Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

NEDJELJNI IZLAZAK

 

Gomila koja plače, koja se ljulja, koja se nadiže poput tijesta, nadimlje se ispuštajući divlje vokale paleontološkog izraza pohranjene u memoriji užasa, u zajedničkoj prošlosti gena, urlanje kao oblik olakšanja, eksploziv koji sagorijeva u dahu. Urša prolazi pokraj stadiona gurajući kolica i držeći neveliku djevojčicu za ruku. PEDERI, PEDERI, CIGANI, CIGANI – iz grotla elipsastog igrališta vrcaju riječi poput kamenja i opet se survavaju natrag u obliku povećih stijena. Riječi imaju mogućnost rasta, one se šire i debljaju, naglašavaju, razmnožavaju i pojednostavljuju na razinu psovke. Bezopasne u svom prostakluku i ujedno snažne. Ta snaga usisana je zajedno s jeftinim alkoholom, izgubljenim satima, koncentriranom malograđanštinom, zavičajnim fanatizmom, narastajućim kompleksima, primitivna je poput udarca šakom u lice. Ali funkcionira. Nedjeljno je popodne, zlatno sunce prosipa svoj prah darežljivo, drveće širi krošnje, rasteže se, vjetar je rastjerao smog koji je još jedino vidljiv na pročeljima kuća, tmurno tkanje ih prekriva, guši boju. Urša gura kolica s usnulim djetetom, san putuje neoskvrnut kao oblak. Nebo je plavo, plavo kao različak. Urlikanje gubi jakost dok stigne do dječjeg uha s one strane svjesnog. Urša promatra usnulo lice još neizdjeljano, naznačeno najjednostavnijim potezima prirode, nehotice se sjećajući sekvence iz Ejzenštejnovoga filma: kolica s djetetom stuštavaju se niz nepregledan broj stuba. Djevojčica trčkara pokraj nje, ali se ne udaljava; u skloništu je majčina pogleda. GOOL, GOOL, lijeva je tribina poskočila, a desna ostala mirovati. Odijeljeni su mrežom oznojeni navijači, tone zavarenog željeza čuvaju ih jedne od drugih, a riječi su opet zavitlale zrakom poput iskopanih sjekira, prerija se uskomešala – uvijek netko nekoga porobljava. Mreža drhti pod silnom težinom nagomilanih tjelesa i pljuvačka klizi po ornamentima četverokuta koji onako zgusnuti ne dopuštaju prolaz prstiju kroz njih.

Koliko apsolutno neupotrebljive energije na jednom mjestu, misli Urša. Nadimlje se i raste, da bi napokon mehanizam koji je kontrolira popustio i odletio u zrak šušteći kao probušen balon. Mokrenje je daleko složeniji proces od ovog urlikanja u nebo – s mokrenjem izlaze i otrovi, a ovdje se to ne događa. Sa svakom psovkom krv se sve više zagađuje.

PEDERI, PEDERI – mnogi glasovi se udružuju, sljepljuju, stadion se ljulja kao kakva lađa, a Urša gura i gura kolica i nikako ne uspijeva pomaknuti se izvan dosega razjapljenih grla. Tamo naprijed guču grlice i lišće treperi jer park je nadomak ruke, ali je i daleko. Kao da je i on zaprljan tim krešendom, nutrina mu je zapuštena, raskoš drveća više ne posjeduje dostojanstvo. Urša se žuri, prelazi ulicu, konačno je umakla zažarenim jezicima, glasovi su utihnuli. Čini joj se kao da je u zadnji tren pobjegla iz urođeničkog plemena, inače bi je skuhali ili zapalili. Ti razgalamljeni snagatori ne podnose šutnju dok su zajedno, ne shvaćaju nečiju nepripadnost. – Ne navijam ni za koga – to je rečenica koja izaziva sablazan i nepovjerenje.

Ali kada se snagatori raziđu po ulicama i sokacima, po stanovima i kućama, naseljima i predgrađima, smanji se i njihova decibelna jakost. U mračnim uličicama zaziru od svoje vlastite sjene i bojažljivo se osvrću. Tišina je doista opasna, znaju oni to.

Urša ulazi u duboku unutrašnjost parka. Prividno, ovdje je mir. Nedjeljni. Poslijepodnevni. Probavni. Djevojčica se odvaja od nje, sloboda se mjeri koracima. Urša sjeda na klupu, popravlja suknju. Djetešce još spava ruku dignutih iznad glave. Guste trepavice neprimjetno drhture, disanje mu je duboko i ujednačeno. U povoju sna ono je sasvim usamljeno.

Jezero miruje, lagana skrama prljavštine navorala se na njegovoj površini. Mutno je poput oka bolesna čovjeka. Ophrvano nevidljivom bolešću koja polagano napreduje. Žabe se čuju. Riba nema. Cijela utroba parka zapravo je načeta neprimjetnim umiranjem. Smrt je sjela na ledinu i čeka bez posebnog plana i ambicije. I bez njezine velike pomoći, sve se lagano ljušti, usmrđuje i raspada. Urša promatra djevojčicu koja skakuće. Kao da je zvijezda skliznula s neba, žutilo razbacanih pletenica je osvaja. Blagost joj puni vjeđe, napaja ih suzama. Ljepota je bolna u svojoj jednostavnosti. Urša bi htjela dio te ljepote sačuvati zauvijek. Ona bira puteve po kojima će doći do parka i mijenja programe na televiziji. Ali putevi prolaze kraj raznih stadiona i programi se ne razlikuju mnogo. Ne može izmaknuti onome što je okružuje. S usnulim djetetom i razigranom djevojčicom mnoga su joj se vrata zatvorila i izlazi zapušili. Ne smije željeti previše, a ni premalo. Pokušava strpljivo plivati ususret slikama koje želi vidjeti. Rasporediti snagu i ne utopiti se u oceanu. Horizonti su uvijek daleko obasjani svjetlošću. Bez svjetlosti, čuda se ne vide.

Urša se pokreće, ruka joj je utrnula držeći kolica. Grčevito je stiskala aluminijsku šipku, ostao je vlažan trag dlana na njoj. Opuštanje, baš kao i mudrost, zahtijeva vremena. Zato nedostatak iskustvenog čini ovaj dječji san tako poželjnim. Dirljivost nedoživljenog posjeduje čistoću i bjelinu platna u koje je malo tijelo stavljeno. Bijelo bjelcato, na takvoj podlozi svaki trag se uočava. Graviranje je počelo, tu uspavanu čednost jednog će dana probuditi dovršeno lice vlastitog odrastanja. Svaki je trenutak tako strašno skupocjen, misli Urša, a ja sad moram plutati po površini kao lopoč. Čekajući pridobiti boju okoline, zakamuflirana u grmlju glasati se kao žaba. Ne primjećujući sve jaču rezonancu urlikanja, stalno iznova pjevušiti contradanzu otimajući je zaboravu. Glačati dragulje lijepog do najvišeg sjaja, do blještavila, do ljekovitosti nebeskog. Prošuljati se nezamijećeno kroz vrijeme u kojem je bježanje uzaludno. Mirovati. Srdžbu omekšati. Ruke opustiti.

… ERI, … ERI … – glasovi su dotrčali, provukli se kroz zavjesu lišća i krošanja, odbili se od šljunčane staze, rasuli se po travnjaku. Urša okreće glavu u smjeru stadiona, vrijeđanje je razlomljeno na slogove, poput komadića sirovog mesa, crveno od mržnje i agresivnosti. Pobjeda ili poraz, uvijek netko ostaje zapjenjen od bijesa. Znati gubiti je vještina koja se polako uči.

Smrt sjedi na ledini. Zgrčena u krastu. Trava je rijetka, na sredini tvrda zemlja se vidi. Kao da ljudska lubanja probija iz nje, ćelava. Zrak je kiseo, iako je nebo plavo kao na razglednici. Psorijaza travnjaka, herpes jezera, to je Uršina dijagnoza.

Djevojčica se vrti oko sebe. Haljina joj poskakuje, dokoljenke su spale, pletenice se rasplele. Dijete u kolicima čvrsto spava. Nedjelja je, baš prava pravcata nedjelja. Urša je kupila tortu od sladoleda i sakrila je u hladnjak. Djevojčica će se iznenaditi kada stignu kući. Ona obožava sladoled.

Urša gleda na sat. Uskoro će utakmica završiti i bijes i nezadovoljstvo prokuljati na glavne i sporedne izlaze, možda se probiti do same sredine parka. Nema smisla čekati da ih opkoli bezglava jarost gomile. Nijedan rezultat više nije povoljan i svaki je dovoljan za mržnju. A dok se masa ne raziđe, leukociti rastu. Tek kad autobusi, tramvaji, vozila uspostave protok krhkim gradskim venama, normalizira se i uzburkani krvotok navijača. Psovke su tiše, vrijeđanja suptilnija. Hrabrost podvije rep kojim je mahala kao zastavom i sakrije se.

Djevojčica je zaustavljena majčinim pozivom: igra je završena. Ona prilazi Urši, smeteno i iznenađeno. Naginje se nad kolica i gleda još uvijek čvrsto zatvorene dječje oči.

– Gle, moj mali brat se još nije probudio – izgovara odraslo.

Urša gura kolica, djevojčica trčkara, nebo je plavo, najplavije. Opreznost je tužna jer pretpostavlja negativno iskustvo. Ali treba nekako pokušati sačuvati taj mirni, duboki dječji san.

Drveće svija grane, glasovi se sve bolje čuju, a Urša žuri. Kod kuće će sladoled ukrasiti višnjama i šlagom. Život bi mogao biti tako jednostavan, baš jednostavan, misli Urša, a nebo boje različka je nepomično, sasvim, sasvim nepomično. Kao da je sastavljeno od strpljivosti šutljivog svjedoka zagledanog u vječnost.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.