Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

ZOVEM SE JUDA

 

Raspadanje je počelo, čipke su istrunule u ormarima, kipovi izgubili stoljetna lica, okrnjenih nosova i otupjelih pogleda, sir je počeo sličiti na sapun, a dvorci na staje. Hodao je Juda, trljajući ruke, po ženinim sobama – vrijeme sivo, otrovno, ulazilo je između spojeva cigli i betona i kuće su se jecajući rušile. U spavaćoj sobi Juda je vrebao svoj trenutak, zaštićen zlom kao kakvim savršenim cjepivom. Juda Dobri, promijenjena prezimena, nekadašnji Švarc. Od židovstva je pobjegao trkom, bez prave potrebe, od straha da je rođen u krivoj zemlji, s nepodobnim precima kojima je povijest često zavrtala vratove. Žuta zvijezda nije kroz granje zasjala u njegovu pogledu, žuta zvijezda na rukavu bjegunca kojeg skriva tama nije davala odsjaj njegovu oku. Mogao je s istom količinom rezerviranosti biti na bilo kojoj strani. Dapače, zar ga nije uzbuđivala sirota Dana, knjižničarka, suhonjava i ižmikana, ornament nekih bivših logora u njegovu prasjećanju. Da, on je uvijek bio s druge strane žice, tamo gdje je počinjala sloboda. Krivotvorena, lažno proglašena, izmišljena, ali kakva-takva, njegova, izabrana. Mijenjao je imena, prezimena, nacionalnosti i pripadnosti pa čak i žene. Jedino banke nije mijenjao. Ona krasna s gotskim slovima na pročelju, ili druga, kraj rijeke, u čijoj utrobi pastrve šutljivo plivaju. Često je prelazio granicu svoje zemlje. Prolazeći pored carinika osjećao je nedobivene šrapnele kako se miču u njegovoj stražnjici. Gdje je postojao zakon, postojao je i strah. Gdje nije bilo svjedoka, nije bilo ničega. Bez svjedoka surovost nema ime.

A Dana nije govorila ništa, ona ga je voljela poput psa. Ona je glačala, štirkala, kuhala, dograđivala sobe, ateliere, terase, lođe. U njezinoj ružnoći Juda je pronašao tijelo i ona se ispunila zahvalnošću zbog tog otkrića; on ju je ni iz čega stvorio na sliku i priliku božju. Dotada je bila samo prljavi grumen suhe zemlje koji se raspada u tuđim prstima, koji ne posjeduje cjelinu. A kada je navukla crne čarape u sjeni spuštenih roleta i Judinih zacakljenih očiju, njezino šutljivo ja dobilo je oblik. U crnim čizmama zakoračila je u sreću.

Majčica je plakala u kutu: – Ah, taj te neće nikada ženiti, čuvaj se…– i zaključavala se u sobu. Juda je prolazio hodnicima, zloća je kuljala iz njega kao crnilo, a onda se nenadano povlačila – pred licem svjetlosti i njegovo je lice bilo svijetlo. Dana je čuvala kanarinca u krletki: on je čekao da crkne; u sobi je umirala majčica: on je čekao da umre; sestri je rastao trbuh: on je čekao da pobaci.

Ali, prije svega, bio je pošteni građanin u očima svojih susjeda i misli je svoje čuvao poput dragulja. Zloća je uvijek tajanstvena, zloća se ne izdaje riječima. Ona se u riječima skriva, u njima se začinje i klija, u njima raste. Zloća bira pitome rečenice, nevine, gotovo nježne i u njima se učahuri. Tek kad njezino vrijeme stigne, s riječi koprena pada, pretvara ih u parole, naredbe i proglase. Dodaje uskličnike, a slova narastu, baš kao i moć.

Dana ne razlikuje dobrotu od pakosti, ni lijepo od ružnog. Njezina je suština podčinjavanje, vjera u lasku, Juda joj je laskao, Juda joj je nosio naranče u bolnicu. – Kupio sam je za kilogram naranči –zadovoljno se nasmiješio u Daninoj kući. Rekao je to glasno, izuzetno vatreno, prelazeći prstom po tipkama klavira.– Dano, Dančice, past ćeš ti s grančice. Majčica je u najhladnijoj sobi šištavo disala, a on je snagom volje pokušavao utišati to staračko srce. Ne ubiti, a opet pritisnuti otponac, to je bila njegova želja. Bez dokaza nema ni ubojice. Energijom zla gurnuti je niz stube i onda skrušeno stajati nad rakom. Mržnja pati od teatralnosti, dobrota je jednostavna, čak dosadna. Juda je čekao vrijeme Škorpiona, vrijeme u kojem se rodio.

A ono je stizalo, prepoznavao ga je. Zima je nosila hladnoću, a hladnoća siromaštvo. Grad je navukao gubavost na lice, čađavi mraz pojeo ulice, buntovnici se pretvorili u pijance, a gostionice u ćumeze. Sve je propadalo, kao da iz prošlosti ništa sačuvano nije, kao da je prošlost jedna mutna, smrdljiva livada ispunjena mokraćom i kolibama. U galerije i muzeje potrpano je ono vrijedno – ali vraga, vrijednog više i nije bilo, vrijednom je lice nestalo ispod naslaga golubljih govana i pljuvačke, vrijedno je nestalo pod ravnodušjem.

To je čekao Juda: kao što ga je privlačio mršavi, izgladnjeli Danin skelet, tako ga je ispunjala strašću i ova vladavina karijesa i karcinoma. Kojeg li užitka u zadahu truleži koje je doticalo obraze, koje li utjehe u sivilu. Juda Dobri sjedao je u auto i krijumčario. U propadanju uvijek nečeg nema i onda to čega nema treba otkriti i skupo prodati. Zar Dani nije otkrio tijelo, a uzeo stan i vrijeme? Poklonio zrno učtivosti (kilogram), a uzeo sve ostalo. Dana se posvađala s majčicom i sestrom i nastavila šutjeti. U šutnju klica mržnje je usađena, umjetno unešena. Juda joj poljupcem zapečatio izlaz: žena mu je noseća. Nosi dvoje blizanaca – Mržnju i Zlobu, a još ni ne zna. Pročitane knjige joj više vrata ne otvaraju: žuri se kući, k njemu, samoća ima obrise očišćena stana.

Dan se tanji, mrak raste. U mraku se hrabrost šćućurila, u zaklonu se skriva: tama ne imenuje izdajnike. Juda čeka, umjetnost čekanja je vrlina. Njegova skromnost je proračunato neumjerena. Ima izglačane košulje i nikada nije sumnjiv. Knjižničarka Dana ga čuva s požrtvovnošću osobe kojoj se samo jednom osmjehnula sreća i u toj je sreći, kao u kakvom začaranom ogledalu, ugledala svoje izmijenjeno lice. Ono koje nije poznavala, a on joj je darovao. Nju je stvorio, a prije je nije bilo. To je dovoljno za beskrajnu i vječitu vjernost.

A Juda čeka, čeka da ponovno poljupcem dodirne ta beskrvna usta i otvori prolaz blizancima, toliko željenim dječacima koji će ponovno stvarati prošlost, neku drugu koju nije potrebno prekrajati jer je iznova stvorena i jer umjesto žute zvijezde skrivene u grmlju nosi prepoznatljiv otisak Judinih stisnutih usana na svom obrazu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.