Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

ROZA

Roza Skleroza šeće rajskim vrtom, pa onda na jednom od zavoja ugleda cvijeće, zastaje cuclajući prst i prepoznaje ružu. Trnje je budi iz odsutnosti, ruža, ruža, r u ž a, ponavlja Roza, a riječ putuje otvrdlim kanalima, riječ putuje fosilnim tragom do ugaslog vulkana u kojem boravi vrijeme. R u ž a slovo po slovo, zvuk po zvuk pada u mrak koji se s krečnjakom spojio.

– Roza, Roza, Roza! – viču glasovi.

– Ruža, ruža, ruža – padaju latice od slova.

– Roza, Roza, ne idi daleko – kao da daleko postoji.

Sve bijelim plahtama pokriveno. Još nazire se obris i prepoznaje oblik, još sjenke u bijelom postoje kistom nanesene. Noge poslušno hodaju, a djeca se čuju. Je li dobro rekla: noge i djeca?

– Dobro je, Sklerozo. Pazi na stepenicu!

Sanitetskom gazom ovaj svijet je omotan, a ona korača invalidskim korakom, obnevidjela od nestajanja i iščeznuća prolazi kroz stranice koje se tanje, blijede i rasipaju slabim koncem uvezane, onim istim koji ih je spajao sa životom u kojem su se obrisi pretvarali u predmete, a predmeti dobivali boju, a boja značenje, a značenje – dvosmisao. Prvi koraci vraćaju Rozu u rano djetinjstvo, nezapamćeno doba bez fantazije u kojem mehaničke igračke sviraju uspavanku, a djeca rastu zatvorenih očiju. I sve je bliže tom prvom trenutku čiji se vrisak prolomio od ledenih bregova, a sad se istim markiranim crveno-bijelim oznakama ponavlja, kotrljajući se unatrag. Ništa zato, Rozo, ovo je breza, Rozo.

Sve je spremno za odlazak, sve mrtve stvari bijelim plahtama pokrivene nemaju imena više. Nitko u zavojima ne jeca i lišće ne šušti uvijeno u pamučne trake, svemu je zvuk oduzet u zaboravu. Sjećaš li se vjetra, Rozo?

– Sjećaš li se smijeha?

– Kiše, sjećaš li se?

Kiše se Skleroza sjeća, kiša je na trenutak zabubnjala po njezinim tvrdim glinenim, oduzetim žilama i poškropila bjelinom omeđeni svijet. Poput suza dodirnula obraze pa Roza podiže ruku i pipa ih prstima, lijevi i desni obraz, a, zapravo, nijedan više, jer ni suza ni obraza više nema. Stoji tako, na sredini parka, uhvaćena u kiši koja pada po rubovima sjećanja.

– Roza, Roza – viču dječji glasovi – vraćaj se…

Ona pomiče prste, po licu ih povlači pa ih gura u usta. Djeca i ljuljačke, prepoznaje, djeca je zovu, iza pokrivenih mrtvih stvari zlatokosa djeca ponavljaju njezino ime. Je li dobro rekla: djeca i ljuljačke? Dobro je rekla.

I onda opet u bjelini ruža platno probija, trnjem ga razderala, bojom se razmahala. Roza se saginje, kleči, dodiruje latice, prislanja usne na njih, zatvara oči.

– Roza, Roza, ne idi daleko! – viču zlatokosa djeca u ljuljačkama ispod neba.

– Ruža, ruža, ruža. Je li to r u ž a?

– Ruža je to, Rozo. Prepoznala si ružu – i jedna ruka u bjelinu ulazi, duguljasta okamenjena ruka grubim pokretom trga cvijet što mliječnim sokovima vezan je uz tlo, i latice padaju meko, ružičaste latice, a doktor spušta glavu, skida naočale, gladi kosu i lice odmiče od lica, i pogled od pogleda odvaja, i život od smrti dijeli koracima koji iz sobe polako, polako izlaze.