Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

SOFIJA JE OTPUTOVALA

 

Ekscesna Sofija na četvrtom katu židovske kuće, na prozorskoj dasci, sasvim blizu bršljana po kojem se štakori penju, stoji. Dodiruje smrt stopalom, a rukom pridržava život. U sobi nikoga nema da je zaustavi ili gurne, sama mora odlučiti, sudbinu skrojiti, pobijediti dvije cure što se natežu i čupaju kose u njoj. Jer ona je izvan, na dasci, između nenamještene sobe i namještenog užasa pet katova niže, koji u potaji, skriveno sasvim, očekuje da se njezina noga malčice, malčice posklizne.

Sofija nije plin odabrala, pilule popila, uže zavezala. Ona se u mnoštvu ogleda, u očima drugih vidi. A te oči, bez kojih ne može, povremeno joj strašnu sliku ukazuju: da život njezin promašen je sasvim. Počinje ga mjeriti i uspoređivati s drugima i uvijek na svoju štetu, toliko malo ljubavi, toliko malo sposobnosti. Ona bi se htjela sa snovima o sebi izjednačiti i uzeti mnogo, odmah mnogo. Preuređuje djetinjstvo, rasprodaje stvari, ne stvara prijateljstva, ne koristi poznanstva. A ipak tu je, cijeli grad je njezin, zaposjednut tijelom koje se klati u dugačkim suknjama. Izvan vremena je sasvim, a evo je, opet, kako trkom stiže na koncert, ušuljava se, oprostite, oprostite, u osmi red sjeda i najglasnije plješće. Granice pristojnosti razmiče, učtivost razbija i svoje srce umjesto šešira u vis baca. A takvo se ponašanje, kao što je općepoznato, ne cijeni mnogo. I zanos svoju mjeru ima u mjerljivosti svijeta.

Otkuda početi i što slijediti, treba li grad premalen napustiti ili mu zidine srednjovjekovne rastaviti?

Treba li krila od kamenja napraviti, onog istog kojim je prošlost popločana, pretvoriti iskustvo u stazu budućnosti? Do koje razine se predavati osjećajima, u kojoj ih količini trošiti? Prekoračiti urezanu liniju menzure i stolnjak ružnom mrljom prekriti? Ili ostati uvijek bliže dnu, zaštićen plastičnom stjenkom? Polako hlapiti. Eksplozivnost u neaktiviranu bombu pretvoriti pa pokopati. Suze slane, sitne, kičaste poput umjetnih perlica na naboranim vratovima u pustinju odjenuti. Dostojanstvo navući. Bol prekomjernim šibanjem otvrdnuti. Emocije ne razdavati, ne navodnjavati njima kamena bespuća nekorisno.

Ljudske se glave skupljaju, na truplima nabodene užasom koji ipak pad očekuje, jedna do druge stišću se, s četvrtog kata kao tapiserija taj uzorak mnoštva izgleda. Glava: mala vunena brdašca, lica: zaleđena božanstva. Između sobe gdje svjedoka nema i trga gdje se svjedoci gomilaju postoji nevidljiv život, magija međusvijeta i Sofija svoje kratko stopalo u njega utiskuje pa ga povlači i na dasku vraća. Neodlučna je jer ima ih nekoliko i stalno jedna gura onu drugu. Umnožena u svim turobnim stanjima, po kutovima sobe čuči i u isti mah radosno, u plitkim cipelama, po ulicama gazi. Kakva hrana, kakvo piće – od sunca energiju dobiva, a kišu u plač pretvara! Prepoznaje dobru sliku u nekoj vlažnoj, popišanoj šupi, a krivotvorinu pod reflektorima i monolozima uočava. I vuče svojom krhkom rukom tog pronađenog pijanca istrulih zuba, zanos poput srebra prosipa, slike u svoju sobu na prazni zid vješa. Jer ono što traži, to talentom se zove. Ona ga prepoznaje, ali ga nema. Kao da joj je oduzet još davno, a u sjećanju je ostao. Samo kad bi joj bilo moguće liniju povući ili rečenicu smisliti, onu koju će u sebi prepoznati kao pravu. Jednu jedinu savršenu misao na koju će glavu nasloniti i smireno zaspati.

A slikar u međuvremenu popravlja zube, sa svakom plombom žar se gasi, ruke terpentinom čisti, navikava se na mramorna stubišta u kojima je prljavština slučajna.

– Štakori dolaze – kaže Sofija, nagnuta nad prozorom, on ne vjeruje, jer ona izmišlja. Ona sjećanje ne pohranjuje, baca ga, ne piše dnevnik, ne piše pisma, poruke ne ostavlja.

– Štakori dolaze – ponavlja bez gađenja, a slikar odmahuje glavom i crta ruže. Toliko je svjetlosti odjednom primio da vlagu više ne prepoznaje, a štakore u znanstvenu fantastiku nemaštovitih učenjaka utrpava. (Eno ih kako se glođu od poglavlja do poglavlja.) Sofija po stanu ukroćenim koracima korača, u pepeo stope utiskuje, a zidovi se ispunjavaju kopijama strasti: umiru polako, s paspartuom.

Onda slikar odlazi, tijesno im postaje, Sofija strpljivo čeka da se zalupe vrata, sve je prazno, očišćeno kao utroba, kirurške škare sjaje se ostavljene na bijeloj plahti. Praznina raste, guta je nježno, navlači joj mokasine na gole noge, suknju sa zelenim, svjetlećim cvjetovima bira i gura je niz stepenice. Ekscentrična Sofija lica gleda, zagrljene razdvaja, vrelinu im mjeri vrelinom svojih dlanova, ulicu brzom kretnjom opčinjava, na trgu cigaretu pali, kimanjem glave pozdravlja neprepoznatljive i zaboravljene. Osmijeh neka bude osmijeh na licu, osmijeh neka zjapi kao samoća napuštene sobe, okrugao, sličan kriku, napet kao uglavljen balon u ustima udubljene stijene, krhak i lagan. Sofija užareno nosi osmijeh sa sobom, oslobađa ga otpuhujući dimne kolutove i uvlači ga u sebe puštajući da tinja u kutovima usana, a onda opet ispočetka, ispočetka. Iako je vježbanje života iscrpljuje, ona priteže uzde i nemoć svoju na usku stazu utjeruje: možda će sporednim putem stići do autoceste. Možda će obilaznica postati prečica, a tamo jurnut će ponovno, u galopu će bilo otkucavati i njezina će raširena haljina tužni krajolik sakriti, u draperiju iza polja jagoda se pretvoriti. Grlom u jagode će ujahati, kako želi, mnogo, mnogo, odmah, odmah… ako bude strpljiva sačekati vrijeme zrenja, ako bude strpljiva da potoci koji klize poput suza u rijeci iznađu svoj put, a ne u kamenjaru uminu.

Uska staza migolji kao žila, krošnji svojoj putuje. Sofija jalovost u njoj gazi smrknuto, sudbina je uči čekanju; prošlost se u meteore pretvorila, svaki komad svoju sliku nosi, juri strelovito snagom koju ne posjeduje i u oči joj se zariva. Vjetar joj šapuće neka pričeka: iza sedam dola, jedna rečenica-slika njezinom rukom ispisana kad sunce zalazi, u pjeni valova se nazire. Samo treba upornom prisutnošću oživiti je. U uskom, sporednom putu izdržati. A Sofija ne može, guši je ta nit što nudi sjaj koji će jednom zabljesnuti. Ona bi htjela sada. I kroz šikaru, autocestu traži i vraća se u svijet izmjeren kilometrima, a ne koracima.

Iz nenamještene sobe opet je u grad zašla. Na asfaltu ona iskrenost uočava, u prirodi je ne traži. U prirodi je ima. Drugim zaokupljena, na sebe zaboravlja. Po izložbama i izbama hoda, čudesne škrinje u podrumima pronalazi, prah s leptirovih krila u svilu pretvoren od propadanja čuva. I lica upoznaje i lica ne pamti i uvijek se iznova rukuje s istim osobama i uvijek iznova hoda istim ulicama istih imena, gubeći snagu koja joj je potrebna da bi savladala jednu samotnu, usku stazu i ne znajući. Ekscentrična Sofija treba dekor od otvorenih očiju koje se poput pikula kotrljaju oko nje, ne pikula, planeta. Soba na petom katu njezino je ogledalo, uska staza od koje udaljena želi biti – sestra istog lika čeka je da se vrati izmorena i čaroliju otkrivenih slika, njoj koja osamljena leži na tepihu, njoj daruje.

Ali Sofiji je dosta duplikata: na prozoru stoji neponovljivim potezom naslikana, u originalu, i lice svoje lijevo-desno okreće. Mnoštvo je doziva, u četverokutu skamenjenog trga, mnoga su usta otvorena.

A u sobi, praznina joj gladi tijelo, milovanjem joj stopala povlači. Ima li nešto treće, neka misao na koju bi, kao na oblak, zajahala i odletjela. Ima li nešto treće što pomiriti sve želje bi moglo?

Ljudi čekaju, strah im na radoznalost nakalemljen. Odluka mora biti bačena baš kao dvodinarka, pismo ili glava. Onima kojima promatranje nije oduzelo dah trče s bijelom rasprostrtom plahtom, trče preko travnjaka i lupaju na vrata, i trče, i lupaju: vrata se tresu i plahta se zateže. Tamo dolje cirkuska mreža očekuje akrobatkinju izgubljene koncentracije. Sofija stišće zube i oči zatvara, dvodinarku na dlan hvata, pismo, pismo u kljunu ptice, i stopala konačno od okvira odljepljuje. Tijelo svoje u zraku poput ždrala izvija, ne, ne želi u bjelinu pasti, nego tamo malo dalje, tamo gdje polja jagoda zriju. Žuti balon je pronalazi i konac joj se u prste udijeva, ona leti sve sporije i sporije: dječji plač preko polja jagoda se širi. Mirna je ta slika u koju ulazi, koju otkriva, mirna i dok joj kralježnica dodiruje zeleno, nazubljeno lišće, a tkani cvjetovi miješaju se s pravim, Sofija gleda u prazan prozor prazne sobe tamo negdje, u svijetu koji upravo prestaje postojati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.