Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

SIMBOLI

 

Ta glava stoji u zrcalu. Presječena šankom. Ponekad, kad ulazi, ona je ugleda. To je mali grad, na kraju krajeva. U stvari, vidi ih nekoliko ako pokrene lice. Obično je donekle zaklonjena, ta glava, uvijek su nekakvi ljudi s njom. Vanda tada skloni pogled i gleda kroz otvorena vrata. Pije kavu.

Vanda se sjeća nasilja. Ali ne čeprka po sjećanju, samo se sjeti da se dogodilo. Glava se ne mijenja, glava se zadovoljno smije. Nasilje je povezano s glavom, a pamćenje je besmisleno. Tako misli Vanda, bez gorčine. A opet, kad vidi glavu, surovost poprimi oblik. Glava je odavno izgubila značaj, ali je postala simbol. Najprimitivniji simbol, poput podignutih ruku, koji čak i urođenici prepoznaju. Glava je simbol gušenja i nadmoći. Tko joj je dlan stavio na usta u onom trenutku kojeg se ne želi sjetiti? Glava, prepolovljena šankom i oblijepljena prijateljima kao pijavicama. Jedno mesnato lice u obliku sata. Vanda u mislima vidi taj trenutak. Dlan koji joj drobi usta i mrvi vrisak. Poslije toga ne postoji ništa. Ništa – raspomamljeno.

Vanda je neugodna sjećanja potrpala u drugi ormar. Kao kod velikog spremanja – nepotrebnu garderobu koju se ne usuđuje baciti uredno je poslagala po ladicama. Nikada ne otvara taj ormar, osim da ponekad odloži još koju košulju. I poneki užas. A onda zaključava vrata i ide dalje. Od cijele kronologije nesreća ostaje tek pokoji simbol u njezinoj svijesti. Simbol ne boli. Simbol je simboličan. On je poput glave –kozmetička fotografija nasilja. Ona vidi dlan i vidi slomljena usta. Ali to je daleko, to je film, to je sjećanje fokusirano kroz objektiv mekocrtača.

Glava se smije, glava pije viski. Vanda čeka prijateljicu. Na ovom uglu cesta se račva, asfalt zavija ravno u utrobu kafića. Prolaznici odjednom izrone i nestanu. U polumraku ulice ta je slika upravo sablasna. Mramorni kolač koji svijetli, u kojem se pije viski, u kojem civilizacija ostavlja otiske na brušenom staklu. Sve od najskupljeg materijala napravljeno, kao da je vječnost osnovna vremenska jedinica. A vani tmina, u tmini rupa. Tek kad se zjenice rašire do ruba irisa vidi se da je to grad, pravi pravcati od cigli sazidan, na trostruko prejakim temeljima. Njegovi su graditelji također računali na vječnost, a sada se stanovnici popikavaju i padaju po pločnicima. Izgleda da ništa nije tako kratko kao dobra zamisao. Vanda bulji u tamu. Tama bulji u Vandu.

Prošlost. Ona se ne bi u nju vratila, nikako. Dobro izdržava ove svoje četrdesete. Sinovi su gotovo odrasli, a ona je još uvijek donekle mlada. S njima zajedno otkrila je formulu nježnosti. Promatrajući njih, upoznala je sebe. Pokrpala je neke rane njihovim tijelima, njihovom kožom, prisustvom. Ojačala je. Strah nije više nekakva apstraktna građevina, već je čvrst kao kamen. Ima oblik i, zapravo, može ga uhvatiti. Ne lebdi u zraku poput mirisa dezodoransa kao nekoć. Ne vreba odasvud. Zna gdje ga može naći. I ne traži ga.

Pamćenje je doista besmisleno, potvrđuje sebi Vanda. Prijateljica kasni, možda je zaboravila na sastanak. Tu počinje raskoš. U zaboravu se uvijek nešto iznova može posaditi. Ona je svoje pamćenje pohranila u ormar i ono samo djelomično ne postoji. Ono je sprešano, ugljenizirano, krhko poput prastarog pergamenta pa ipak bi se, i po takvim ostacima, mogla uskrsnuti nekadašnja vjerojatnost. Samo da zagrebe po uredno odbačenim slikama, stigla bi na početak. Ali ona ne želi više mrtvace vaditi iz njihovih kartotečnih grobova i davati im glavne uloge. Toliko je sazrela, napokon. Zato je glava više ne plaši. Ni cerekanje iz kuta ne ometa je u polaganom ispijanju kave.

Dok stoji u kafiću, čini joj se da putuje. Kao da je sjela u mali vlak i razgleda iz njega tunel strave. U mraku, iznenadno obasjan reflektorom, probudi se kakav mehanički junak, neki zao duh sjećanja. Ali to više nije ono pravo, to je igra elektronike, to je simbol, bajka ispričana modernim sredstvima. Tu se čeljust ne lomi, iz ovog vlaka izlazi neozlijeđena. To je površna vožnja, kao prebiranje po slikovnici. Simbol do simbola. Od slova A do slova Ž.

Glava plaća račun i odlazi okružena podanicima. Možda to i nisu podanici, misli Vanda, ali tako izgledaju. Opet nije zamijetila tijelo, vidjela je jedino glavu. Pri tim rijetkim, ali dugogodišnjim susretima još joj nikada nije uspjelo da vidi tijelo. A glava mora imati tijelo, barem je to logično. Izgleda da je ona previše rastresena da bi ga primijetila ili je ono uvijek sakriveno tjelohraniteljima. Tijelo je nevažno, jer čim ugleda glavu, pojavi se retuširana slika nasilja. Nakon toliko godina, sve izgleda retuširano. Inače bi ona iskopala oči glavi. A ne bi se još pomakla da joj napravi mjesta za izlaz.

Prijateljica je zaboravila na sastanak. Nedjelja je, ljudi sjede u kućama. Vani je mrak, ulična rasvjeta osvjetljava jedino kućište žarulje. Samo je kafić osvijetljen kako treba. Gazda ne štedi. On vjeruje da svjetlost privlači. Vanda se slaže s tim mišljenjem, pogotovo dok promatra cestu. Poneki far klizne niz fasade kuće. Vanda naručuje još jednu kavu, smiješi se i kao za sebe kaže:

– Znate, zora je moj simbol, a ne sumrak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.