Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

DNEVNIK O DRUGOM ŽIVOTU

 

Nedjelja

Odlučila sam zaokružiti dan. Olovkom prisjetiti se. Nečemu početak staviti, negdje porub nenadan prišiti – neka bude kraj! I tako dok mi ne dosadi. Parati i šivati, razne materijale slagati jedan do drugoga, gledati ih kako nehotice dobivaju oblik i gube ga. Pa se udaviti u cik-cak šavu, upasti u umor neprimjetno i krivo krenuti iglom: sasvim luđački iglu u venu zariti. A pritom sačuvati tijelo i krv ne zagaditi- nulta grupa mirno kola od mozga do srca i natrag.

Danas sam napokon nakon dugog “telefoniranja” konačno telefonirala. Tjedan-dva okrećem brojčanik u glavi 222-111 i osluškujem zvonjavu. Soba u kojoj telefon zvoni ili je mračna, ili svijetla. Kad je mračna soba zapravo ne postoji – to je prostor omeđen okruglom tminom i više sliči na ogromnu jamu koja stoji horizontalno pred mojim očima. Možda je bolje da to nazovem tunelom, jer tamo, pri dnu (u zavoju gdje očekujem željeznicu), obasjan posljednjim tragom svjetlosti koji se guši, jedan pisaći stol presvučen furnirom zlokobno se ustobočio, osvijetljen plamićkom upaljene šibice. Na mahove. A telefon jedva da se i vidi, uho okruglo na postolju spava. I sve u tim brojevima 222-111 od čvrstog, crnog materijala napravljeno i ostarjelo nekako, a opet prijetnju u spiralnoj žici posjeduje i drvenim, uspravnim nogama koje se koče u tmini.

I ja ne zovem iz kukavičluka.
Kukavičluk raste.
Strah me jede.
Nitko se ne odaziva na telepatiju.
To moje misli uzaludno putuju.
Treba dignuti slušalicu i misli pretvoriti u rečenice.

Drugi dan dođe i sjaji se kao oprano staklo. Telefon je vrlo vjerojatno u kuhinji, sve je pod pravim kutom složeno. Tlocrt stana: sudoper, niski elementi, bijele pločice. Sve bijelo i pod i prozor i slušalica na zidu. A u kuhinji djeca i žene i punice i šogori i zetovi i svi očekuju cinn-cinnn zvuk pa da polete rukama i zgrabe me za vrat i kažu: “Ne, njega nema, on vozi bicikl po nasipu, on spava, on je upravo izišao”, a ja neću te posrednike, te užasne prenositelje poruka, automatske telefonske sekretarice s magnetofonskim jezicima, neću, iz srama. A sram raste, baš kao i kukavičluk. Nadopunjuju se međusobno.

Jutros sam napokon nazvala nakon dva tjedna odugovlačenja. I dvije slike – crna i bijela – složile su se kao kockice u mozaiku. U bijeloj slici žena je podigla slušalicu i rekla da je on vani, a ako hoću, mogu mu ostaviti poruku ili nazvati na posao, taj i taj broj, od toliko i toliko sati. Identitet sam odala, obvezala se da hoću javiti se još danas i slično. S kojim sam užasom to izgovarala, a zvučalo je kao ljubaznost: “Hvala vam”, i tako dalje.

Onda sam nazvala njega naslonjena na pisaći stol bez sumnje pokriven furnirom. Zvuk zvonca zaječao je u tami, u tišini. Njegov glas izvirio je iz mraka, rečenice se loptasto zakotrljale, okrugle, oprezne, odabrane, u zagradama, nedovršene… Ja sam odgovarala u slogovima, da, ne, mož-da, po-ku-ša-ti, dva tjedna skupljanja hrabrosti pretvorilo se u veličanstven monolog šutnje. Nijedno pitanje nisam postavila. Čekala sam gotovo i ne slušajući (sve što sam čula na neki način sam znala – možda ipak postoji telepatija?), gledajući u mrak, očekujući završetak dogorijevanja šibice i oslobađajući zvuk prekinute linije, na čiju je bežičnu frekvenciju vjerojatno sjela nekakva tupoglava ptica i ljulja se.

 

Ponedjeljak

Oni koji se klanjaju, koji puze po svili i zidove nemaju, u papiru razvijeni, u prozirnom papiru čudesnom kao leptirova krila raširena ispod sunčeve svjetlosti, oni koji su ptičji pjev pretvorili u melodiju: sišli su bešumnim, sitnim, sapetim koracima u ciglom određen prostor i dodirnuli me perčinom umočenim u tuš, pretvorivši moje skupljene ruke u jedan od hijeroglifa. Molba je postala nerazumljiva, u simbolu, u znaku iskazana.

Ušli su unoseći istočnu svjetlost na dlanovima. Žbuka koja me skrivala odlomila se u prah, već u padu razasuta. Kazalište sjena postavilo je kulise od isprešanog suhog lišća i strop podiglo na mojim ramenima. Njima je dovoljno, oni nikad svoju krajnju visinu ne koriste, povezani sa zrakama iz majčine, zemljane utrobe koja ih licu svome okrenute drži. Čuva sinove i kćeri svoje kao svaka prava majka, a tajne polako otkriva.

Pognuto sam hodala po osvijetljenom carstvu što cigle zamijenilo je krhkošću osušenog bilja, odmjerenim korakom kojem vidljivost smanjuje slobodu, pa se korak troši i krati i u sjenu od koraka pretvara. Uglađenost lice mi je dobilo i prijaznost na njemu narasla, kao guba se po meni raširila. Osmijeh je ono što nemam, a što usnice mi je razvlačilo proglasom o potrebitosti smijeha. Jer čovjek se od životinje razlikuje po…

S prozirnošću zidova smanjila sam se, s vanjske strane i ja sam bila samo sjenka. Potajno ruke sam svoje ponovno sklopila i molbu za Apsolutnom Srećom u molbu za Sobu zamijenila da vrate mi se omeđeni, odvojeni, zidani kvadrati nevidljivosti u kojem papir samo za pisanje, a ne i za prisluškivanje služi.

Jer što je Sreća prema Sobi!

I osmijeh skinula s lica čim zidovi su se vratili.

 

Utorak

Utorak. I ona je otputovala. Prvo došla, avionom izvan sebe (sa sobom ugrađenom u truplo, umjesto motora). Preplovila nebo hvatajući godine i mlađa sišla niz stube, utrpala se u autobus i doskakutala do moje zamrznute, pozdravne geste iza stakla.

Poljubac.

Poljubac.

Kako li je kod kuće? Je li se djevojčica promijenila? Obračun za struju? I život, općenito, kako je? Onoliko koliko stane između piste i kolodvora. Život? Koji život? Pa, moj i naravno!

Pitanja?

Pitanja?

A moj život u granicama normale. Eto, izišla sam i dočekala je, držim je za drhtav lakat, vučem platneni kovčeg, milo promatram konduktera. Obitelj uskrsla odjednom, pred očima mi poredana po visini, a ne po dobi, pa pričam po redu, od najnižeg, iz ravnine ga vadim i u prvi plan bacam, dok svi stoje mirno, kao na potrošenim fotografijama čekajući svoj opisni trenutak. Nekako ih moram sve spomenuti u zadanom vremenu od tri sata i trideset minuta, između dvaju putovanja.

Ništa i ni u čemu sam. I sada to rastvaram, rastežem, povećavam i trpam obitelj lijevu i desnu, od bake i druge bake, od djede i drugog djede sve do nepostojećeg budućeg djeteta koje bi se moglo dogoditi ako se sestrična nerotkinja namaže ljekovitim blatom.

On je obrijao brkove, ona je pustila kosu.
Djeca su narasla, ja sam oličila kuhinju. Toliko o meni. Eskimski bijelo.
Zapravo me ne sluša. Mi smo od iste vrste, samo povremeno drugim zaokupljeni, samo trenutačno prisebni, a inače svojim mislima zabavljeni.
Od iste sorte, da.
A ipak se ne prepoznajemo.
Za to treba vremena.
U tri sata i trideset minuta sabiti godine šutnje i srdačnih pozdrava.
Ne može to tako. Ja pričam, ona ne sluša. Ona priča, ja ne slušam.
Sve članove sam spomenula, kao na osmrtnicu ispisala, u kratke rečenice odjenula.
Obje smo gledale naprijed, ja vukla kofer, sati se potrošili. Jeftino. Kao da sam topli sok u vrućem danu popila.
Poljubac smo u posljednjoj minuti podijelile.
Poljubac tebi.
Poljubac meni.
Pozdravi sve.

 

Petak

Pišem puškom – kemijskom olovkom. Ružičaste boje s lančićem. Slova mi velika odjednom, valjda oblik nespretno ogromna slova stvara. Neprirodno je držim, a lijena sam potražiti drugu. Ležim na zelenom tapisonu, oslonjena na laktove. Sva vrata širom otvorena –nikoga nema.

Ružičasta puška po crtama kreće i klima se jadno. Kakav je to metalni vrh s glavom od suhe tinte – umjesto bajuneta?

– Netko zvoni.

Oružje skrivam.

Vrata otvaram. Glavna.

Nonšalantno.

 

Subota

Stakla sam oprala, bolnu proljetnu svjetlost u stan pustila. U laboratoriju slike s predstave razvila. Pušila ne uvlačeći i cio dan nešto sramežljivo očekivala.

Tijelo izgubila. Ili novo, ono zamišljeno, dobila. Ono u kojem u snu sanjam pa se krećem bez napetosti. I haljine široko padaju bez nabora i noge u papučama. I zahtjeva nigdje i pogleda nigdje, ni putovanja kroz razoreno korijenje živčanih cvjetova što kroz zastrašujući mir udova kao čirevi rastu. Ponekad gnoj probije, a ponekad sam sebe svojim otrovom osuši, izjede kiselinom. Rupa ostane, rupica.

Tijelo ne imati – to se u depresivnih osoba samo tjelovježbom postiže. Na trenutak. Vrlo kratko pa nevjerojatno izgleda da postoje sretnici koji drugačije svoju prirodu osjećaju. Upravljaju njome ne znajući, bez napora koriste što evolucijom im je poklonjeno. Dodir dodirom liječe i poljubac poljupcem nadoknađuju i sreću biciklima dostižu, mičući pedale.

Sjećam se: čovjek iz albuma i ljetovanja.

Dođem dolje, na more, iziđem iz autobusa, a njega nema. Susjede prema meni hrle, dvije, tri, četiri, svake godine im iznova pamtim imena i lica. Opkoljavaju me, torbu iz ruke uzimaju, znoj s čela brišu i već tada odnekud gumicu vade, iz džepa spremljenu izvlače i kosu mokru u rep vežu.

Drugačije bi one da sam njihova, ali nisam. Na nulericu ili sasvim kratko, onako bez šišaka i iza uha. Stavljaju ukosnice da se čelo osunča i preplane. Gledaju me nezadovoljno. Iz mene smrdljivi kontinentalni zadah, benzin pomiješan s pirjanim lukom, izlazi.

On leži, kažu. Bolestan je. Upute mi daju, o ponašanju, o osmijehu, kućni red i mir spominju. Ovdje su drugačiji zakoni nego kod vas gore – tu se spava popodne.

A ja, doista, kao da sam s drugoga planeta pala – sve tijesno što mi nude. Zabrane se nagomilale, duga kosa neprilična, bijela haljina s prugom i točkama još nije u modu stigla i ne smije se nositi ovdje. Neke granice ipak postoje… I kupaće gaćice previše izrezane na bokovima. Dat će mi druge, Marinine.

Ulazim u kuću, žene za mnom pipkavim koracima, kao hobotnice, po sobama se razilaze.

U najtamnijoj sobi on leži, tijelo utezima u plahte uronilo, bijelo tijelo u mokrim plahtama. Ne spava. Nesanica mu snove pojela. Zuri u me staklenim pogledom – narasla sam iz njegovog letećeg pokreta dok kosti su mu još šuplje odzvanjale. Sad ispunjen je betonom, a ja sam kržljava vlat što kroz pukotinu se probila do svjetlosti.

Mašem krhkim rukama i smijem se naučenim osmijehom i milujem ga pokretom kojim se bolesnici miluju, pokretom koji je spreman da uzmakne i na nevidljivi drhtaj. Tijela. O tijelu govorim. A on kao spomenik smrti. Soba-grobnica sunce progutala.

Zajužilo. More se nabralo i zamutilo, baš strašno.
A vani?
Vani, kad razmislim, ne postoji.

 

Petak

Ono od čega sam pobjeći željela sad se otvara. Kao vrata polako gurnuta skanjivim udarcem. I sve se pomaklo, u stranu, doživljaji se poput nijemih slika sklonili, i ja hoću, hoću sjetiti se o čemu sam mislila danas, a to nešto, ta misao se u sliku pretvara i čim je dohvatim, ona već gurnuta biva istim onim neodlučnim, ali izvedenim udarcem. Pa hodam, hodam pokraj sebe, uporno.

Zdenkin poziv.
Mirjanin poziv.
(nada u bolje sutra)
Ivanin dolazak (tu se
dan prvi put lomi)
kao kockica čokolade
progutana, rastapa se
i nestaje.
Zdravkov poziv, drugi
komadić dana, ne kao
čokolada, već kao
četverokut stakla.
Šivanje na mašini,
uvlačenje gumice u
gaće, čuvanje krpa
opet da ne postanu krpe,
u haljine se
pretvaraju
jer sve relativno je
sasvim

Trebam prepisati.
Nazvati jednom.
Pomislila na:
Anju čistunicu,
onu što spere svaki
dodir sa sebe
na otok i na
otoku ludnicu
(gdje bi drugdje
i bila)
na njega kojeg deset
godina nisam
vidjela (kosa
mu narasla do leđnih
lopatica) i
upravo sam
okrenula pješčani
sat i
pričekat ću
jedno desetljeće
iznova.
Dijete je palo. Drugo
dijete je otrčalo.
Otac je čekao.
Dijete je lizalo
sladoled,
a masnice su iskočile.
Onda
je progutalo bombon
i gotovo se zadavilo.
Majčine noge su
klecale
pa je sjela.
Drugo se dijete igralo.
Sve je bilo sređeno,
bombon je ispao
naglavačke u travu.
Nemir se smirivao.
Mama je primijetila
da je na rođendanu.
Tortu žutu na
tanjurićima. I mace.

I stol i gospođe i
djecu (drugu
i njezinu). Odjednom
su sve oštrija
bila što se strah
smanjivao više.
Kad je napokon
prestala
drhtati, vidjela je
gospođina muža
kako popravlja auto
u dvorištu
(Ništa se dogodilo nije, crn od nafte.
sjećanje u
razmaknutim slikama
gurnuto
nevoljko, ali snažno
ništa ništa,
svi zaspali su napokon
sredinom treba krenuti
nečujnim tepihom
koračati,
impregniranih tragova
koji ne ostaju
zabilježeni
između sna i jave.)

 

Srijeda

Već dugo nisam pisala. Zaobilazila teku. NEĆU SE VRATITI, NEĆU SE NAĆI, NEĆU SE OPISATI.
U TEKU. NEĆU. U TEKU.

U svemu prepoznajem sudbine znak. Kemijska je prestala pisati zato jer je GLUPO
NEPOTREBNO
NIKAMO NE VODI

a onda je sasvim iznenada opet raspisala i to je bio znak da treba probati ponovno.

S mene su misli skliznule kao halje. Mekano, bez zvuka. A gotovo da su me bole slikovitošću, vadeći noževe i bojeći obojenost. Kako su samo zamahivale svojom podsvjesnom simbolikom umetnutom u “prizore”. I baš kad sam odlučila uzeti ih, opisati ih, kad sam konačno posegnula za njima nudeći im ograničenost umišljaja i jezika, one su nestale. U bijela, nezapočeta platna se pretvorile, u bijeli papir, u listove bilježnica bez crta. I kemijska olovka prestala je pisati. Zauvijek.

(OSVIJETLJENA ŽUTOZELENKASTIM PROROČANSKIM PREDVEČERJEM.)

 

Subota

Ništa nije zauvijek. Dva je dana trajala igra rastanka. Opet tražim uskrsnuće doživljenog, igranje svjetlosti i sjenke. Dva dana sam odustajala od zapisivanja na vratima Sobe. Sobe. Ili mi se čini. Pa to su prošla dva tjedna i dva dana. Navlas ista. U kojima sam odgurivala pogled od stola, papira i slova. Nemoć se mjeri tjednima, moć sekundama.

Moć. Što je moć?
Očistiti mrlju na cipeli.
Popraviti kosu, raščešljati je.
Dijete poljubiti, sendvič u ruke mu ugurati…
Napisati pismo, radio upaliti.
Pojesti nešto, nasmiješiti se.
Osmijeh zadržati. Prirodno.
Ništa od toga ne primijetiti.

Snaga. Gdje počiva snaga? U kojem kutku napuštenog tijela, ispuhanog u mokrim plahtama, u vrelom popodnevu dvadesetak godina kasnije. Samo sam prividno ustala i jurim za djevojčicom. Ljubav uvijek, na sreću, sjaj posjeduje. Tim sjajem prikriveno je to mrtvo tijelo, ušutkana je bolećivost. Ne treba predugo u ružne slike gledati, vraćaju se u budućnosti se prepoznaju. Optika užasa svoje negative kroz stoljeća čuva. Djetinje doba ne voli nemoć. Tijelo slomljeno u ništavilo nepokretnosti bačeno.

Sažaljenje i ljubav zamijene mjesta.
Nitko ne voli nemoćne.
Moć je važna.
Ona koja čuva osmijeh, iz nade klija i u njoj se obnavlja.
Prirodno. U ciklusu. Baš kao i vječnost.

 

Utorak

Žensko biti, a spola ne imati. Različitost nenamjerno uzgajati. Kao egzotičnu kulturu koja može i ne mora uspjeti. Sjeme rasuti ili ga zatrti istom snagom.

Iz Sobe kad iziđem vanjske oblike dobivam. Gradski izlozi moju izlomljenu figuru raznose – kome li sada pripadam? Varijacije hoda, od užurbano-nelagodnog, ležerno-neurednog i namjerno-samouvjerenog ponavljaju se i izmjenjuju. Visina koju dostižem oscilira u rasponu od pet centimetara. Visok i nizak vodostaj. Ponekad potok, ponekad rijeka, ponekad mulj. Ponekad žena, ponekad muškarac, ponekad dijete, rekla bih.

Ako bih išta rekla.
Ponekad crno, ponekad bijelo, ponekad žuto ili crveno.
Ponekad zemunica, ponekad gondola, ponekad neboder.
Ako bih išta rekla.
Ako bih ponekad otvorila usta. Jedva ili jako.

 

Subota

Konverzacija je po mojem mišljenju konzervacija. Konverzirajući, ja se konzerviram. Za budućnost. Kako sam pomalo tupa i nekoncentrirana, konverziram sama sa sobom. Najlakše je tako. Ponekad konverzirajući konzerviram i neki svoj organ. Recimo, srce sam u nekoliko navrata konzervirala zajedno s prijateljskim rečenicama u prozirne staklene tegle. Neka mi se nađe za transplantaciju. Neka me nježnost obavije kad mraz zaledi ključ u vratima.

Doći će zima.
Nikada zime nisu bile tako strašne.
Energetika se ne može konzervirati.
O njoj se može konverzirati.

I to je nešto. Bla-bla-bla širi energiju bla-bla-bla. Bla-bla-bla je jedna od najjačih energija, ali ne zagrijava. Ponekad, indirektno, ponekog. Indirektno, indikativno i individualno.

(Danas sam čitala novine. Zar se ne vidi?)

 

Petak

Neki se dijele na muške i ženske. Neki na one koji dobivaju ili gube. Potom na one koji prividno dobivaju i prividno gube. Tu sam podjelu upravo učinila s obzirom na paralele i meridijane.

Čovjek je sišao niz stepenice. U elipsi, blago, stigao do ureda u kojem ne poznaje portira. Pokucao na vrata, pričekao. Krivo vrijeme, doista, unutra je sastanak. Drugi je čovjek nakon desetak minuta izišao. Dodirivao i gurao reverom prvog čovjeka. Ovaj je uzmicao krateći rečenice. Bezobrazluk se u hodniku sve više širio. Bicepse jačao, jezik razmahao. Neodgoj i vlast pomiješao, psovku u diktat pretvorio. Prvi čovjek leđima okrenut, na ulicu izišao. Pa opet, u elipsi, blago, kući stigao.

Utjehu u obitelji potražio. Ako ima sebe u njoj. Ako mu je izvorište bila onda dok se rađao. Nastajao sobom samim, a njome ozračen bio.

(Rotirajući bezdan mi se u snove upleo. Mozak na naslagama crijeva liči – e sad se to razlaže i rasteže i dojmove prima dok kožica može izdržati i dok se elastičnost ne prekine. A to traje i ne izgleda bolno. Gomilaju se slike, jedna na drugu se slažu. Zaborav u istom ritmu svoju rampu otvara i zatvara, skladište puni.

I onda, gle, u snovima svoju riznicu otvara. Veličanstveni Arheolog Pakla remek-djela i unikate na vidjelo iznosi. Koliko skrivenog užasa na nevidljivom filmu zauvijek je sačuvano. Kako li se samo prožimaju stilovi i razdoblja, jedno iz drugog izvire.

Podsvijest je poput svemira, u njoj mjesta ima, njezin je prostor neomeđen.

Više ne znam što je strašnije: buđenje ili san.)

 

Utorak

Ponekad zaželim da svaki osjećaj koji se javi kao skicu prilijepim preda se. Kroki, dah, trenutak.

Uđem, siđem niz stepenice. Nje nema, zato sam i ušla. Ništa posebno, ostavim pisma na stolu. Prođem hodnikom, golublja krila rasuta leže, izvana treperenjem donesena. Sve napuklo, strop, pod, vrata, stolac. Ništa cijelo, već otkrhnuto, okrznuto. Gledam, tražim. Ništa. Vrata od nezaključane sobe otvaram tek tako, bez razloga. Slike mrtve na mrtvim zidovima, moljci, DDT prašak u kutu. Gluho. Zavjesa izbušena rupama, najlonke u vrećici. Staklo zalijepljeno selotejpom. Netko je mlad posljednji tu stanovao, kaseta na stolu.

Okrenem se pa opet u hodnik. Pera podrhtavaju, balkonska vrata su otvorena, konzerve s cvijećem ukrašene ptičjim izmetom, metla bez drške, spaljena kanta, željezna lopatica izjedena rđom. Sekunda, a opet sve popisano u mojoj glavi, nešto kao inventura, i krpe strašne, raspadnute vise.

Koji vrag me tjera u kuhinju, ne znam. U kuhinji prazan, otvoren frižider i kao takav simbol razorenih brakova, nesložnih obitelji, nesigurne budućnosti i neimaštine. Nema tužnije slike od upaljene lampice koja obasjava bijele pretince i u kutu, paradajz kraj kojeg leži prepolovljena glavica luka. Kad frižider je prazan, u kući zacijelo nečeg nema: ili novaca, ili vremena, ili ljubavi.

Stolica za ljuljanje, iza nje ostava. Stolica je još jedini živi predmet, možda zbog oblika koji se i na najmanji drhtaj zaljulja. Iz svega ostalog vene su počupane, električne žice izvađene. Madraci prislonjeni uz zidove, linoleum izgrižen.

Nitko tu više neće doći osim nje.
Ni prespavati u gostinjskoj sobi.
Hodam kao duh, tu se ne živi ali i ne umire.
Pisma ostavljena na stolu leže.
Moram izići van. Umorna sam.
Vratiti se u prijašnje stanje što skorije.
U što?
Koga ili čega?

 

Srijeda

Onima koji nisu došli, ni pozvonili, riječju pokazali, pogledom izrekli, samo pomislili, daleko tamo ili blizu, pomislili samo, njima poljubac šaljem. Isti takav, nematerijalan. Ni usne mi nije oblikovao, ni mišičje zgrčio.

Cio jedan svijet u rezervatu. Nemoć im krvotok razara. Je li to opća depresija? Voljela bih da je uopćeno, jer uopćeno nikada nije čudno. Čak ni kad je sasvim suludo.

On planet je cijeli na bolnicu sveo. Na doručak, ručak i šetnju. Večeru preskače, noć probdije, iz navike. I misao ne razvije do kraja, tabletama je smiruje prije nego počinje drhtati. Ne želi više obavijati se mokrim, znojnim pokrivačima. Suh je sav. Ne, to nije jeza. Jednostavno, suh.

Oko mene Soba. Djevojčica uđe na koturaljkama i osmijeh mi nacrta na licu. Kad voliš, neki izlaz postoji.

Lako je dok se može po slovima lupati. Imati i nemati na papiru. Bolovati u dugim rečenicama, u kratkim bunilo potražiti. U samoću kroz kaskade stihova do početka pjesme doći, negdje stići. Fino tkanje od suza istkati. Prozračnim krhkim velom oči prekriti. Mekocrtač između stvarnosti i fokusa ubaciti. Glicerinom po staklu razmazati, malo se odmaknuti.

On to sve ne može. Tamo daleko. Otisnuo se od obale. Mehanika tijela na razdoblje života ga podsjeća. Između bolničkih zidova sunce teško prodire. Otud bljedilo. Vrijeme je tintu izgrizlo, puteve pojelo. Samo misli šalje. Rijetko. A ja poljupcima uzvraćam, istim takvim bez snage. Trebala bih napisati pismo. Hoće li budućnost oprostiti ono što učinila nisam? Hoće li neučinjeno plodove donijeti? Što će narasti na zapuštenoj livadi: žito ili drvo?

 

Nedjelja

Ako bih te htjela izvući, opet nanovo

izvaditi, oživiti, prepoznati u blagom koraku kroz Ilicu, onom sanjanom trenu u blagoslovljenoj slici, ti, voljen oduvijek, zauvijek, u druge usut, u drugima rođen, ti sam raspolućen, rasut, razmimoiđen do neprepoznavanja, a opet od identičnog koraka koji Ilicom, Masarykovom, Preradovićevom poput kiše odzvanja

(ili kukuruze koja se kotrlja po suhom pločniku)
ako odem, gdje ću te prepoznati?
Nositi te sobom, na leđima, kao što se nose djeca,
sjedit ćeš na mom ramenu u pticu duga vrata pretvoren,
uz uzdah naslonjen što kovitla se iz utrobe
poslan, penje se do uzglavlja,
ne napuštaj me tako često, želju ojačaj,
neću slučajnosti, okvire nepouzdanih susreta i kratkotrajnog odbljeska:
učinilo mi se da sam te vidjela u staklu
knjižarskog izloga.
Ako bih opet, a izvjesno je da bih, zalutala tamo
gdje postojiš trajnije,
visećim mostom stigla do tebe u jednog pretvoreno,
uzorak sam sebi dovoljan, od kojeg počinje
slovo prvo,
ako bih te samo jednog našla,
što bih učinila s
raznorodnošću?

Ti kojeg imam u nijansama, u zaboravljenim dojučerašnjim prostorima, onima što bridove su izgubili pretvoreni u prošlost, u bijaše, ti kojeg prepoznajem u okvirima rastvorenih prozora, pusti da te opisujem i budi blizu zauvijek.

Kad iščezneš, ja se ne sastojim.
Početak svemira i bića.
Zatomljivanim dodirom dodirnula bih profil svevremenosti.
Ako mi dopustiš.
Poljupcem revolucije počinju.

 

Posljednji dan

u kojem stranice ne ostaju, iscrpljene bjelinu gube. Ukradeno im je djevičanstvo, vrtoglavim stubama ne spuštam se više u dubine. Mama, viče dječak odnjegovan u zagrljaju. Poljupci mu na licu otisnuti leže. Nas troje, djevojčica, dječak i ja u istom krevetu sanjamo. Kako se samo strastveno prevrćem između dviju nježnih obala. Pravu dimenziju straha tek njihovim postojanjem otkrivam. Lomljivost kosti, opasnost virusa, ćudljivost i nesigurnost pravila, dvoličnost istine, sve, sve bih htjela u jednu zdjelu uliti i njihovim smijehom začiniti, neka probavljivije bude. Veselje im za kasnije ucijepiti. Vedrinu u tkivo unijeti. Kad vremena nezaštićena dođu da iz sebe zlatnu nit ispredu i za nju se uhvate čvrsto.

Dva mjeseca je prošlo otkako vodim dnevnik. Ništa se nije pomaklo, odlomilo, promijenilo. Muk se pojačao jedino. Da, tišina je narasla, preplavljuje me. Činjenice kao činjenice, sve su na broju, neizmijenjene. Dok izlazim iz gustiša riječi, vijugavo skliska, opasna stvarnost, kao bačen nož u polju, sunčevu svjetlost lomi. Je li netko ubijen noćas ili ga je seljak jednostavno izgubio? Hoće li sutra ili već danas zbog velike svjetlosti požar nastati? Hoće li se snaga razjariti? Gdje me zove dječak? On stoji na rubu idilične slike, a ja se vraćam iz ništavila.

Nježnosti, kako ti je ime?
Ako ruke pružimo
i dodirnemo se, možda nastat će čarolija.
Zatvaram oči i zamišljam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.