Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

KOD UREDNIKA PRIJE ILI POSLIJE

 

Ah taj mlitavi pogled što se spušta sve do cipela nakon što sam pritvorila vrata spremna da pobjegnem naglo iznenadno ostavljajući dojam lude ženske briga me što će misliti taj uspavani gospodin. Uđite uđite ipak neki poziv baš kad sam se spremila da klisnem a prije negoli sam ugazila u meki meki tepih i ugušila korak. To bešumno hodanje miriši na puzanje na šuljanje na nisko nisko plaženje tijela (ne jezika). On stoji on je uspravan on je ispred slike ispred zida spotaknem li se odletjet ću ravno na pisaći stol a sve bez zvuka sramota ima tišinu da je pojačava. Vrata se ponovno otvaraju nešto ulazi urednik se osmjehuje gle Snježana s fasciklima debelim pet centimetara nosi buduće knjige strpljivih pisaca onih koji mogu uporno dugo pisati jer im je pisanje disanje i bitisanje tako su odlučili položili zakletvu potpisali nalivperom. Kako je samo brzo do stola stigla okrznula me bokom o rame prilično visoka uredska cura ispeglana s uvojcima njegovana u radno vrijeme prije doručka poslije deset svaki dan izazovno lijepa. Ah samo je na trenutak živnuo gleda me dosadnim mukotrpnim izrazom požurite da nestanete a opet lijepo piše na vratima stranke se primaju mora i to podnijeti jednom tjedno ne više samo bi mu to trebalo. Eto me kod psihijatra urednika isto strano lice možda pomalo upitno u svakom slučaju već iznervirano vučem se kao gladna godina takve dulje traju puno više od tristo šezdeset pet dana ostavljaju trag koji nije lijepo vidjeti požurite kaže urednik. Nudi mi stolicu lijenim lijenim pokretom zašto sam tu znam ja prozore bojati šivati jednostavne haljine tipkati na mašinu crtati nacrte deskriptiva mi je u malom prstu sjedam na rub crnog skaja možda ću još otrčati vrlo važno luda ženska više-manje. Vi ste ono kako se zvaše hoću li šmugnuti izvjetriti odlepršati imam još šanse za uspješno bježanje nije mi zapamtio lice neću morati prelaziti ulicu pri slučajnom susretu ime i prezime zar moje? Samo da vas nađem pa me traži prva druga ladica treća zapinje prenatrpana onda četvrta tu sam negdje zajedno s drugim skribomanima ali nešto tanja. Jest evo me. Opet pogled koji klizi krepani pogled pjevca znam ja i drugo raditi engleski podučavati djecu otperjati mogu nisam uočena ako imam snage da se dignem sačuvati obraz jednim trkom niz stepenice. Odsutno gledanje u stranu crvenilo se sprema da me oboji podmuklo otkriva i drhtavica je krenula u napad trese se baloner masna mrlja podrhtava jesen. Suhi dlanovi i lice koje pljucka tako je monotono dosadno evo rukopis je na stolu pa da vidimo. Vadi penkalu najskuplju on odavno ne gubi stvari. Još se mogu iskrasti malo iznenadno ubrzati hod pa van opet se vrata otvaraju zatvaraju ništa nije digao pogled netko je nitko nije ušao. Zid slika urednik ormar moje rečenice raspoređene po stolu kao intimna pisma vrlo dragi najdraži znam i palačinke peći a tu sam manja od makova zrna uopće mi nije stalo. Eto sad me gleda malo sluzavo malo igličasto po svoj prilici zapamćena sam nisam na vrijeme otišla a to je najvažnije pravilo na vrijeme. Samo da ne postanem slatka od tjeskobe pitoma mirna od nelagode neka drugačija od poniznosti zbog par tiskanih redaka ukoričenih. Sve ukočeno važno autoritativno tu su godine nagrade zaposlenje sve poen do poena neću da se smanjujem a ipak rame mi je nestalo ono očešano nisko. Kako sada krenuti u razgovor odvratna forma koja spašava u zadnji čas glupo o vremenu vani je hladno. On otkravljuje se nitko nas ne vidi pa se može malo i opustiti malo prizemljiti ipak je to običan sobičak tri na pet iako je u svim antologijama. Pa znate… loš početak već sam smrznuta od užasa zašto se nisam skljokala u nesvijest još na ulici ne bih napravila sudbonosne korake po mekom mekom tepihu ne bih bila evidentirana ne bih bila. Eto oči su se zapiljile u mene dakle gledamo se nadam se da ne djelujem simpatično neću da se njuškamo kao psi znate. Mogu i keramičke pločice lijepiti oponašati mukanje krave zatim zviždati svašta nisam htjela biti budući pisac oprostite molim ne žurim u vaš tabor neću tražiti kredit za stan ne gledajte me tako imam čak i stan. Još uvijek mogu pobjeći nema veze što će misliti luda ženska lako pređem cestu on desno ja lijevo i obratno. Rečenice kao pasijans naslagane hoće li se ispuniti želja da ih vidim strane tuđe ne više moje izgubljene na policama gotovo mrske. Mislim li se ozbiljno baviti moram se zavjetovati onako usput možda opet jednom nešto nadrobiti skoro privatno sama sebi biti pisac možda kao sviranje klavira u sobi sebi činiti lijepo. Zijevanje prikriveno šakom Snježano dođi probudi pomozi tko će ako neće žena ženi gospodin Trnoružica tone u san. Ali nije kraj kratka biografija tri i pol reda ne piše ništa rođena. Rođena? A vi ste iz od tamo ma nemojte što ne kažete zar vam je onaj košarkaš rod eto opet svira na buđenje blago meni. Onaj što baca loptu e taj u zadnji čas dva koša razlike čak sam u prednosti jer smo u istoj ulici moj tata i njegova baba broj do broja skoro susjedi sad više ne mogu zbrisati bila bi to opća blamaža za cijelo pleme. Urednik se osmjehuje ura ura ura zauzimam crninu skaja prekrivam to je zanimljivo i može se nešto iskombinirati znate neću da budem mila prijazna zahvalna da budem pajdaši i ostalo drugarsko. Hoću da budem uz sva zanimanja samo povremeno na mahove rijetko gotovo nikad pisac gotovo slučajno tiskana misao. Urednik vrti penkalu mjestimično razbuđen ne bježim tupo sjedim luda ženska al iz mog kraja nek joj bude tri priče ugurane u dvobroj a onda ćemo gledat dalje je l’ može? I pozdravi tatu kad ideš dolje studirali smo zajedno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.