Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

U NOĆI

 

Kavalir je stajao pred krčmom. Kavalir je bio konj. U krčmi je svirao džuboks. Djevojka je sjedila sama. Kočijaš je izišao iz zahoda. – Hoćeš da te provozam? – upitao je dvosmisleno. Pogledala je oko sebe: već odavno je bila gola u očima domorodaca. Kočijaš je imao pelerinu i čizme koje su ga činile otmjenim. Ako ne iziđe sada, nikad neće. Pognula je glavu i krenula za kočijašem.

Kavalir je krenuo na dodir uzde. Gledala je u kočijaševa leđa i pokušavala se sjetiti lica. On je šutio, a mrak je postajao sve gušći, dodirivao joj obraze, otežao od iščekivanja. Mjesec se sjajio okrugao kao dukat kojeg je jutros, trčeći kroz šikaru, izgubila. Taj dukat obasjavao joj je put i pružao zaštitu; haljina koja se raspadala i ovratnik od čipke, razderan poput suhog lišća, imali su sjaj dukata koji je počivao u njedrima. A sada sve je pretvoreno u prnje i njezino tijelo leži u drvenoj ljuljački kao krpa, uhvaćeno u noći za koju moli da bude milostiva.

Kočijašu je gorko u ustima, popio je previše noćas i poželio djevojku iz krčme, ali dok ga je ljetna tama propuštala sve dublje u ležaj trava, strast nestade iz njegovih udova koji se opustiše kao alge i zalelujaše ne ćuteći vjetar. Kavalir je kasao dobro poznatom stazom, a kočijaš je grizao usne gledajući obrise konjskih bedara pod mjesečinom. Sad kad više ne čuje glasnu melodiju džuboksa i ne osjeća agresivni miris amonijaka, čini mu se nestvarnom ta želja za djevojkom čiji lik nije zapamtio. Ne želi dodirnuti put nepoznate i otkriti ravnodušnost tijela razumnog u nesvjesnosti.

Djevojka se boji tišine koja je grize. Stavila je ruku pod glavu i skupila noge, a šuma se sve više približava njezinim skutrenim ramenima. Izgledalo je da se staza sužava, granje joj dodiruje lice naviještajući da je zarobljena od prirode koja joj je još jutros otkrivala početak krhke, ali moguće slobode. Dukat koji je zveckao u njezinu srcu umirivao je prestrašenu pamet i odgovarao na pitanja o budućnosti. Novcem je mogla kupiti vrijeme u kojem će odahnuti i snaći se, daleko od žutog ognjišta i vatrene mržnje. Nadala se da je otac neće tražiti, bar ne dovoljno dugo, koliko je potrebno dok zametne trag i nestane iz ovog dijela zemlje koji je pripadao ocu i njemu sličnim. Ali kad je stigla u selo nadomak grada, u daljini ugledala svjetlost prozora pomiješanu sa zvijezdama i zavukla ruku između znojnih dojki, mrak je postao dubok, hladan i gust, kao šuma kroz koju je putovala u nepoznato.

Kočijaš je zaustavio konja. Nije se okretao, želeći odagnati trenutak u kojem bi trebao prići djevojci i razmaknuti bijela koljena. Zapalio je cigaretu i pravio kolutove, oble, meke, osluškujući svoje izdajničko tijelo. Zamišljao je djevojku golu kako trči obalom, uranja glavu u jezero, kose koja pliva po površini, raskrečenih nogu, savijenih leđa, guzova što blješte i pozivaju ga da ih zajaši kao što bi zajašio Kavalira na prostranoj livadi. Silovito se dati u galop mrveći grudi koje uzmahuju, stiskajući bradavice do krvi, bez riječi, bez nježnosti, ući u tunel i razoriti svojim dinamitom njegove krhke stjenke. Ali muškost je spavala poput slomljene ptice, meka i topla, skrivena u gnijezdu.

Ona se prepala kad se konj zaustavio. Postalo je jasno da nema uzmaka i da vožnja ne može trajati vječno, da je kočijaš odlučio naplatiti putovanje u tminu. Gledala je plašt ispod kojeg su njegove ruke palile cigaretu i pojačavale njezin strah od obećanog zagrljaja. Molila se sili koja ne postoji i u koju nikad nije vjerovala, u čudo spasenja, saplitanje niz stepenicu, u nezgodan pad na zemlju, iščašen lakat ili neki drugi nemoguć događaj koji će je poštedjeti grubog doživljaja i poniženja. Noć je postajala sve mračnija, obavijala je tamnim ponjavama, ulazila u usta zatomljujući vrisak koji bi mogao razjariti kočijaša i uznemiriti konja. Čekala je napeto tuđe ruke i zmijski jezik uvučen u usne, otrov što će lagano kolati skvrčenom utrobom i ostaviti pustoš izjedenog mišićja obavijenog haljinom koja ništa ne skriva.

Kočijaš je neodlučno sjedio, cigareta je dogorjela i ugasila se. On se najposlije okrene malaksalo i pogleda djevojku. Srebro mjeseca dodirnulo je njezine poluotvorene usnice. Umjesto čednošću bila je obasjana požudom noći, a tijelo koje je zaklinjala da bude što ružnije, nezgrapnije, zasjalo je i zamirisalo poput buketa bijelih ljiljana rasutih po tlu. Kočijaš siđe, potapša Kavalira, konj tiho zarza. Ugledao je djevojku i premišljao se da li je dodirnuti svojim sakatim udom. Ona je to očekivala, a mogla je pripasti ma kome od posjetitelja krčme čije su oči gorjele kao užgane svjetiljke kad je krenula za njim. Osluškivao je zvuk noža koji putuje zrakom i zabada mu se u leđa, jer odnosi plijen na koji su računali, igračku što im je mogla pružiti višesatnu uzbudljivu zabavu. Ali pustili su ga da je uzme on koji je nije mogao uzeti.

Djevojka se pomakla očekujući obujmljene udarce raširenih pesti, lagano gušenje i nezasitne ugrize, drvo sjedala što reže kosti, cvilež kotača i vrtoglavicu. Kočijaš polako krene, približavajući se žalostivoj intarziji njezina lica. Više nije bila lijepa. Ona zatvori oči osjetivši dah tik kraj obraza. Stajao je buljeći u prazninu koja je ispunjala prostor predviđen za glavu. Žustro podigne ruku i povuče djevojčinu kosu. Dvije mračne rupe se otvoriše. On povuče jače. Ranjivost što je krio u tijelu razgnjevi ga pa je uhvati za ruke i oko struka i baci uvis, nadajući se da će izgubiti svijest kad padne na zemlju, a on će neokaljane časti napustiti šumu. Ali djevojka ležaše na zemlji razdvojenih bedara, izazivajući njegovu bolećivost: on sklizne na koljena puštajući plašt da ih obavija u potpuni, crni, neprozirni, sljepački mrak, zagrize hladnu naježenu grud i legne, osjećajući kako mu prsti ulaze u drhtavo meso.

Nju nešto gnjilo i mlohavo dodirnu između nogu. Nesviknut na grubost koja ga je iscrpila, on pokrene ruku da udari i odmah odustane. Mjesečina je djevojci opet darovala lice, on začuđen zastane ugledavši ženu-kobilu, odgurne se od njezina tijela kao ronilac od stijene, meko i bez zvuka. Djevojka otvori oči i zagrne haljinom koljena. Nije htjela učiniti nijedan suvišan pokret koji bi ga mogao uvrijediti. Savlađivala je disanje da ne raspara tišinu koja je zavladala. Odjednom se nije bojala tišine. Mukla stvarnost uslišala je njezinu molbu. Kočijaš skine pelerinu i pokrije djevojku. U crnoj tkanini ona otkrije boje koje se razlijevahu, i žutu kako se miješa sa zlatnom.

Dižući se na laktove, iznad konjske glave u tmini, ugledala je dukat veličine mjeseca.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.