Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

ISPRED SOBE 202

 

Stajale su u redu jedna iza druge: teta Zofika, teta Špelika, teta Tinočka, teta Lucika. Bile su vrlo različite, kako mi se sada čini, iako ostarjele na sličan, djetinjast način. Njihovi muževi šetali su hodnikom, svi osim strica Mislava koji je patio od šećera u krvi i kojekakvih tajanstvenih bolesti pa je sjedio, ukočen od zlovolje. Muževi nisu međusobno razgovarali i hodali su na pristojnoj udaljenosti jedan od drugoga: stric Vidmar pušio je lulu i gledao svakoga u oči, bio je povelik i držao se uspravno te je nalikovao glumcima iz starih filmova. Bio je pravi gospodin, kako bi se to reklo.

Stric Jurica, treći muž tete Špelike, izgledao je poput kišne gliste ili tuberkuloznog ispljuvka, ambiciozno i kukavički u isti mah. Imao je najmanje bračnog staža i ostali muževi nisu ga uvažavali – ta bio je treći, sa svega dvije godine prisustva u kući koje su tete zajednički naslijedile. Radilo se, naime, o nasljedstvu, a scena o kojoj pričam odigravala se na sudu, ispred sobe 202, na drugom katu.

Ovdje sam se zatekla silom prilika. Moja mama ili teta broj pet, Zofikina, Špelikina, Tinočkina i Lucikina sestra, umrla je prije nekoliko godina, a kako je moj otac ostao nepoznat, pripala sam tetama. Svakoj od njih po tri mjeseca godišnje. Ni jedna teta nije imala djece.

Teta Lucika bila je najstarija. Navršila je pedeset i ohoo pa je smatrala da ima najveće pravo na kuću; prvo, jer je najduže bila s roditeljima, drugo, jer joj preostaje još samo nekoliko godina života, treće, jer je u braku koji je najsolidniji. To su bili prilično jaki razlozi, ali kuća je imala samo dva stana, jedan gnjili podrum i šuplji tavan, tako da je Lucika morala dijeliti životni prostor sa Špelikom i njezinim muževima. One su, doduše, pregradile stan u dva manja, baš kao i Zofika i Tinočka kat niže, ali se događalo da su Zofika i Špelika bile nezadovoljne diobom ljeti (jer je njihov južni dio koji gleda na ulicu), a Lucika i Tinočka zimi (jer je njihov sjeverni dio koji gleda na betonirano dvorište i vinariju).

Stric Mislav, muž tete Zofike, četrdesetogodišnje umjetnice, bio je vječiti student i mlakonja. Kako je studirao pravo, smatrao je da je zakon na njihovoj strani i uvijek bi se iznova čudio otkuda Tinočka i njezin muž, tiranin Darian, još uvijek dišu u istom stanu, iza zida od dasaka.

Tinočka je bila najmlađa, navršila je trideset šestu i stalno ostajala u drugom stanju, ali u trećem mjesecu obavezno bi pobacila. Moglo se čuti kako je stric Darian tuče; surovost je pristajala njegovom lijepom licu. Bavio se molekulama, i skupljao ploče (posebno jazz) i mijenjao košulje dva puta na dan.

Stanovala sam sa svima njima, a svaka tri mjeseca pakirala bih torbe i zvonila na druga vrata. Teta Špelika je smatrala da me Lucika ne hrani dovoljno, a Zofika da sam popustila u školi dok sam bila kod Tinočke. Tinočka je mislila kako mi nedostaje boravak na svježem zraku, a Špelika da trebam kalcij i vitamine. Sa stričevima se nisam previše družila. Stric Vidmar je čitao novine i razne debele knjige, a radio je i jutarnju gimnastiku. Bio je stariji od Lucike, ali nikada ga nisam vidjela bez proteze u ustima. Volio je kolače s trešnjama i red, a tete je rijetko spominjao. U dobra, bivša i relativno složna vremena radio je godišnji obračun struje i vode, pisao ga krasopisom na finom papiru, preko tri indiga.

Stric Jurica nosio je naočale i stalno imao groznicu. Ponekad je Špeliki predbacivao one njezine kretene muževe i nesmotrenost pri diobi kuće. Hodao je noseći uvijek u rukama nekakve papire i rokovnike. Cipele je izuvao još pred vratima, a bio je alergičan na prašinu i pelud. Teta Špelika stalno je držala crijevo usisavača u rukama pa mi je mjesecima zujalo u ušima. Stric Jurica odmahivao je glavom i stalno ponavljao: “To je nemoguće, to je nemoguće”, kad god bi slušao vijesti na radiju. Pisao je referate i odlazio na sastanke, ali nikako nisam uspjela shvatiti čime se bavi. Ponekad bi kući došao nacvrckan, a drugi dan bi mrzovoljno šetao po stanu ponavljajući: “To Se Više Ne Smije Dogoditi…”

Stric Mislav bio je pravi misaoni tip, a najbolje je razmišljao ležeći. Po cijele dane je ležao u velikom bračnom krevetu i umirao u nekoliko varijanti. Vikao je: “Zofikaaa, Lidočkaaa (to meni)”, ali kako tete nije bilo kod kuće, ja sam mu nosila kamilicu, juhu i popravljala krevet. Zofika je puno radila, glumila je u kazalištu lutaka i često putovala. Patila je što ostale sestre ne rade. Lucika je bila u mirovini, Špelika je isposlovala četverosatno radno vrijeme, a Tinočka je stalno bolovala. Jedino je Zofika mnogo radila, a još je k tomu morala i kuhati mužu koji je već nekoliko godina bio na samrti. Stric Mislav uvijek je govorio: “Ako u međuvremenu ne umrem, završit ću studije i izbaciti Tinočku iz našeg stana…” Krevet mu je bio prenatrpan knjigama iz kojih je učio kada se ne bi vukao kao prebijena mačka. Volio je sigurnost, a sigurnost mu je pružao novac. Otvorio je nekoliko štednih knjižica i stvorio zalihe namirnica za nekoliko života. S njim nisam voljela pripovijedati. Imao je piskutav, ženski glas i kad god nije umirao, izgledao je lukavo i opasno.

Stric Darian bio je tri godine mlađi od svoje žene Tinočke i imao je lijepo, toliko lijepo lice, koje nisam mogla dugo promatrati. Stalno je razmišljao o sebi, i o molekulama, i opet o sebi. To mu je davalo izvjesnu odsutnost u izrazu koja se mogla zamijeniti plemenitošću, a kako sam oduvijek bila osjetljiva na ljepotu, nalazila sam isprike njegovim lošim postupcima prema Tinočki. Tinočka je živjela kao sjena, nalikovala je na šapat ili šuštanje lišća… Nije razmišljala o stanu podijeljenom na dvoje, ali Darian je o tome vodio računa. “One gramzive žene”, tako je nazivao tete. Noću je odlazio od kuće, namirisan, opran i neuhvatljiv.

Dakle, tete su stajale u redu, u hodniku, ispred sobe 202 i šutjele. Odavno već nisu razgovarale, osim ovako: “Špelika, tebi svaki dan netko dolazi, red je da ti plaćaš više struje na stubištu”. “Tinočka i Zofika, vi trošite više vode od nas na drugom katu, svaki dan sušite rublje, red je da i plaćate više”, i slično. Meni su govorile: “Blago tebi, Lidočka, ti ćeš sve to naslijediti, sve to na tanjuru, a mi se toliko mučimo i život prolazi.” Ja sam zaista vidjela kako život prolazi i tete su sve više nalikovale na neko osušeno, sivo granje po kojem skaču svrake. I muževi su polako kopnjeli, starenje im je otkrivalo lica, a žuč koja im se nekoć davno razlila po tijelu, stigla je do glave i davila ih. Jedino je Darian bio iznimka. I sada je hodao po hodniku gledajući natpise na vratima, a sutkinje su ga odmjeravale u prolazu, sakrivene iza spisa. On je bio jedan od onih koji procese dobivaju unaprijed.

Ali tete su stajale pred vratima sobe 202 i bile su optužene zato što nisu platile vodu, zato što nisu platile struju, zato što se nisu uspjele dogovoriti. Uvijek se netko prao više ili manje, stric Vidmar imao je auto koji je nedjeljom polijevao, Tinočki su curile slavine i tako se nikada nije znalo koliko tko troši. Zbog toga je sve završilo na sudu. Iz 202 izišla je žena u plavom kostimu i viknula: “Mirić, Barić, Girić i Darić.” Tete su jedna po jedna ušle ne osvrćući se, ispravile su leđa pa je izgledalo kao da su porasle. Stričevi su se uzvrpoljili, čak se i stric Mislav pridigao sa stolice, glasno uzdišući, ali sve je trajalo vrlo, vrlo kratko. Stric Vidmar nije popušio ni lulu duhana, a tete su opet bile vani, ovog puta nekako zgurene, i vikale: “Kažnjene smo!”

Htjela sam pitati tko je pobijedio, ali čim sam čula jaukanje, odustala sam od toga i već vidjela tete u zatvoru, u zasebnim sobama, s brojevima na leđima. Teta Špelika prišla mi je i uzela me za ruku. “Od danas si opet kod mene”, rekla je. “Popodne ćeš uzeti stvari.” Odmah mi je počelo zujati u ušima. “Kakva nepravda”, kazala je stricu Jurici, zagrcnutom od nevjerice. “Moramo platiti kaznu, svi jednako, a pouzdano znam da se Zofika stalno tušira.”

Shvatila sam da nitko neće otići u zatvor i odjednom, sve mi je postalo nezanimljivo. Pogledala sam kroz staklo u predvorju i vidjela da je došla jesen. Ušli smo sami u dizalo, nas troje iz tromjesečja. Stric Jurica je pritisnuo PR, prizemlje, i kada smo stigli do izlaza, teta Špelika je okrenula svoje naduveno lice i rekla: “Upamti, pravda ne postoji.” Ja sam kimnula glavom nad tom logičnom rečenicom, a stric Jurica predložio je da se svejedno počastimo kolačima, jer je napisao referat zbog kojeg će biti unaprijeđen. Tako smo i učinili, otišli na kolače, a onda se vratili u južni dio stana koji gleda na ulicu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.