Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

PISANJE O PISANJU

 

Uh, što bih željela napisati roman! Jedan duuugački roman u prvom licu jednine za koji mi je potrebna mučna upornost. Onakva, koja ne izlazi iz sobe dvanaest sati, samo kaže laku noć, radim. Dobro jutro, stvaram. Doviđenja, uočavam. Crna kronika, izrezujem sudbine iz novina. Sport, uživljavam se. Karikature, smijem se. Politika, kritiziram. Moral, čudim se. Nemoral, više se ne čudim. Tako bih rado napisala roman. Ali treba sjesti, zamisliti se, krenuti, odustati pa opet ići. Naprijed. (Vrati se brzo – mužu. Obožavam te – djetetu). Napokon su otišli. Prelazim na pisanje romana.

Prve tri rečenice su najvažnije, nakon njih ostavljam knjigu ili čitam dalje. Postajem zaljubljena ili mrzovoljna. Dakle, prve tri rečenice morale bi biti nalik na tri rečenice iz knjiga koje sam zavoljela. Po jačini, ili glazbi, ili slici, već po nečemu. Tri jake rečenice kojima ulazim u ćiribu-ćiriba prostor, sa začaranim likovima. Recimo, sedam muškaraca kao od šperploče, spužve, stiropora, krpe, željeza, različitih visina i debljine i godina, stoje ispred bijelog zida – TRI, DVA, JEDAN – PALI, ne mogu se oteti tom usputnom dojmu, iz satova povijesti najbolje sam zapamtila likove s podignutim rukama, bez godine rođenja i smrti u zagradi, dakle, tih sedam muškaraca od različitog materijala koji stoje ispred nečeg bijelog ili isto tako neutralnog, i čekaju mene pisca, ženskog, da ih odjenem, podijelim uloge, napravim zaplet, izmislim emocije, rečenice, geste i postupke. Sad, mogu se vidjeti kako im oko vrata vežem kravate, modre, ljubičaste, svilene, ili im ostavljam nagost seljačkih vratova, ili ih okivam u lance sa srcima i križevima, crtajući kovrče bakrenastog sjaja zaboravljam pokoje tjeme i ćelavost postaje uočljiva, uvlači se u karakter lika, pomaže mi. Imam puno toga na raspolaganju: plemenitost, škrtost, bolest, zavist, pakost, glupost, nježnost, običnost, postojanost, zaluđenost, sve kao u elegantnom jelovniku, mogu birati između strasti i jednostavnosti, između deserta i glavnog jela, moji nedefinirani junaci me čekaju. Tu su i žene, neizrađeni gobleni s pejsažima svakodnevice, ili razvaljenog mraka s vriskom koji putuje iz dubine, samo konac, konac i igla mi nedostaje, i uz nešto spretnosti izranjaju lica i naravi, čak mimo moje vlastite volje čine na dvadeset petoj stranici, nešto što na početku nisam htjela. Imam tu i slikarâ, scenografâ, velikih carskih mazala u kožnim čizmama i sitnih poluobrtnika čije slike nalikuju na njihova vlastita, prenatrpana dvorišta, i svi se šunjaju ispred bijelog zida koji polako gubi svoju ravnodušnost. Nišani,- pali, gledam te ljude ispred sebe, nedovršene, izbrisane gumicom, precrtane, podvučene, skicirane, kako se kreću u okviru radnje, u okviru xy stranica s proredom, i osjećam užasnu, bljutavu, plačljivu samilost.

(– Mi smo došli – djevojčica i čovjek ulaze stvarajući propuh. – Sve vrijeme smo se ljuljali – djetinji glas posipan srebrom putuje kroz zrak. Ja stojim odsutno na vratima sobe, u jednoj papuči. Vjerujem i da su mi čarape poderane. Prerano ste se vratili, mislim s olakšanjem.)

Čini mi se, zaorala sam samo jednu krhku, rahlu, nedovoljno grubu brazdu na smeđoj zemlji, vjetar će je raznijeti kao prašinu, malo jači vjetar, isti onakav kao kada otvorim vrata i prozore zbog zadimljenosti, listovi papira sa sitnim slovima putuju zrakom, miješaju se s maglom i padaju na tlo kao smeće, a ja ostavljam svoj primitivni plug, komad zašiljenog drva, i odlazim, reklo bi se, u perspektivu.

(– Sreli smo Marka. On se samo smije i priča. Ništa ga nisam razumio. – Sjeckanje luka na drvenoj daščici. Oči su pune suza. Mi smo obitelj, smještena u kuhinji, između redova keramičkih pločica. – Zlato, otiđi po pivo.– Zlato odlazi hodom koji je nemoguće opisati, brzim i lebdećim, suviše osobnim, ako potrčim naprijed i okrenem se, vidjet ću dječju glavu koja se smiješi.)

Da, baš bih htjela napisati roman u prvom licu jednine. Onako, ja pa ja, pomalo antipatično (uvijek izgleda kao bavljenje sobom), kao samozaljubljivanje, hoću li s nožem trčati po beskonačnim ulicama u ulozi poludjele gospođice, hoću li opravdati umorstvo u polumračnoj veži i svoju vlastitu ruku u prvom licu, namjerno ili slučajno zakrvavljenu? Iracionalno sjedenje u stolici i kičma koja se krivi, ogrnuta glazbom iz nečijeg slavnog opusa (10 ploča u kutiji sa zlatnim slovima), svjetlost koja se mijenja, dan koji počinje prijetiti kišom, dosadnom, mutnom. Sve mogu povezati s niskim tlakom, nedostatkom kisika, nedostatkom riječi i mašte, urođenom, ukočenom, pospanom lijenošću koja me pritišće. Telefon. Jedva sam dočekala. –Halo, kako si?

(Dijete je donijelo četiri piva iz dućana, u kožu joj je urezana traka najlona.)

(Osoba na drugoj strani telefonske žice, ni žena ni muškarac, ni prijatelj ni neprijatelj, ni svjetlost ni tama, možda usputno piće u usputnom lokalu, i običan razgovor, nezapamtljiv. – Dobro sam –kaže, ali meni to nije važno, rastreseno držim slušalicu u ruci, odgađajući trenutak vraćanja u stvarnost, riječi se talože kao pahulje snijega, po tonu nježne, ravnodušnost u meni širi se kao plima i ja više ne slušam, promatram oblake koji padaju na zemlju, sve bliže i bliže, djevojčica kašlje, nije valjda tuberkuloza, odmah se prisjećam najružnijih bolesti, žuti žutuju, a crveni putuju, rekao je netko na sprovodu, onom jedinom jedincatom kojem sam iz užasa prisustvovala, osoba je sve tiša i tiša. Čut ćemo se, rečenica kojom se opraštamo. – Tko je zvao? –pitanje bez odgovora. Hajde da pišem roman.)

Ispred zida čekaju me izmišljene kreature bez sjena. Dobar dan, kažem. Evo me. A one, ukočene, gledaju crnim, nepomičnim pogledom, ostavljene, zaleđene u nekom zaboravljenom pokretu, gdje smo ono stali, hrani li Melanija još golubove na Trgu i spava li on još leđima okrenut zidu? I packalo se došuljalo ostavljajući tragove koje po papiru, širokim potezima, nanosi plavo nebo, malo prijeteće sive mi fali, i on trči, trnc, trnc, s kanticom u rukama. I kamene ploče, i zlatni kip, i crna haljina sa zelenim prugama, sve mi to treba, kosa zamršena kao ptičje gnijezdo i koža skupljena iznad usana iz kojih su popadali zubi, moja skulptura od zraka je gotova. Ah, samo da dodam pokret, i programiram mozak, i skalupim rečenicu, ili neko potmulo šištanje što sliči na izgovorenu misao, i možemo nastaviti priču; već sam obavijena mirisima staračkog znoja (haljina je oprana u lavoru, sa sapunom velikim kao cigla) i osjećam dodir ukočenih prstiju, kao da mi je miš pretrčao preko lica. Melanija se vraća s Trga, nahranila je golubove, oni zadovoljno sjede na zlatnom kipu, koji danas više ne sliči na ponosnog ratnika, već na udovicu koja plače.

(–Mama, ručak je gotov. – Kakva zanosna slika! Ručak! Neću pisati roman. Hoću zamišljati ručkove, u raskošnim lokalima s prigušenom glazbom i salvetom na krilu, krhkim čašama, sjajnim vilicama, blistavo sjajnim, ili na kariranim stolnjacima, razlomljeni topli kruh, o slane ribice, vino u demižonki, i mnogo, mnogo mraka, paradajz i sol i sir, i rebro čokolade u džepu košulje, i noge iznad provalije i šume, trešnje u papirnatoj vrećici dok šećem gradom, toliko savršenih užitaka koje ne uspijevam ugurati u roman. Jer, kako da ih opišem? Kako? Dodirujem djevojčina leđa, tvrda, glatka i vruća, i savlađuje me čulni opis sreće, tiha vibracija tijela. Kako da to opišem? – Počela je padati kiša – kaže muž. Kiša? Volim vas, to mi se čini sigurno.)

(Idemo u kino? Ne znam, meni se ne ide. Vidiš kakav je dan. Baš zato. Ajmo u kino. Ovo je možda dobar film. Izgleda kao drama. Idemo u kino? Moram se sedam puta nasmijati, u dva sata, inače ne pristajem. Idemo. Čekaj samo malo. Još nekoliko slova pa da završim poglavlje.)

Dakle, draga Melanijo, s punim želucom ne mogu dodati nikakvu tragičnu notu tvojoj izmišljenoj stvarnosti. Bar ne zasad. To je pretežak zadatak, iako bi stil tada bio ujednačeniji. Ophrvala me neka blagost, žurim da se iskobeljam iz ove sobe i izbacim čudotvornu glazbu iz svoje glave. Pustit ću te da se vratiš kući bez događaja, bez nagovještaja. Prilično sam dosadan pisac, morat ćeš se pomiriti s tim. Vidiš, opet sam u muškom rodu. Tvoj nećak te čeka, izokrenut na leđima. Ne, nema rupu u glavi, ne moraš se bojati. Voljela bih biti zadovoljna tobom kada se vratim. Tako bih izbjegla da te spalim ili, još gore, raskomadam i bacim u plastičnu vrećicu za smeće.

(– Promijeni čarape. Poderane su. – Ah, skoro sam zaboravila.)

(Ljudi na pokretnim pločnicima, s kišom koja im se uvlači u osmijehe, gnjili, crni zubi ispod crnih kišobrana – jao, kako se bojim boje! – gdje je u trenu nestao odsjaj sreće zbog koje nisam mogla nastaviti roman o Melaniji? A sada tu, sve ih je puno, mladih i starih, dotičemo se u prolazu, kolnici su već odavno preuski, hodamo između ograda i zabrana, uskim, asfaltiranim tragom, spriječeni u razgovoru, gledam u djetinji vrat što nalikuje vratu labuda koji se sprema poletjeti. Na izvjestan način, za slobodu treba odrasti.

– Je l’ to “Balkan” ili “Zagreb”?

– Mooolim?

– Koje kino?

– Vidjet ćemo.

– Mama, požuri…

Zapravo, nisam trebala izići. Ali volim gledati slike koje se pokreću i iz ovog pljuska preseliti se u svijet doživljaja, to mi se čini pametnim. Ipak… Ako zaboravimo ljutitu prodavačicu karata, izbezumljenu prodavačicu bombona i mrzovoljnog čuvara ulaza, preostaju još uski redovi stolica u kojima sjedimo poluskvrčeno i loše kopije filmova trulih boja. Hoću doma! Doma!)

Izmislila sam ime, Melanija. I Trg se uklopio, s kipom čiji se izgled mijenjao ovisno o raspoloženju i rasvjeti. Majstor svjetla je na sceni: proljetni sumrak depresivnog ugođaja. Melanija ima sedamdeset sedam godina i okružena je nekom vrstom tuge kao zadahom, kiselim i raspadajućim. I nećak je tu, miriši na nepokretnost i nervozu, s malo hladnog znoja po leđima. Takozvano izlučivanje otrova. Nije se digao jer nije imao razlog. Odavno ga već nema. Ako ga je ikada i imao. Najljepši mladić u cijelom gradu, prelijep u ružno doba, ti starci i uboge babe. Grad je bio prepun staraca koji su polako izumirali na ulicama, a on je imao lice s plakata. U Americi bi napravio karijeru, prije nego bi otkrio kokain i slično. U Americi bi propadao u velikom stilu, na prvim stranicama revija za gospođe. Ovako se ograničio na Badelov konjak i samoću. Trbuh je narastao, pupak mu je odšetao daleko od nosa, kao u trudnice. Nikako da iz grča nastane nešto. Prelazak iz euforije u depresiju. Plus konjak. Plus velika zdjela graha ili apsolutna sitost. Sve to zato jer nije završio studije i jer je mama imala težak porod. Tetina verzija.

(–Gdje si, što radiš?

– Pa, ništa, ustvari…

– Nisi se nigdje ubacila?

– Nee… pomalo pišem… (kao da sam rekla da rješavam križaljke).

– Čujem, imaš dijete.

–Aha.

– Preselila sam se iz Samobora, znaš. Sad ćemo se sigurno viđati.

– Hoćemo, da…

– Ajde, vidimo se. Bok.

– Bok.

Jedno uzaludno školovanje, u nesložnom razredu. Nitko nas nije čuo. Riječi u prolazu, dok očevi i djeca kupuju koštice. Tri velike, slane mjerice.)

Što da sad radim s tom muškarčinom u krevetu? Uvalila sam povijest bolesti, zdravstveni karton, penziju, bocu konjaka i utvaru iz prošlosti. Mogu izmisliti stanara u prizemlju koji gleda televiziju i bavi se njuškanjem. Ima troje djece koja stalno žvaču i ženu s brkovima. I televizor u boji, najveći ekran, bez trunčice prašine, opran u octu. Ali to mi je dosadno. Takvi tipovi dosadni su i za najkraću priču. Unaprijed omeđeni. Neću, vičem, Melanija neka ostane, i nećak, ali ovaj dio mora van, tih nekoliko redova, pogledaj kako su se razmnožili po tekstu, kao pravi paraziti, čujem mašinu kako kucka. x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x Nestali su, prekriženi su. Takvih mi je dosta u stvarnosti.

A tu su neodjeveni kosturi, ispred zida koji se pretvorio u trg, i ispred trga koji postaje grad, u gradu u kojem nastaje jedna ulica s drvoredom, na čijem se raskrižju zida kuća s početka stoljeća, s ornamentikom oko prozora, puštam smog da je polako čađi, siva boja s kraja dvadesetog stoljeća – trnc, trnc, čujem kanticu, evo ga, molba je uslišana, kesteni su obojeni u svijetlozelenu, lišće je tek niklo. Melanija se vraća, on još leži, sve je rastegnuto i bez sadržaja, baš kao u nekom sporom, dosadnom vlaku. Tri prvotne, ljeskajuće rečenice već su odavno izbačene na površinu, jezero se smirilo i ugasilo, vidim svoju sjenu i ne znam što da započnem s njom, jedino ona je ostala, likovi stoje nagi i nepokretni, muzej voštanih figura. Što da radim s nećakom, što da radim s Melanijom, gdje je tu konstrukcija, gdje je tu intelektualno-logička emocija, počela sam pisati rastreseno, u slikama, i gdje ću sada sa svim tim premazima i nijansama, kako da operem to naivno, uškopljeno staklo?

(U filmu oni se voze na biciklu, ona je oprala veš i okopala vrt, ili nešto slično, on je iznosio teret i donio vodu, popušio cigaretu na premalenoj stolici, sve to nisam vidjela, ali je prepoznatljivo u načinu na koji gazi pedale, u držanju raširenih koljena, u njezinoj opuštenoj figuri koja poskakuje naslonjena na muškim prsima. To bih i ja htjela, da jedna slika opisuje druge praslike, kao što se u ravnom kćerkinom čelu naslućuje onaj isti potez kista s portreta njezine šukunbake.)

(Dobar je film. Imaš još koštica? Krc. Ne bacaj po podu, evo ti vrećica. Pst. Pssst.)

Dovela sam se u bezizlazan položaj, likovi su mi dosadili. Odjednom. Naglo. Užasno. Stara vještica izgara od ljubavi prema golubovima i počinje se bojati smrti. Zato i trpi neraspoloženog manijaka, odgađajući pisanje testamenta iz dana u dan. U svojoj nerazjašnjenoj melankoliji, on je još uvijek konstruktivan – ako bude dobar, naslijedit će stan. Biti dobar, znači šutjeti slušajući Melanijino trabunjanje. Trebala bih otrovati te sumnjive junake, toliko su mi se odjednom zamjerili. Taj egoizam koji vuku sa sobom, svatko se otima za svoj dio knjige. Ah, na kraju i moje gubljenje vremena, savijam kralježnicu nad riječima koje ne koriste nikome, a je li, istina je, dužni smo platiti stan, ih koliko, za struju, istina je da je ovo zadnji izlazak u kino, i zadnje tri mjerice slanih koštica, zadnji ručak, loša vremena dolaze korak po korak i osjećam ih u kostima, nezaposleno žensko piskaralo i slobodna muška profesija. Spremni za odstrel. Četiri gorka, ispijena piva. Djetetu je osiguran obrok u školi. Sutra prodajemo enciklopedije. Fotografski aparat je već pojeden, zajedno s objektivima. Tri mjerice slanih…

(Krc.

– Mama, što je?

– Ništa!

To “ništa” zazvučalo je kao pljuska.)

Neću pisati o vama! Razrušit ću vam te krhke zglobove, jedva srasle, i vratit ću bjelinu zida prije nego vas raznesem granatom, scenografa ću najuriti, zavrnut ću vam vratom (kao kokošima), žene ću izubijati, one bivše i buduće, one koje su trebale doći i one koje su otišle, puno sam riječi potrošila nadajući se da se neću sjetiti da postoji sutra. Svi van!

–Jesi li se negdje ubacila? – egzistencijalno pitanje. Već vidim kako otvaramo ormarić i pijemo tablete kalcija i B- vitamine, kako gutamo željezo i sredstva za jačanje; voda sa šećerom u slupanoj šalici kraj pisaće mašine. Kakva smiješna slika. Da sam bar završila daktilografski tečaj.

(Sad će se poljubiti!)

(Nekak bu bilo – rečenica koja izaziva jezu. Naravno da bu.)

(Sedamdesetak strana ušljivog teksta, zbog kojeg je prašina popadala po namještaju 1 cm i ja sam odustala od borbe s čađi i ostalim elementarnim nepogodama, jedino je djevojčica zaposlena in continuo, škola, pa škola, da bi na kraju saznala da je najvažnije –ubaciti se. Ljuta sam i uplašena. K vragu i film!)

Junaci, trebali ste postati junaci, ali sam odustala od toga da bitku izgubite jurišajući. Padate ničice, udareni u zatiljak tvrdim, neodređenim predmetom, bez konačnog oblika i boje. Vidim Melanijino tijelo omotano crnom haljinom sa zelenim prugama kako skvrčeno leži u kutu Trga, znatiželjna lica prolaznika, napokon se nešto događa, majstor svjetla već je šmugnuo ostavljajući otvoren reflektor, jutro, pakosno, sunčano jutro stiglo je iznenada i kip se rastopio kao da je od čokolade, ostalo je samo postolje. Dobro je da sam konačno odlučila: neću više pisati.

(Baš je bio dobar film. Gdje ćemo sada? A gdje bismo? Najlakše je biti uplašen. O čemu to govorite? Da sam bar krtica, sada bih izrovala tunel do kuće. Ne budi smiješna, ništa se nije promijenilo. Nekako ćemo već isplivati. Ne idemo doma, doma je dosadno. I razvedrilo se…)

Nećaka sam zadavila u krevetu. Ustao je, noge su mu potražile papuče, onda je zijevnuo. Primila sam ga rukama oko vrata, bio je to dugačak zijev. Ostavila sam ga otvorenih usta na polovici strane bijelog papira, u pisaćoj mašini. S druge strane je šapirografirana televizijska drama poznatog scenarista: papir iskorišten do krajnosti. Što ću sada? Ostala sam sama.

Ubojstvo zbog kojeg neću odgovarati, dvadeset godina slobode, uvjetno, vrpca je još uvijek neiskorištena i spremna za nova nekažnjiva zlodjela. Bez motiva. Bolje da sam hukala u čaše i čistila nataloženi vapnenac. Ništa nije ostalo osim gomile zbrkanih riječi, bačene karte, gledanje u budućnost, ništa.

(– Ostalo je sutra.)

Bijeli zid kao nesjećanje, gubitak svijesti, sanjkanje niz brijeg, umatanje u plahtu, putovanje po ledenim prostorima zamrzivača, u unutrašnjosti lavine koja se povećava. Sutra, vrlo vjerojatno, sutra.

Podsjetnik za sutra:

– odnijeti enciklopedije u antikvarijat
– posuditi novac od Mladena ili dr. (on)
– uplatiti opomenu
– raspitati se za posao (on)
– roditeljski (oboje)
– izglačati košulje
– obrisati prašinu
– ne pisati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.