Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

ODJEDNOM IMAŠ IME

 

Odjednom imaš ime. Nije to namjerno, ali ni slučajno sasvim. Tvoje Ić se prepoznaje. Dao si dva intervjua. Ali, slaba je to tiraža i zadovoljan si: ne zna se, ne čuje se. Rekao si ženi, tetkama si prešutio. To je bilo u početku. Knjižicu si pokazao prijateljima. I ništa nisi pitao. Bojao se, samo da ne progovore molio. Nisu rekli ništa. Pa si razvezao o ribama, vinima i crkvama. Jednostavno. Shvatio si: oni šute. Ili te predobro poznaju ili te premalo vole. I da staviš znak jednakosti između, bilo bi svejedno. Onda si sačekao kritiku. Jedva jedvice nešto. Dovoljno neupadljivo i anonimno za tvoj ukus. Sviđalo ti se. Nikoga nisi upozorio na te opaske. Toliko je Ića s tvojim imenom i prezimenom. Zašto baš ti? Mogao je to biti i neko drugi. Na kraju krajeva, ti se baviš restauriranjem fresaka – svecima vraćaš prste ili oči. Pekao si ribe na gradele i pričao s popovima. Putovao. Pisao ženi pisma. Opet su ispale riječi, nanizao si ih jedne na druge, dokonom pedanterijom poslagao mozaik od skupljenih kamenčića. Pa ih složio u arke, probušio rupe, umetnuo u plastični omot i odnio. Više nisi čekao. Ni brzojav, ni obavijest. Zaboravio si na telefon. Glavno da si obavio predaju. Glavno da si dovršio fresku. Otkrio si novootvoreni vinski podrum u samom srcu grada. Sprijateljio se s točioničarom. Sjedili biste, on s jedne strane šanka, ti s druge i šuteći ispijali bevandu. Činilo ti se da se nalaziš u utrobi prostranog broda koji se pomalo ljulja. Jedva si se sjetio kad je stiglo expresspreporučenohitno dođite u vezi s… Ulijenio si se, već dugo nisi bio na terenu, počeo si razmišljati, spavati i jesti. Jedva si pronašao košulju i sjetio se zbog čega te zovu… Odsutno si sjedio pred izdavačem i promatrao ples muha ispod svjetiljke. Razmišljao si zašto su izabrale to mjesto za sumanutu, gadljivu trku uokrug. Čovjek je bio ugodan, pušio je lulu. Rekao si da pristaješ. Čim si izašao počeo si se bojati suvišnih pitanja. Odlučio si šutjeti. Barem izvjesno vrijeme. Rekao si jedino ženi. Zatoplilo je pa si ponovno krenuo na put. Oltar je bio izjeden vremenom i solju, kao izvađen iz mora. Nekako ti se nije dalo popravljati tu krhkost koja mu je dala čudesan oblik. Odugovlačio si s poslom. Iverje se taložilo na kamenom podu. Pustio si. Neka. Ali sitna, prosuta prašina pretvorila se u riječi. Opet si ih skupljao i nizao na ogrlicu. To je bilo jače od tebe, pokupio si sve do jedne. Kući si donio sir, prošek, grožđe i rukopis. Već si nehotice baratao službenim izrazima. A to su zapravo bile samo riječi pronađene na podu. Opet si bušio rupe, slagao stranice. Ponovno otišao, ostavio gomilu listova na stolu u praznoj sobi, na drugom katu druga vrata. Pa otišao u riblji restoran i pojeo srdelice. Objavili su da ti je druga knjiga u tisku, sitno tiskanim slovima u kurzivu. Nitko nije primijetio. Bio si sretan. Sjedio si s točioničarom i šutio. Kad je izišla, sve besplatne primjerke poslagao si kraj jedrenjaka u boci. Tetama opet nisi ništa kazao. Onda si prijateljima dijelio, jednu po jednu, s prestravljenim licem koje je vriskalo: “Ne pitajte ništa.” Oni su šutjeli. Bio si zadovoljan i miran. Pričao o školjkama. Jednoga dana su te nazvali htijući te primiti u svoje društvo. Rekao si da si samo sakupljač riječi i ništa više. Zahvalio si na pozivu i članstvu, sjetivši se već uočljivijih kritika zbog kojih tjednima nisi izlazio van. Hvalili su te, ne strastveno, već ozbiljno. Tvoje ime i prezime, tako uobičajeno, počelo se izdvajati. Vidio si Ić kako titra. Nije to bila neka slava ni popularnost, daleko od toga, ali nešto kao prepoznavanje, kao kimanje glavom, zastajkivanje na otvorenju izložbe uljanih gromača. Pravio si se da se to tebe ne tiče, nosio svoj otvoreni, okrugli, vidljivi trbuh bez kompleksa, raskopčane košulje i zavrnutih rukava plovio po asfaltu. Nazvali su te ponovno, ponudili ti da sjediš u žiriju i prevrćeš numerirane stranice, dižeš ruku, obrazlažeš mišljenje i glasuješ. Izgledalo ti je previše naporno, odbio si izgovarajući se skorašnjim putovanjem na obalu. Žena je kuhala brodeto, a ti si popravljao slavinu. Voda je lijevala, tekla kao vodopad, zaronio si ruke i uhvatio bujicu riječi koja se spremala uteći. Uzdahnuo si, imao si problema sa srcem. Kad ti je četvrta knjiga izišla, obavijestio si tetke, više se nisi mogao skrivati, osjećao si stid što skupljaš riječi i od njih pleteš džempere koji im se neće sviđati. One su došle na ručak, da začudile se, čule su, čitale su slučajno o nekom Iću u kulturnoj rubrici gradskih novina, ali nisu znale da si to ti. I točioničar se zabezeknuo kad si se pojavio s knjigama, pogledao te sumnjičavo. Poželio si da hitneš u zrak ispisane stranice i sjeo si na tronožac, odjednom tuđ, kao odjeven u kakvu uniformu. Započeo si o datuljama i smokvama, ali točioničar te nije slušao, već gledao ispod oka poput čovjeka koji ne želi biti i po drugi put prevaren. Kad si se vratio kući, žena te dočekala tvojim najmilijim jelom, janjetinom i šalšom od pomidora. Rekla je da te tražio urednik, tajnik i šef restauratorskog odjela. Mladi kralj je izgubio lice. Trebalo je dodati malo okera, zelene i crvene zemlje ili crnog pigmenta, nešto od toga i otputovati na mjesec-dva. Prihvatio si to kao bolesnik koji mijenja terapiju nadajući se konačnom ozdravljenju. Ovdje se šuškalo da su mir, ravnodušnost, odbijanje članstva i razdrljena košulja koju si uporno nosio, samo način da skreneš pozornost na sebe. Rekli su… talentiran, ali skreće pažnju. Otputovao si jutarnjim vlakom, umjesto kloparanja kotača čuo si tutnjavu riječi. Suputnika si zamolio olovku i sve zapisao. U podne, kad si izišao iz vlaka, dočekao te predsjednik mjesne zajednice i poveo te na ručak. Zubatac i rikula. Pokazao ti je jednog od trojice kraljeva koji su ostali bez lica. Uzdahnuo si, srce ti je opet malo zastalo. Skinuo si košulju, bilo je vruće, i primio se posla. Ali nije išlo. Nisi mogao otkriti nepravilnost obrve naslikane prije toliko stoljeća. Ni suzdržanost osmijeha i sjaj očiju. Čak ni boju tena nisi uspio namiješati. Sjedio si razočaran i nabadao maslinke čačkalicom. Gledajući kralja čija se glava odrubljena vremenom otkotrljala u prošlost sa zaprepaštenjem, osjetivši jezu, shvatio si da si ne htijući, protiv vlastite volje, postao pisac.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.