Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

ZMIJA NA DLANU

 

On zagrli djevojku svojim tetoviranim rukama. Dvije zmije stisnuše blijedi tanki vrat. Svjetiljka prosu tuljac svjetlosti kroz maglu do njezine kovrčave kose. Iz mraka dotetura konjakom zajašen pijanac i uhvati se za barokni stup. Američki auto, dug tri metra kao gliser, skliznu niz cestu. “DAJ-DAM”, vrištao je isprekidano neon na fasadi. Sat je fosforno svijetlio i pokazivao točno vrijeme. U samoposluživanju, ljudi bez lica žvakali su hladnu piletinu.

– Sjećaš li me se? – upita muškarac držeći djevojčinu glavu u svojim šakama. – Sjećaš li me se? – ponovi za sebe još jednom. Pijanac popravi baloner, poravna džep i odmakne se od njih. Dostojanstveno krene naprijed. Magla proguta njegovu nesigurnu figuru. Umjesto koraka čulo se štucanje.

Djevojka otvori oči i ugleda široko lice s ucrtanim borama, rastvorenih usana čiji zubi svjetlucaju dotaknuti sjajem mliječne žarulje.

Dva zmijska jezika s njegovih ruku dodirivahu joj obraze.

– Sjećam te se – izgovori djevojka prepoznavši u muškarčevom upaljenom pogledu raznobojne papirne vrpce, ruže od krepa, lutke od plastike, puške s krivo nasađenim nišanom, automobile na struju koji se sudaraju, zid smrti i drvene stube koje vode do njega, dječje vlakove u kojima mehanička djeca mašu mehaničkim roditeljima, a rošave i bubuljičave spodobe skupljaju žetone, namiguju joj nudeći besplatne vožnje i pristojno se useknjuju u maramice, a sve zbog zmije koja počiva oko njezinih ramena kao kakav zaštitni znak. Godine je razmijenila kao novac, čula je kako pare klize u automat, komad po komad grgljaju, mladost se mijenja s mudrošću i iskustvom. Kako je jednostavno opet imati četrnaest godina i voljeti Tetoviranog kojemu je skoro zaboravila ime! A sad kroz maglu njegove ruke su je prijeteći obgrlile i šlageri s brenčavog zvučnika ponovno zacilikali svoje tužne strofe.

Magla se još gušće stisne uz njihova uspravna tijela. Samoposluga se pomakne dva metra unatrag. Posjetioci izgubiše spol, zveket vilica koje putuju po zdjelama sa salatom zamre. Otvaranje piva jedva je čujno. Nitko ne pjeva. To nije krčma, a ni restoran.

– Tetovirani – prošapće djevojka.

Secesijski balkoni i izrezbareni klaviri zadrhtaše kao napravljeni od inja, odjednom tako krhki. Netko je ručetinom slomio tipke, dodirom rasparao utrobu akustičnog jajeta. U daljini zažmirila je crvena žarulja. Pa zelena. Onda žuta. Prostačko šarenilo probijalo se kroz maglu. Zvijezde su popadale onako tople i sjajne u modrinu staklenog mora. Ponovno je prošao automobil okrznuvši ih farovima. Zar je moguće da ne bježim?, pomislila je djevojka.

– Nakon toliko godina – promrmlja Tetovirani – opet te vidim. Kakva smiješna slučajnost. U magli…

– U magli … – ponovi ona.

Srebrne žice ispadoše iz sobaričinih ruku. Vrata se treskom otvoriše i pijesak počne kliziti po sobama. Papiga se smjesti na svijećnjaku.

Kakve joj to slike dolaze u misli dok stoji zarobljena tetoviranim rukama? Zmije puze po njoj, obavijaju se oko nogu, plaze po butinama, bockaju je jezikom. Čaše dopola napunjene vinom sudaraju se na plastičnom šanku. Lampe se pomalo ljuljaju, narod je tužan. To nije soba, a nije ni brod.

Žuti joj je ceduljicu gurnuo pod nos: “Ne Mogu doći. Čekaj me u Sedam Sutra.” Lice mu je dugačko onoliko koliko je potrebno da raširiš prste i obuhvatiš oktavu. Ona je izašla i hodala po šljunku. Kamenčići su probadali meku, kožnu cipelu. Dodirivali je i rezali stopala. Kiša je počela padati, gusta, iscijeđena kiša. U daljini, otac je mahao kišobranom. Sobarica je provirivala iza njegovih leđa. Galebovi su raširili krila i poletjeli. Oboa je muklo zadrhtala u kapima kiše. Djevojka se sjetila razgolićenih prsa Tetoviranog. Nijema sirena plovila je po kosim, nepokretnim valovima, a mala ploča se okretala. Užasne rime pjevane kreštavim vokalom dodirivale su rubove tavanice i vraćale se u mučninu ukradenog, sramnog zagrljaja. Zatvarala je oči pred nevještom šarom na ramenu koja se pomicala. Nije htjela gledati tupu, izgriženu olovku na stolu, istrgane listove, aluminijsku, izudaranu pepeljaru. Kao da se valja u blatu – miješale su se djetinja opojnost i urednička gadljivost, činovnici su trčali po klavijaturi ponavljajući skale do iznemoglosti, a tvrdoglavi dječak spuštao se po gelenderu. Plastične igračke i nezdrav ten sadržavali su onaj nestvarni ton koji ju je odbacivao daleko u atmosferu, iznad najviših oblaka, gdje su zvukovi zamirali najtužnijim basovima. Bila je voljena. To je bilo to. U stranu zemlju ušla je s poljupcem utetoviranim na licu. Carinici su se odmakli. Kontinent iza rampe privukla je k sebi. Otok je dodirnuo otok. Pradavni otac potres probudio se u podzemnim trezorima prirode i polako putovao na površinu. Čekala je da note rasparaju nebo, a kartonske kuće strave vatru iz svojih zgarišta na sve strane raznesu. Jer, taj zagrljaj bio je opasan. Ona je to znala. Na jednoj strani otac je mahao kišobranom. Na drugoj joj je šljunak rezao kožu, a kiša ispirala lice. Pa ipak, činilo joj se da te dvije glazbene fraze jedna drugoj ne smetaju, nadopunjuju se različitošću. Ali potres je već razarao unutarnje tkivo postanka. Tetovirani je otkinuo prsa od njezine naježene kože. Kroz kariranu plahtu dvije zmije sikćući nježno obgrlile su je oko vrata.

– Ponovno griješim – izgovori djevojka naslanjajući glavu na mladićevo rame. – Magla je tako meka, kao zvuk, kao sjećanje. Sve se uspori i umekša kad postane prošlost.

– Nisi se promijenila – promrmlja Tetovirani. – Još uvijek u snovima… A znaš li?…

– Znam – pomisli djevojka. – Pričaj – zamoli ga.

– Postao sam menadžer jednog sastava. Poslije tebe, glazba mi je postala bliža… Poslije tebe, sve je bilo drugačije…

– Čini ti se – djevojka odmakne lice od Tetoviranog.

Plašt kiše, sličan isukanim noževima, zatitrao joj je pred očima. Kao nekad. Napukli kontrabasi zavrtiše se u okruglim rukama, vrane sletješe na topole. Tepisi s narodnim vezom zalelujaše na vjetru. Frizure dokonih dama zadrhtaše kao zdjelice s pudingom kad pseto repom dodirne stolić za serviranje. Pseto. Njezin Roni. Željan ustajalih stubišta i neotkrivenih mirisa. A i ona. Kako li je samo trčala Tetoviranom u dvočetvrtinskom taktu gazeći lokve, uvijek pomalo sa strahom, sa stankama, ali ipak, k njemu. Orgulje bi utihnule, a šavovi gotskih katedrala popucali. Odnekud plavo nebo i u njemu njegova izrezana figura. I kad bolje osluhne – tambura. Negdje iza. I sasvim falš.

– Mislio sam da ćeš pisati…

– Mislila sam da ćeš doći.

Pisma, jedva zalijepljena, raštrkanih slova, pritisnuta težinom tetovirane šake, nedovršenih riječi s pogrešnim zarezima i uskličnicima kao zastajkujuće odsvirana sonatina, izmucana, s nepodrezanim noktima koji udaraju po slonovoj kosti, sa zmijskim jezicima, Cis, Cis, zaboga. To bi bilo dopisivanje!

A opet, čekala je. Osluškivala, motrila Ronija. Možda će nekakav neotkriveni miris doprijeti do napudrane njuške pa će zalajati onako iskonski, od repa. I zaletjeti se na vrata rastrgnuti neznanca. A ona će požuriti u krznenim papučama koje će joj spasti s nogu u hodniku. Od žurbe. Od strasti. Otvoriti ih širom i ugledati Tetoviranog. Onakvog. U malo previše skaja i patent-zatvarača. Roni će isti trenutak prestati mutirati. Stubištem će raskošno odzvanjati Vau. Tetovirani će se sagnuti i prihvatiti je na leđa. Kroz zamrznuti grad nositi je nježno. Prstima joj zagrijavati stopala. I proći će kraj lunaparka bez žaljenja. Kraj škole također. Roni će stajati tamo daleko, iza baroka, gotike i secesije u perspektivi. Snijeg će padati polako i gusto i sve gušće. Komponirajući tišinu u čijoj će unutrašnjosti dva srca otkucavati različitim ritmovima. Pr-va, dru-ga, tre-ća, če-ta.

– Još malo pa te neću vidjeti… Kuće nestaju u magli…

– Pričaj glasnije… ne čujem te. – Djevojka ispruži ruke i dodirne usnice Tetoviranog. – Glasnije…

Dvije zmije skliznuše niz njezine butine. Muškarac spusti glavu.

– Konačno smo sami – promrmlja djevojka. – Konačno nas nitko ne vidi. Poljubi me, poljubi me…

– Konačno se ne moraš stidjeti – promuklo prošapće Tetovirani.

– Nema svjedoka.

– Nije to… nije to… Poljubi me.

Ploča se počne okretati. Trideset tri okretaja, vitičaste zagrade, haljine u obliku vjenčane torte, na katove, uštirkane podsuknje posute brašnom i svila što šušti prelivena ukrasima od šlaga, a onda, odjednom, jedna raštimana violina, tako savršeno neuklopljena, sama za sebe, kao otisci svračjih nogu na snijegu, svugdje. Svugdje je prisutan taj zvuk.

Magla je puna vlažnih, otežalih nota. I pravog kitnjastog bola. Onog što počiva u spaljenim dnevnicima i zahodskim školjkama. Na dnu mora. Na rubu stvarnosti.

– Poljubi me.

– Mogao bih te zadaviti.

Nož u drvenom stolu. Spada li to u sjećanje? Mliječna svjetlost preplavi muškarčeve oči. Magla mu se zalijepi uz pogled. Zmije provire iz legla, sitne, tek izišle iz jajeta. Isprepletene kao pruće na košari. Kao ogovaranje. Tetovirani pogladi djevojčinu kosu. Opet klavir, legato…

– Krenimo – zamoli djevojka.

– Gdje? – usna mu je raskrvavljena plastičnom trzalicom. Ili je to otisak ruža.

– K meni.

Šutnja, glupava šutnja. Utihnuli su praporci. Tučnjava je prestala, automobili-igračke zaustavili se, boje se ugasile. Muk se u molbu pretvorio. Tetovirani stoji, šare na njemu miruju. Provincijski ponos, pomisli djevojka, sjećam se… Zloća joj ispuni njedra, crnilo se izlije po kajdanci, orkestar zastane.

– Zar me više ne voliš? Idemo …

– Ne mogu – odgovori Tetovirani. – Dečki me čekaju. Zakasnio sam prilično…

– Nije važno… neka čekaju…

– Neću.

To je bilo to. Zato je glazba imala okus šampanjca – on ju je volio. Nekoć. Od sjećanja se može živjeti. Od kompozicija koje smo samo jednom čuli. Od snova nekad snivanih. To je bilo to.

S onu stranu magle budi se jedva čujan topot bubnjeva, žamor činela, ritam podijeljen na slogove, ne-ću, ne-ću, mreže se kidaju, ribe iskaču iz valova, otoci se lome kao biskviti, kopno se udaljava od kopna, dah od daha, usna od usne.

– Ne mogu.

Tetovirani povlači dodire, zmije putuju hipnotizirane zvukom frule, magla gusta, svežderačka, ruke mu guta, korak štiti i tijelo sve više skriva, povlači ga u diskretan hodnik zaborava, u sobu apsolutne tišine, u nesjećanje.

– Tetovirani!!! – viče djevojka.

Stanka.

– Tetoviraniiiii!!!

Ništa. Nema odjeka. Samo magla i mrak. Mrak i magla. I krhka zmijska košuljica ostavljena u obliku violinskog ključa. Na dlanu.

Opet ispočetka… Piano.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.