Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

VERICA U ZEMLJI RIJEČI

 

Mržnja sjaji u zraku, u mraku. Svjetluca. Verica zna njezinu snagu. Koristi je. Mržnja je koncentrat energije, ekstrakt. To je ono što je razbuđuje. Vlast. Verica živi u sjeni muža, ali ta je sjena prostrana, ugodna i udobna. Muž je urednik kulturne rubrike u novinama. Njegova je moć slična prljavštini pod noktima – ne primjećuje se, ali postoji. Verica piše pjesme. Umoči pero u ljubomoru i riječi se stvore, žargon, engleski jezik, Borges, aktualna posveta sadašnjosti. Pomodnost je dio lica, dio zvuka i stiha. Ona se nosi s ležernošću koja prikriva užasan, smrtni strah od zastarjelosti, prolaznosti i zaborava.

Grafit sa zida ušao je u poeziju, ispisan sprejem, dahom istomišljenika. Dok su suučesnici stražarili, vođa je napisao stih na najbjelju fasadu u gradu. Svi ljudi su pjesnici. Zato se hrabrost toliko izobličila, njezini koraci su šifrirani i određeni, unaprijed se zna daljina koja je dijeli od bezdana. Ritualni plesovi pažljivo se plešu nad užarenim grotlom, sve je postalo dio predstave, koreografija jeftinog čuda bez rizika. Gubavci ne osjećaju vrelinu vatre i kroz nju koračaju bez straha. Dok pljesak odzvanja, vječnost se proširuje, ona se kroji.

Verica želi slavu, anonimnost je djeljiva i prostačka, jednostavna u tuposti, u njoj nema odjeka. Gluha je. Tišina anonimnosti je tišina neumitnog raspadanja. Umiranja. U sjeni muževljeva ramena Verica pripravlja eliksir vječnosti, sprema se za modnu reviju, uči aktualne korake. Sadašnjost je konzervans budućnosti. Verica plaho, po površini, zasijeca po njoj, tražeći vitamine koji bi ulili snagu pjesmuljcima, omotali ih u zvučnu nerazumljivost. Sve što napiše oslanja se na nekog provjerenog velikana ili mu je posvećeno. Citati na početku, na kraju, u sredini stiha, kao bijela pamučna nit koja sažimlje prostor pjesme (ili priče), koja se pruža kao kičmeni svod i drži u svom luku sitni vez prijevare. Verica osjeća ograničenost svojih mogućnosti i nadahnuća i, iako piše s lakoćom, ona zapravo prepisuje.

Ona stalno i iznova tumara po leksikonima, književnim časopisima, intimna je s Virginiom Woolf, Genadijem Ajgijem, Umbertom Ecom, Cvetajevom. Kako koga ošine kritičarska svjetlost – dotrči i Verica. U svom trku Verica nije osamljena, ona je dio trčeće cjeline, dio generacije čiji prsti isprepleteno okoštavaju po tjednicima i novoosnovanim glasilima. Ono što ih zbližava, osim želje da ih se primijeti, jest prepisivanje. Nedostatak mogućnosti življenja zaustavlja ih na obroncima pseudomudrovanja ili češće, proučavanja vlastite seksualnosti. Kako nemaju snagu, traže slavu. Svaki za sebe i svi zajedno, već prema potrebi. Verica u sjeni prostranog muževa ramena, na čijoj su površini isplakane mnoge uredničke suze i završene karijere, uvježbava umjetnost. Poput filtera, odlučuje što je vrijedno da ispliva na površinu, a što treba potonuti, ili barem odložiti na stranu. Njezinih trideset i toliko godina je život koji brzo i nezadrživo prolazi i dok joj se bore tako prostački gomilaju na njezinu licu, ona pokušava uhvatiti trenutak vječnosti. Iza njezina tijela proviruje gomila parnjaka u Fasbinderskom pejzažu vriščući slogove koji oponašaju vrisak. Sve je skaj, sve je nadomjestak i, ujedno – sve je umjetnost.

Verica je uhvatila muža, muž je uhvatio uredničko mjesto, sa svog postolja oni grle zajedničke prijatelje i one koje se po prirodi stvari moraju grliti. Objavljuju se privatne fotografije, svi pišu jedni o drugima pa se hvale međusobno i drže čvrsto, svatko u svom kolu, u svom generacijskom registru, grizu nokte i potajno se mrze. Opstanak je bolan, njegova osnovna zapovijed je: izdržati. Usamljenost ojačava samo najjače, slabe slama.

Samoljublje pomaže stvaranju, ono potire sumnju, izbjegava malodušnost. Udruženo samoljublje stvara estetiku zajedničkog izvora. Sve je slično, to su isti potezi kista. Pred pravim, i obično umrlim vladarima riječi, njihovi poklonici padaju ničice i klanjaju se –čini im se da tada sibirska hladnoća progonstva, sljepilo ili delirijum tremens bivaju svjetlost kojom su obasjane njihove vlastite sudbine. Zato su im pripreme za vječnost pedantne, žele je osvojiti bez suvišnih ožiljaka. Strategija zajedništva omogućuje napredak bez rizika. Muž bira suradnike, suradnici biraju muža.

U cijelom tom stvaralačkom magnovenju, Verica je otkrila snagu mržnje, snagu prikrivanja. Dobrota se razlijeva, ona je besplodna u svojoj sveobuhvatnosti. Ona je raspršena, ona živi za druge. Treba je disciplinirati, kanalizirati, zauzdati da bi se mogla iskoristiti. Verici ne treba dobrota, ona njeguje pakost prikrivenu osmijehom. Tvrdi je kamen zakotrljala iz svog tijela i sada osluškuje njegov jednoličan zvuk. Između posvete, citata, kolaža, ona prepoznaje vlastitu riječ kao monotoni ton u daljini. Njezino je čedo uporno, osvaja neprekinutim piskom. Otkad je otkrila intonaciju kojom je zadana, Verica na nju nakalemljuje sve moguće modne ukrase, navodnike, poslovice, arhaizme, psovke ili već nešto. Sve se prekraja: stare priče dobivaju nove završetke, a nove se pišu po starima. U istom planu umjetnost i život se grče. Niti je život sasvim život niti je umjetnost sasvim umjetnost, klistirajuća upornost poze traje. Cijelo brdo pisaca s razrađenim imidžem juriša u radiostanice, osvaja novinske stupce noseći svoje penise, sperme, međunožja, dnevnike, putovanja po egzotičnim krajevima, dosjetke, svoju neočekivano praznu prošlost iz koje ne mogu ili ne znaju izvaditi neku originalnu misao, isčeprkati novu senzibilnost, već pod novim prodaju apsolutno pomanjkanje smisla za pisanje, grozničavu želju za uspjehom i priznanjima.

Jer ništa nije tako slatko kao uspjeh, ništa tako ne grije.

Verica poznaje taj plamen. U njegovoj je sjeni. On osigurava zadovoljštinu, daje pozlatu življenju. Ništavilo svakodnevice iskupljuje se u toj svjetlosti. Temelji za ulazak u vječnost polako se kuju. Cesta budućnosti povijesti književnosti nastavlja se, čak se proširuje. Svi su povijest. Reklamni slogan Coca-Cole sličan je stihu u antologiji koja izaziva strahopoštovanje. Ili paroli. Pritajeni političari proučavaju metriku versa i pretvaraju se u pjesnike. Svoj talent vade iz kakvog buđavog arhiva i onda ga vježbaju. Poznato je da je uspjeh sastavljen od devedeset posto marljivosti. Ta marljivost je usredotočena na oblijetanje redakcija i razna poznanstva.

Verica je nestrpljiva. Lice joj stari svakim danom sve češće. Izmiče joj. Urednik-muž objavljuje retuširanu fotografiju svoje družice i fantastično povoljnu kritiku njezine najnovije zbirke. Verici je lakše, kao da je dobila transfuziju. Volja ojačava, nadmoć raste. Iako u grupi, ona je izdvojena. Mliječna bjelina blica je unapređuje. Iskoračila je iz plemena, oprezno, s pola noge. Ako ustreba, vratit će se. Čini joj se: povijest je samo jedna masa koju treba oblikovati. U rukama osjeća snagu, planeti su povoljni. Njezina zvijezda sjaji.

Zaborav. Ne utonuti u njegov šuplji bezdan – to je misao koja je tjera. Nadahnuće joj je krnje ali je kombinatorika razvijena. Verica sanja o novinskim plahtama u kojima se njezine riječi prosiplju preko margina, jer, i količina je važna. Piše dnevnik u bilježnice s tvrdim koricama. Bira rečenice – kao da joj netko stoji iznad glave, ramena. Izvukla je iz sjećanja značajne prijatelje, bjelosvjetska putovanja, apstraktnu i uopćenu hrabrost sličnu karikaturi u sindikalnim novinama.

Poput krpelja ona crpi sadašnjost za budućnost. Htjela bi osigurati svoj fosilni otisak na kamenu koji neće nestati tek tako. Verica ne vjeruje da je povijest pravedna.

Ona vjeruje da je upornost povijest. Samo da joj stranice napisanog ne istrunu u prašini. Najstrašniji san koji povremeno sanja ukazuje joj se kao proročanstvo: budi se, a nema je. Nigdje je nema, ni tijela, ni otisaka. Mrzi taj san. I budućnost se može potkupiti, kao što se fotografija može retuširati, ali san dolazi bez najave i plaši je.

Vrijeme je turobno, ono traje, mlačno u podlosti, jalovo u govoru, opasno u šutnji. Verica se ogledava donekle razočarana: nije to blještava slava sjajnog, ljeskavog kvalitetnog tiska na dobrom papiru u kojem pjesnici izgledaju dostojanstveno, nego neka mizerna škiljava svjetlost oko koje se svi drpaju s osmijehom uljudnosti i pesnicom u džepu. Časopisi se rađaju stari, šire zloćudni miris budućih skladišta već u tiskari. Tišti je nagomilana, naslagana budućnost njezinih pjesama, njihovih pjesama u krajnjem slučaju, na kojima glodavci bezuspješno oštre zube, truljenje koje jednako stiže i nju i nekog anonimusa koji nije trošio vrijeme po redakcijama, nego kopao nos i leškario u barci. U propadanju u zaboravu, svi smo jednaki. San joj se ugurava u stvarnost, a Verica pojačava obrambene mehanizme, sve pažljivije motri teritorij koji joj je pripao, čuva ga, njeguje, kritičari obilaze njuškajući je, poput rasnih pasa sjajni od milošte koje im je udijelio Veričin muž, a iza muža stoji pak glavni urednik velik kao kuća, koji je s drugim i trećim glavnim urednicima kao prst i nokat i tako sve sitnim tkanjem isprepleteno, razorno poput leukemije, dogovoreno na nivou telepatsko-urođeničkih šifri, povezano s politikom kao gumom na gaćama.

Voli Verica svoju utemeljenu neosjetljivost, pritajenu mržnju, lukavu dodvorljivost – ali ipak je plaši nesigurnost budućnosti kojoj ni upregnuta mašinerija zajedništva nije dovoljna preporuka za odlazak u Raj Nezaborava. Noću, njezin san stiže u pohode i razgrađuje je.

Nema je.

… tamo, s onu stranu vjeđa, sve su rečenice napisane nevidljivom tintom, a novine ne izlaze, ne postoje udruženja i ona je naga u bespomoćnosti, nijema na tlu svoje kneževine: na komadu bijelog, neispisanog lista papira – bez poruke – ona stoji; o užasnog li prizora, u samom središtu, u samoj duši Vječnosti…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.