Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

GOSPOĐA KONCENTRACIJA U PREDVEČERJE

 

Vrijeme se svelo na bilježnicu, bilježnica na kocke – ako ispunim kocke, vratit ću vrijeme, vrijeme će zauzeti prostor (ispunjen bilježnicom) i postati trajnost. Imat će krhki okvir kartona, ali će biti ubilježeno u kocke, u redove, u stranice – dakle, postojat će ponovno.

Koncentracija… dosadna, uglata gospođa puna zahtjeva koja bi i ne bi u isti trenutak, trenutak posebno posvećen njoj, a opet se nećka i daćka pa naginje svoje lice siromašno izrazom nad kolijevkom usnula djeteta i kaže, jedva: “Zapamtit ću…”, a ipak zaboravlja za dan, za godinu, dvije, tri, neumitno zaboravlja – je li dijete imalo kovrčice još u toj dobi? Nikakve koristi od nje – kad se najviše trudila, najviše je zaboravila – nudim joj fotografije uredno poredane: EVO BRACE, AJA PAJA, BEBA SPAVA, bez datuma, ali one joj ne pomažu, samo su put u nešto čega više nema, a mora da je postojalo. Po njemu se gospođa Koncentracija više ne kreće, taj pređeni dio puta prepustila je ljubaznom, ljubavnom Zaboravu, onom mladiću s kosom do struka koji je prati u stopu i kako korakne ona, tako korakne on, ugazi u njezin trag i dahne joj u zatiljak. – Konccccentrrrriiiram se – kaže gospođa Koncentracija, ali biva omamljena dok još nije izgovorila čarobnu riječ. Zaborav joj je dodirnuo vjeđe.

– Vrata! – vičem djetetu, ocu, mužu, nekom petnaestom, ostajem u sobi s Koncentracijom i Zaboravom, neshvaćena od djeteta, oca, muža ili nekog petnaestog. Zar mi njih dvoje, uglata gospođa i mladić nisu dovoljni?

– Sačuvaj ovo vrijeme – kažem glasno, obraćajući se Koncentraciji i odgurujući Zaborav – upotrebljivo je za priču.– Čujem Koncentraciju kako se smješka (zvuk zgužvanog papira); želi me izigrati. Ima nešto jezivo u toj gospođi kojoj zahvaljujem ono malo slika i pojmova što ih je poklonila Sjećanju.

Sjećanje dolazi na kraju – ono se vuče, zijevajući poteže rub prevelikog kaputa, hoda nespretnim, dječjim, odsutnim korakom, s licem koje kao da je upravo izašlo iz magle.

– Kako li ono bijaše? – pitam se vadeći staklene fotografske negative, pobacane, djelomično slupane u tamnom kovčegu od svinjske kože. –Htjela bih vidjeti…

– Vrata!!! – vičem ponovno, – jer vrata se nisu priljubila uz dovratak, sjedinila u poljubac tišine, nisu se pretvorila u zid koji propušta samo naglašene slogove, već čujem televizijsku komediju pomiješanu s otvaranjem hladnjaka i spuštanjem vode niz cijevi, čujem, znači, a gospođa Koncentracija se meškolji i mršti – moram je udobrovoljiti dok još nije kasno, da ne izleti iz sobe svojim sitnim, ubrzanim koracima.

TRASSS! – zalupila sam nogom vrata.

Odjednom slogovi i to rijetko.

– Je li ti toplo? – pitam Koncentraciju, a ona odgovara i da i ne, i uvijek je tako, uvijek su relativno pogođeni njezini uvjeti, uvjeti pod kojima sam je angažirala (ili ona mene), a to je bilo davno prije, još dok sam u dvorištu igrala školice ne plašeći se bijelih crta i slučajnosti.

– Mora biti toplo.

– Mora biti sretno.

– Uz malo glazbe.

– Zatim, materijalno osigurano.

– Zdravlje se podrazumijeva, samoća također.

Sve, sve to za gospođu Koncentraciju u bundi. Uvijek je u bundi, ne znam zašto, otkad pamtim, uvijek u istom krznu duge dlake i uskim cipelama od krokodilske kože. Dok sam igrala školice i stajala na svaku bijelu crtu i po nekoliko puta, ona se prišuljala (kao lisica, valjda) od prometnog znaka do žbuna, od žbuna do ograde, od ograde do drvene kućice s kokicama, od drvene kućice s kokicama do mojih ramena koja su poskakivala u zraku i došapnula mi: “Ne skači na crte, ne skači na crte.”

Bio je užaren ljetni dan, znoj je putovao mojim tijelom kao potočić kamenjarom (sve je odzvanjalo), a ona je stajala u bundi namrštena čela (izrezanog poput kriški kruha u pletenoj košarici – dvostruki bod bora).

– Sačuvaj ovo vrijeme, hoćeš li – molim umilno, gurajući pritom Zaborav nesportskim pokretima.

– Mora biti toplo – kaže Koncentracija.

– Toplo je – odgovaram. – Dovoljno je toplo.

– Mora biti sretno – dodaje ona.

– Kad mi daruješ vrijeme (ono sačuvano otprije), postat ću sretna. Imati vrijeme u ruci (u bilježnici, u kockama) je sreća. I sačuvaj ovo vrijeme, molim te. Upotrebljivo je za operetu ili komediju. Ali ne sada. Sačuvaj, molim te.

– Jaja! – u sobu ulazi vjetar, a malo zatim dijete, muž, otac ili netko petnaesti. – Hoćeš jesti?…

Ah, taj korak koji se produžuje i stopalom dodiruje kvaku i gura ih u tišinu. U tišinu.

– Neću jaja, nikakva jaja, nikada jaja..

Netko je pobjegao u hodnik.

– Previše te uzrujavaju sitnice – kaže Koncentracija.

– Misliš, tebe uzrujavaju…

Zaborav sjedi u kutu, u joga-položaju, prekriženih nogu, s vječnim osmijehom u kutovima usana. Koncentracija ima stisnute crtice na istom mjestu gdje počinju poljupci srcolikog naličja kod zbiljskih stvorenja. Dijete Sjećanje spava u neudobnom položaju sa slikovnicom ispod leđa, glavom dodiruje zid, a zid kao da se pomiče i sve više je krivi. Dijete sanja, nema sumnje, trepavice trepere poput kratko podšišane trave kad je miluje lahor.

– Požuri – tiho šapućem Koncentraciji, stavljajući negative i fotografije, dnevnike, kajdanke, izrezotine iz novina, podvučene rečenice, uvojke kose, prve zube, čestitke, stvarajući ornamentiku prošlosti. – Pomozi mi da protrčim kroz vrijeme, bosa po križaljci predmeta koja me vodi u godinu… Tu godinu. Pomozi mi da napustim sve to što imam sada (jaja u tavi, dijete, oca, muža i nekog petnaestog) i da, na trenutak, na pola sata ako može, udahnem miris te godine, osjetim sebe u njoj, sebe odonda napravljenu, htjela bih da se sretnem na cesti na putu za G. i da uđem u to tijelo sastavljeno od slika, da ga materijaliziram, da sam opet ja, a ne predodžba o meni od mene. Vrati me.

– Čekaj – veli Koncentracija – čekaj. Što znači ovo? – i podiže prstima maramicu s likom djevojke kraj narančina cvijeta. Ovo ne pamtim.

– (Naravno da ne pamtiš, zloćo). Šutim. Jedan po jedan predmet, jedan po jedan korak vraćanja u prošlost, na cestu na putu za G. Hoću se tamo sresti ponovno, utisnuti se u tamu vlažne noći, pogrbljenih leđa, ruku u džepovima, vratiti se u prostor bez budućnosti, na cestu koja prestaje biti cesta, na most koji izranja iznad razmućene rječice pa na stazu kamenjem obilježenu, osvijetljenu rijetkim žaruljama koje dodiruju nebo, u vrijeme čije je sutra daleko, iza snova, počivalo u magli. Hoću udisati i izdisati onim istim ritmom koji je zapisan u žicama gitare, u melodiji očekivanja koja je kroz dimnjak izletjela meni ususret, a onda pritisnuta oblacima obavila koračanje i utihnula ga. Otvorila sam vrata i kao da je netko istisnuo ogromnu tubu boje, naglo, progutala me žuta svjetlost. Vrati me u tu godinu…

– A maramica, čemu služi maramica?…

Oh, s kim sam napravila savez. Zaborav meditira, a dijete Sjećanje spava. Ono mi ionako nudi samo slike. A ja bih htjela ponovno, ponovno biti na cesti sama.

– Maramica služi za brisanje suza i prikrivanje osmijeha. Valjda je i onda bilo tako.

– Ne sjećam se maramice…

– Ali požuri, preskoči maramicu, gurni me… ne zastajkuj, osjeti vrijeme u koje se želim vratiti, približi ga, poznaješ ga, bila si sa mnom tada, hoću ga doživjeti još jednom, dodirnuti stvarnost minulog… Koncentriraj se, zato si ovdje…

Gospođa Koncentracija ispusti maramicu uvrijeđeno.

– Koliko li sam te puta spasila? – prosikće razdvojivši dvije crtice. – Koliko puta povukla za rame prije nego li bi vlak, tramvaj, autobus projurio tik pred tvojim nosom? Koliko točnih, spasonosnih riječi sam ti udijelila? Koliko odgovora… Ta urođena nezahvalnost koju rasipaš guši me…

– Bunda te guši, i cipele te guše… i to uspravno dostojanstvo žirafe te guši… ne zanovijetaj.

– Kakav način…

– I soba, i glazba, i toplina, sve je to za tebe, od koje zahtijevam malu, staklenu kuglu vremena u koje bih ponekad voljela ponovno zaći, gotovo neprimjetno zalutati ne moljakajući te. Samo povremeno biti bez budućnosti…

– Odvratno.

– … koje sada imam do iznemoglosti, cijeli život sveo se na budućnost, na sutrašnjicu za koju već danas činim radnje. Jer sutra, sutra maše kao avet, gdje je i slučaj samo posljedica čudnih računskih operacija, ali operacija koje nastaju zakonitošću čuda, i čuda su podvrgnuta nekom sistemu od kojeg se ježim… Vrati me na cestu na putu za G. molim te…

– Mama, tata pita hoćeš li jesti jaja???

Djevojčica bestežinski lebdi između pitanja i odgovora. Gospođa Koncentracija se kiselkasto smješka. Štipam joj zaglavak, jedini otkriveni dio tijela.

– Budi pristojna – tiho sikće. – Možda ćeš se ovoga htjeti sjećati… možda ćeš se jednom u ovaj dan poželjeti vratiti… Ako ne budeš dobra…

– Osvetit ćeš mi se, oduzeti dimenziju u kojoj jedino postojim, misli mi zbrčkati u nerazumljivu kašicu, pobrkati vremena, znam…

– I još gore… i još gore…

– Znam… znam…

– Jaja, hoćeš, nećeš… nemoj za pet minuta vikati da si gladna – ljutiti muški glas reže sobu na kockice. Slanina je već požutjela tamo daleko, u kuhinji…

– Vrati me…

– Ne mogu. To nisu uvjeti. Kod tebe je uvijek bučno i prepuno. Možda drugi puta… spremi stvari, dnevnike i maramicu…

– I…

– I onda možda… A sad me pusti na miru…

– O, ooo, ti glupa metlo, ti škrta štrkljo, zlobna kokoško… o, gubi se… zajedno sa svojom svitom debila vodenastih očiju. O, gubi se, van… ti odvratna uskoprstna kradljivico, šiljasta nakazo…

Dijete Sjećanje se budi, tupavo i samosažalno gleda pred sebe, traži slikovnicu, okrznuti listovi se rasipaju, on ih tromo skuplja, mlačan kao ustajala voda, a Zaborav ga gurka i zelenim šalom lašti svoje sjajne cipele. Na sve stiže Zaborav, u usta je strpao bombon, obrve pogladio, kosu zabacio. Gospođa Koncentracija crvena od užasa i uvrijeđenosti hitro diže svoj igličasti skelet i kvrči ruke od bijesa gazeći pritom uspomene uredno naslagane na podu.

Sličice se lome, pisma se deru, dnevnici raspadaju, datumi nestaju… Zaborav i Sjećanje opet pripadaju vremenu koje su mi oteli, opet u njemu koračaju nečujno i samouvjereno.

– Jaajaa! – dvoglas se čuje.

Evo me, stižem. Samo da se priberem.

Odnekud smijeh tiho zvenči.

(Jaja u tavi, dijete, otac, muž, netko petnaesti me očekuje.) Hrabro ulazim u kuhinju, uzimam dan koji neću zapamtiti i… TROŠIM GA.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.