Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

MONOLOG ZA KANARINCA I KUHINJU

 

Moj strah se povećava… 2000 dinara – lizika, 3000 dinara – novine. Znaš li kako izgleda strah – kao račun, uplatnica, škare kojima se režu električne žice – ili se to sada dostojanstvenije radi… a opet je isto… mrak.

Mrak, nakazni mrak… Jučer me zaustavio čovjek, rekao je: – Gladan sam, gospođo, došao sam iz Zenice. – Nosila sam vrećice pune povrća i zagledala se sasvim kratko u to lice, čađa mi je pala na trepavice, čovjek je već krenuo, izvadila sam petohiljadarku, liziku i novine i pružila mu. Bilo mu je nelagodno, ali mu je i laknulo, zahvalio se; osjetila sam kako me guši dim, a miris užegle masti gotovo me onesvijestio. Sve sam zamislila, kao da se vraćam u neku vlastitu prošlost koju nisam imala, zar ne, ipak su nedjelje bile nedjelje, a posteljina je mirisala na sunce.

– Hvala gospođo – rekao je čovjek. Htjela sam ga zaustaviti i reći mu da nisam gospođa, neka ga ne zavarava moja nalakirana kosa, i ja sam se sagnula na Dolcu danas i pokupila gnjile jabuke sa zemlje, učlanila sam se u klub onih koji nemaju. Htjela sam mu još reći da poznajem taj strah koji nosi na licu i izgleda agresivno, usprkos ubojitoj nesposobnosti da nešto promijeni, poznajem ga odavno, rastao je u meni, bujao, prikriven zimnicom u staklenkama i ramenima vratara. Zar nisam ogromna, trokrilni ormar stao bi u moju utrobu, a noge su slonovske, izbrazdane venama po kojima krv jedva mili… Ne znam ima li to strah tako velika, beznadno prazna usta, pa sve trpa u sebe, poput kante za smeće, hrani se kao da će žvakanjem iščeznuti. Ili je to nasljedstvo, ono isto koje nas obdaruje da se vinemo do zvijezda ili da stalno padamo. Znala sam da je čovjeka prevario moj tobožnji gospodski izgled, zlatni lanac na svježe izglačanoj košulji. Kao da mi je to prvi put da zavaravam druge, kao da to nije jedina igra čija sam pravila svladala i koju jedino uspješno igram te silne godine…

Čovjek je otišao zadovoljan, koliko nesreća može biti zadovoljna, i ja sam ostala napuštena, odjednom napuštena, nasred Gajeve, u pravokutnoj sjeni balkona, s dvije vrećice, stisnutih dlanova, odjednom sasvim svjesna činjenice da je život prošao i da ništa dobrog nije donio: zamislila sam svoju glavu položenu na tračnici i odvojenu od trupla urednim šavom, kao da je sječivo bilo majstorski oštro i precizno, potom nasip, možda isplažen jezik i u toj morbidnoj, utješnoj slici moje tijelo se smanjilo, zadovoljno u nekom idealnom volumenu, a lice dobilo profinjen izraz osobe koja nije čitav život provela nad posudom u kojoj se nešto krčka.

Stajala sam u Gajevoj, odjednom tako očajno stara i sama, a miris dezodoransa polako je trulio i uskoro osjetih vonj znoja, vonj prikrivenog užasa koji iznenada izlazi na vidjelo – pobojah se da će naići kakva susjeda i vidjeti me tako nemoćnu. U cijeloj toj oduzetosti nisam prestala misliti na čovjeka – njegovo priznanje da je gladan činilo mi se kao koračanje u slobodu, baš tako, kad stid se oljušti od duše, pa se prizna tajna koja ništa nije skrivala, a opet, činila se kao tajna. Pomislih kako i ja imam tajnu za koju svi znaju, a koju nisam izgovorila, jer bi njezino izgovaranje izazvalo potres: staklenke s krastavcima popadale bi na pod, napukla bi ogledala, a tijelo bi se rastopilo – ostala bih sama, a ne znam bih li umjela više biti sretnija. Ovo čudesno pretvaranje da vjerujem kako život ima smisao zapravo je samo igra u kojoj nastojim ne izgovoriti rečenicu: Ja sam gladna. Ta rečenica, izrečena, bila bi zapravo moja pobjeda, a ne moj poraz. Ovako nosim dvije vrećice, ne priznajem glad i oslovljavaju me s “gospođo”.

Onda sam se pokrenula i zakoračila, zarobljena u tjelesnom, a ne umnom, zaposjednuta dužnošću, a ne očajanjem, u stvarnost u kojoj je sve utemeljeno na zbrajanju, pa mi se učinilo da moram još bezbroj računa ispisati i mnogo sati odsjediti u nekakvim kancelarijama, zatim ručkova skuhati, a da bih bila dostojna nekrologa i dvotjednog sjećanja. Jer, moj je život zauzeo jedno polje osrednjosti, nisam uspjela nadvladati prosječnost, a po zakonima prosječnosti trebala bih biti savršeno zadovoljna. Imam krov nad glavom, priskrbila sam za zimnicu, dezodoransom prikrivam očajanje, i gotovo, to je dovoljno. Čovjek s ulice imao je svoju glad i odjurio je s njom ravno u budućnost, ili u smrt – ja imam toliko da nisam nigdje.

Jedva sam se dovukla do kuće, trudeći se slušati svoje otežale noge. Htjela sam što prije ući u prividni mir osrednje namještena stana, u kojemu sam stranac baš kao što sam stranac u vlastitom tijelu, znajući da će mi poznati predmeti pružiti osjećaj sigurnosti. Strah koji tako uspješno prikrivam, tako da čak i zaboravljam na nj, smeo me je. Zar se nisam sagnula na Dolcu, obespravljena neimaštinom koja se uvlači u redove staklenki s krastavcima, zar se nisam, onako sagnuta, već pobojala sutrašnjice. Osjećala sam se kao da kradem, nadajući se da će kilogram gnjilih jabuka usporiti želju za predajom u borbi s preživljavanjem i da ću i dalje htjeti glačanjem pobjeđivati svakidašnjicu. Djeca koju sam izrodila učinila su da se još više plašim, jer više nema lijepoga, nevinog i jednostavnog nestajanja, i, iako je življenje nalik na mučno umiranje, eutanazija nije dopuštena.

Dragi moj Piki, kao što ti živiš u krletki, ovisan o meni, tako i ja živim ovisna o onima koje sam stvorila – tu u loncu kuha se, ne ručak, nego vjera da sutra nosi dobro. Hrana čini da vjerujemo da budućnost nosi nešto važnije od hrane, zato je moja gluma tako uvjerljiva. Čovjek na ulici nije u meni prepoznao već ostarjelu, nesretnu ženu. Uspjela sam sve prevariti, Piki, sve, dok se prozori sjaje od čistoće i kuhinjske krpe bijele – je li moguće vjerovati da bih rado otvorila vrata i napustila to tegobno statiranje u ništavilu… Ne ljuti se što sam toliko iskrena, preumorna sam da bih se pretvarala i u samoći…

Pikica, tvoje žutilo i tvoj pjev su kao tračak sunca u tmini, neočekivana radost, lakše je razvlačiti tijesto dok ti lepećeš krilima. Kad zatvorim prozore, opet ću te pustiti da letiš po kuhinji. Bojler curi i zid vlaži, sve je dotrajalo, nada i vjerovanje se izglodalo poput stare kosti. Naše je sužanjstvo zajedničko: tebe bi otvoren prozor usmrtio, mene ne bi oslobodio. Trudila sam se da ne ispadnem sebična, a što je od toga ispalo… Staro gunđalo sjedi u kuhinji i razgovara s kanarincem… i to je kraj. Riječi su zamijenile život. Još jedino njih mogu trošiti, sve ostalo je potrošeno… Pikice, zlatni… sve ostalo je potrošeno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.