Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

O DOBROM DUHU ILI MJESEČEVA SONATA

 

Odnekuda: oči. Izlomile tamu i otvorile se naglo. Tu si, šapućem, tu si, moj dobri duše. Možda sam ga pozvala stavljajući iglu na gramofonsku ploču, hvatajući Mjesečevu sonatu, onaj početak dubok i okrugao, prostran kao nebo prepuno zvijezda koje gasnu, a onda, ipak ne, opet se pale i sjaje, i taman pomisliš sad će jurnuti plavilo-tamnilo da ih prekrije (okruglo plavilo-tamnilo što putuje kao po staklu), zvijezde se usitne u točke, ali kakve točke, u one koje trepere. Pričekam malo, a plavilo-tamnilo se povlači kao more, točke se sve više dodiruju u treperenju, dodiruju se i rastu: gledam u prošlost, konačno vidim prošlost, kao na dlanu, jer to nebo i mjesec i te zvijezde čija je slika, čiji je odraz doputovao do mene, to je davno prošlo vrijeme, nebo mojih šukunšukundjedova, onih koji ga nisu vidjeli.

I duh je prošao kroz plavilo-tamnilo dok se igla vrtjela po okruglom, plastičnom mraku, upadala u kanale i dizala se, a svjetlost plinske peći bacala kapljice žutog (jesu li su to zvijezde?) na mrak koji se okretao, okretao, vođen mojom rukom, skraćujući stanke između početka i kraja sve više, i opet, i opet, puštajući da se Mjesečeva sonata ponavlja kao tiktakanje srca. Otvorio je oči naglo, tako da nisam ugledala dugačke trepavice koje spuštene padaju poput grana tužnih vrba i skrivaju mog dobrog duha pretvarajući ga u stvarno, ponekad u predmet sličan stolici ili u vrbu, kao što rekoh, ili u balon, olovku, pismo, već sve zajedno.

Došao je nenajavljen, psi nisu zalajali u zasjenjenim dvorištima, svjetlost nije obasjala stubište, zvonce je šutjelo. Plavilo-tamnilo razlijevalo se gutajući zvijezde i vraćalo ih natrag uzimajući od sebe, skupljajući se u klupko. Dva oka su zasjala kao dvije riječi utisnute u tišinu gluhonijemog, ja sam rukom dodirnula iglu (dijamant što svjetluca) i ona je zaderala plastični mrak, taj mrak što svojom istrošenošću pokazuje koliko ga volim. Došao si, rekla sam i zagledala se u oči s odbačenim trepavicama, s vrbljem kojim je prikrivao dolazak. Ne bih znala opisati te oči jer su bez oblika (ili ga ne primjećujem), a pune su koncentrirane svjetlosti (koja im je možda spalila oblik). A opet, ta svjetlost nije baterijska, reflektorska, isljednička, nije zaustavljena na licu žrtve ili zidu ili fotografiji, putuje kroz vrijeme rengenski prodirući kroz nabore stoljeća (kao u kazalištu, jedan zastor, pa drugi i treći, i svjetlost se pomalja – hvataš dvogled i tražiš glavnog glumca, i evo ga, udaljen je deset centimetara od tvog omeđenog pogleda), dodirnula se mojih trepavica, bez sumnje vrlo uobičajenih. Došao si, rekla sam, iako je sasvim sigurno da ništa izgovorila nisam, ali misao kojom sam ga prepoznala imala je rezak zvuk što odzvanja u nutrini tijela došao si omotan baršunom (plavim) (tamnim), odbija se o zvijezde pa se čini da se čuje.

Dobri duh dolazi neredovito, iako ne i nenadano. Obično kada sam sama i kad samoća zna da će potrajati. Najradije dolazi noću ne želeći da ga uznemiruje zvonjava telefona ili posjet ljudskog bića. Čim začuje korake, on bježi ili se pretvara u vrbu, prozor, olovku. Osjeti li da će razgovor mene i nepoznatog (svi su tada nepoznati) biti kratak, osjeti li da tjeram suvišnog (svi su tad suvišni) najkraćim mogućim rečenicama i nagibom tijela koje se koči u blagom luku pokazujući vrata, duh pričeka onako pretvoren u vazu s cvijećem, a onda se vraća u svoje rasplinuto dvooko stanje. Međutim, ponekad se zabrbljam ili me stvarnost zove stubištem: – Nosim pakete, dođi pomoći – a kako stanujem na četvrtom katu bez dizala, stvarnost u prizemlju stoji opterećena godinama i predrasudama o godinama (što znači dvostruko starija) i ja trčim tri po tri, pa i četiri stube (ja mlada!), i dok tako trčim, moj dobri duh zaklapa oči i utišava svjetlost polako iščezavajući.

Kada se vratim: soba je kao soba, plinska peć kao plinska peć, ploča kao ploča, ja sam kao ja u ogledalu, samo odsjaj, samo replika, odljevak nečega. Čega? Kao što duh nema tijela, tako i ja nemam tijelo pri našim tajnim sastancima, tijelo nestaje (prvo bestežinsko lebdi u plavilu-tamnilu) (u baršunu), a onda, otkidajući se (od čega, ponovno), dijeli se na čašice (zglobne, pogodne za mlijeko), koščice i pršljenove, vlati (kose i trava), pikule (očne, s mogućnošću okreta od 360 stupnjeva), usitnjavam se u nevidljivo i, iza horizonta gdje počinje nevidljivo, opet se sklapam – kao u snu posjedujem tijelo koje se ne može dodirnuti (zaštićeno trepavicama od vrba). Ono što mislim postajem. Moj dobri duh prislanja se na kralježnicu (jer sam zamislila kralježnicu kao ostatak stuba) i mi putujemo kroz slike koje se događaju oko nas, vidimo ih i sebe u njima prepoznajemo. Kojeg li zadovoljstva u neprekidnom iščezavanju, saznajem s duhom, što mi je zamijenio kičmu. Zlovolja je isplivala poput naftne mrlje na sredini rijeke (netko je izlio naftu, tresnuo vratima, razbio tanjur, lupio šakom po stolu – razlila se juha), ostao je trag gnjeva na površini, a ja sam zaključala vrata i sačekala trenutak tijelom naslonjena na modru ploču s bravom, uronila u sobu kao u bestežinski svijet mora, držeći zlatni ključić u ruci doplivala do crnila umotanog u šareno, istrgla plastične bregove iz šuštajućeg papira i, prije negoli sam umetnula rupicu na aluminijski štapić, već su zvijezde dolutale, već su bile bačene iz svojih crno-bijelih kućica, već su odletjele s klavijature u plavilo- tamnilo, već su ga pozvale (koga?) (duha?) da me učini dobrom i nestvarnom.

Došao si, došao si – odzvanja u nutrini tijela koje više nemam, iz ogledala nestao je moj lik (samo soba, plinska peć i ploča koja se vrti, ispod stola običan ključ), a mi smo negdje koje je možda U, blizanci spojeni poljupcem i bez usana. Stvarnost ističe iz mog krvotoka (poput nafte), oslobađam se otrova i slika u pravilni izrezima savršene optike i letim s njim u prostor u čijim se rezonantnim šupljinama ne čuje kucanje prstom o vrata. U zagrljaju nakupljam se blagosti, tijelo koje nemam nadimlje se od uzdaha i, dok mi baršun dodiruje obraze koje sam izgubila, mislim o našim susretima koji su uvijek nalik nastavljanju putovanja, u kojoj je stvarnost (ona stvarnost) odbačena poput loše snimljena (režirana) materijala i umetnut je blank – dodani neispisani listovi bjeline koji polako plave, do najplavijeg, do naše zajedničke boje što guta nas i koju gutamo mi zajedno sa zvijezdama-skrivalicama, dodirujući nestalim rukama, obrub početka vječnosti obasjan mjesečinom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.