uvene. S lopatom im je bio izrazito smiješan. Automanijaci zalijevaju bilje otrovom i sudjeluju aktivno u životu, sa sto trideset kilometara na sat i opraštaju im se svi mogući sudari. Nisam kriv! Povukao sam se i živim inkognito, plaćam račune unaprijed, šutim, stojim u redovima, ne slušam tranzistor glasno, ne razgovaram o politici, ne gledam pornografske filmove, toliko nevinosti posjeduje samo dojenče. Nisam kriv! Bankovni činovnik Micić lupio je šakom po stolu i šalica je poskočila.

Sve su mu odredili, kvadraturu stana, dio grada u kojem će živjeti, hranu, odjeću, zabavu, novine, vrijeme za odmor, djecu (najmanje jedno, najviše tri), putovanja, veličinu kreveta, regala i slobode. Šutio je i uzeo koliko mu pripada, zadovoljan i tim što je dobio. Dobro, ponekad mu se činilo da su drugi dobili više, daleko više od njega, ali o tome nije govorio glasno. I kako sad dalje? Njegovo siromaštvo proglašeno je luksuzom, a uredno izvršavanje posla glupom pokornošću. Odjednom od njega traže da sudjeluje. U čemu? Pa prije su ga savjetovali da ne sudjeluje. Radite samo svoj posao i sve će biti u redu. Ne mislite i ne brinite o drugom, tako su mu rekli pa je počeo ići na nogometne utakmice drugoligaških momčadi i skupljati kemijske olovke.

Bankovni činovnik Micić duboko je uzdahnuo.

– Gdje sam to pogriješio? – upitao se glasno.

Odjednom je odjeknulo zvonce. Ali, Micićka ima ključeve, pomislio je preplašeno. Tko je to? Odšuljao se nečujnim koracima do vrata i pogledao kroz špijunku. Vidio je čovjeka u sivom, dobro sašivenom kaputu.

– Nisam kriv – šapnuo je prije nego je otvorio vrata.

– Dobar dan – rekao je čovjek, ramenom okrznuo bankovnog činovnika Micića i ušao u stan. – Ja sam R. R., sigurno ste čuli za mene.

Pokazao je plastičnu karticu sa svojim imenom i pogledao oštro Micića.

– Slobodno? – upitao je ulazeći u kuhinju. Micić je kimnuo glavom.

– Da ne duljim – rekao je čovjek stavljajući poslovnu torbu na stol i vadeći papire – došao sam da potpišete novi ugovor. Stari je postao nevažeći. Sad su druga vremena.

– Ugovor? – pitao je bankovni činovnik Micić zablenuto.

– Da – potvrdio je čovjek. – O vašem budućem ponašanju u životu. Došlo je do nekih izmjena koje su ovdje unesene. Možete ih proučiti kad odem. Pravila su poredana po rednim brojevima. Molio bih da se ovdje potpišete.

Bankovni činovnik Micić ušeprtljao se po kuhinji.

– Nešto tražite? – upitao je čovjek.

– Naočale.

– Na nosu su vam.

– Tu… tu da se potpišem? – Micić ga je pogledao bojažljivo.

– Da, tu, što se snebivate. Meni se žuri. Naknadno dobro proučite taj ugovor i sve će biti u redu. I držite ga se.

– Sve će biti u redu… – ponavljao je bankovni činovnik Micić dok se potpisivao drhtavom rukom.

Čovjek je pokupio papire i složio ih natrag u torbu.

– Doviđenja – pozdravio je. Micić je potrčao ispratiti ga.

Zatvorivši vrata primijetio je da mu je bijela, nedjeljna košulja sva mokra od znoja. Sve je u redu, pomislio je. Nakon izvjesnog vremena (možda minuta), čuo je zvuk zvonca dva kata iznad sebe.

Vratio se u kuhinju, sjeo za stol, odgurnuo novine i počeo čekati Micićku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.