U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

ČESTO BISMO SE STIDJELI SVOJIH NAJBOLJIH DJELA KAD BI LJUDI VIDJELI POBUDE IZ KOJIH SU NASTALA

 

Bilo je prošlo osam kad smo se vratili iz nabavke, tako da sam skoro s vrata počeo praviti pesto ostavivši ženu da se bori s dvotjednom zalihom hrane i pića, te raznim kućnim potrepštinama koje su ispadale iz 15-ak vrećica kojima smo prvo napunili auto, a potom i potpuno zakrčili lift, da bi po iskrcavanju iz istog zakrčile stan u stilu turista na jadranskim plažama u špici sezone. Dobro, nisam pravio pesto, stavio sam vodu na plin i raščistio komad kuhinjske radne ploče kako bi na njoj bilo mjesta za šalicu, kuhaču, žlicu, sol, maslac, špagete i staklenku gotovog pesta, tako da sam se na kraju ipak pridružio ženi u špici sezone. Sređivali smo zadnje vrećice kad je zazvonio alarm na štednjaku. Špageti su bili kuhani. Tek što sam rastopio maslac u loncu s ocijeđenim špagetima, oglasilo se ulazno zvono. Marina je bila točna. Kao i uvijek kad dolazi na večeru i druženje, koje se uvijek nekako uspije pretvoriti u njezino kukanje, a koje se onda nekako uspije pretvoriti u moje vrijeđanje Marine. Unatoč svemu tome, bio sam pozitivan. Na kraju krajeva, čemu služe prijatelji ako ne za kukanje i vrijeđanje?

 

/ / /

Dogovor da suđe pere onaj koji nije kuhao u nekim slučajevima nije obvezujući. Budući da pothvati poput otvaranja staklenke pesta i miješanja špageta nisu baš kuhanje, nije mi bilo teško poslije večere pokupiti prazne tanjure i instalirati se pred sudoperom s Velebitskim nadohvat ruci. Žena i Marina ionako su razvezale neku priču koju nisam bio u stanju pratiti, čini mi se da je imala veze s nekim sezonskim sniženjima ili učvršćivačima za kosu, tako da sam odlučio pripremiti se za satori s prljavim tanjurom u lijevoj i zapjenjenom spužvicom u desnoj ruci. Iako sam bio pakleno žedan, nisam jurio, pričekao sam da se niz ledenu bocu počnu kotrljati krupne kapi, a kad sam i treći tanjur odložio na stalak, zatvorio sam vodu i naslonio se na sudoper. Onako mokrih ruku primio sam se boce i dopustio ugodnoj hladnoći da pređe na desnu šaku. Otpio sam otprilike trećinu i dao nepcu da uživa u tom savršenstvu koje mogu isporučiti jedino prvi gutljaji dobrog piva optimalne temperature u dodiru sa suhim grlom. Znam da većina zen-učitelja ne preporučuje nužno baš taj način za dostizanje satorija, ali to nije bila situacija u kojoj sam se mogao brinuti o tome što je tko rekao.

Kad sam i drugoj trećini piva dopustio da me usreći, vratio sam se loncu i priboru koji su još uvijek stajali u sudoperu, a jednim uhom razgovoru za stolom koji je u međuvremenu, sasvim očekivano, mutirao u Marininu žalopojku. Ovaj put žalila se na šeficu, a ne na muškarce. To je bila novost. U Marininoj priči šefica je bila luda i barem jednom dnevno kukala je kako je firma u problemima, a barem jednom tjedno joj je dolazila s pričom kako je ne želi plašiti već samo upozoriti da će možda bankrotirati.

Bankrotirati!?“ uskliknula je žena.

To je bio signal da se i preostala pozornost s pranja lonca prebaci za stol. Marina je kimala potvrdno. Žena ju je pogledala ispod oka i rekla: „Pretjeruješ!“

Marina je odmahnula glavom, jer ona dakako nikad ne pretjeruje, i rekla: „Nimalo. Trebaš je vidjeti. Ulazi u moju sobu, lagano vuče lijevu nogu, kao da joj je djelomično oduzeta, strašan prizor, jer ona je, naravno, potpuno zdrava, onda mrtvačkim glasom počinje te svoje priče, što sve skupa ne ostavlja prostora za sumnju u to da ćemo u roku od tri dana propasti!“ Zastala je, duboko udahnula i odlučno nastavila: „Ma propasti! To iz njenih usta zvuči kao da ćemo postati beskućnici!“

Žena je nepomično slušala, a onda veselo skočila: „S tvojom ratom kredita ti bi i postala!“

„Kao da ne znam!“ odvratila je Marina mrko. „Zato me i izbezumljuju ti njezini ispadi. Ne moram ni napominjati da firma, koliko ja znam, odlično posluje, da je posla sve više, ali svaki put joj uspije: kad se nakon svoje predstave pokupi, ja ostanem sjediti otvorenih usta, već se vidim kako živim ispod mosta, s rukavicama bez prstiju iznad plamena koji liže nagorjeli lim zapaljenog bureta.“

Žena se nasmijala, očigledno zadovoljna tim Marininim literarnim izletom, a onda naglo s lica maknula osmijeh shvativši da je stanje teže nego je isprva izgledalo.

Ali sam se zato ja razvedrio.

„E ljubavi, na koga te podsjeća Marinina šefica?“ upitao sam je veselo.

Kao da se probudila iz dubokog sna, žena je promucala: „Koga? Što?“

„Pa to, ta depresivna vizija budućnosti, to izmišljanje drame, taj strašni prst sudbine koji postoji samo u njezinoj glavi“, pokušavao sam pomoći.

Žena me gledala više kao da se pokušava sjetiti na kojem se jeziku odvija razgovor, a ne na koga je podsjeća Marinina šefica. A onda joj se upalila žaruljica: „Na tebe!“

Sklopio sam kapke, glasno ispustio zrak iz pluća, pustio da mi brada padne na prsa i prekrio lice slobodnim dlanom: nije mi bilo jasno zašto to radi.

Pokušao sam pristupom učiteljice razredne nastave: „Neee, ne na mene. Pokušaj još jednom.“

Žena je i dalje kimala, vrlo zadovoljna što se sjetila na koga je podsjeća Marinina šefica: „O daaa, na tebe!“

Okrenula se prema Marini i veselo rekla: „Trebaš ga vidjeti kad treba nešto popraviti po kući. Ne može izvaditi alat iz kutije a da mu se na licu ne vidi katastrofa koja se neumitno približava. Seljak koji gleda oblak pun leda iznad svojih usjeva ima više optimizma od njega s papagajkama u rukama.“

Nisam mogao vjerovati što moram slušati. Raspoloženje mi se obrušavalo. Pokušavajući prikriti titranje živaca, mirno sam upitao: „Možda zato jer uvijek nešto pokvarim dok nešto popravljam?“

Žena je i dalje zaigrano cvrkutala, obraćajući se isključivo Marini: „Uopće nije tako. Tu i tamo mu se dogodi da nešto polomi, odlomi, ošteti ili uništi, ali inače nije loš. Sigurno ne kao što misli da je, a sasvim sigurno ne kao što predviđa da će biti.“ Zastala je na trenutak, ali samo da bi naglasila nešto što je po njenu mišljenju trebao biti zaključak: „Ma, zapravo bi bio odličan majstor, samo da se malo opusti.“

Nije mi se nimalo svidjelo kako se razgovor razvijao. Kao prvo, Marinino kukanje je taman došlo do točke u kojoj se moglo okrenuti na fino vrijeđanje, ali ne mene. Kao drugo, nisam mogao početi vrijeđati ženu jer joj je polazilo za rukom da me vrijeđa kao da to čini protiv svoje volje, kao da govori istinu, što je jedna od najkvalitetnijih vrsta vrijeđanja i teško mu je naći prigovor a da pritom ne postaneš pekmezava pičkica. Kao treće, ja volim biti taj koji drugima govori da se opuste, nikako mi ne paše slušati kako bih se ja trebao opustiti. Ukratko, razgovor nije bio zabavan.

Duboko sam udahnuo. Pa polako izdahnuo. Spustio sam ruku u napola opran lonac u sudoperu, stisnuo spužvicu svom snagom, iz nje je izletjela pjena. Zamislio sam da je to bilo iz mojih usta. Pomoglo je.

„Sto puta sam ti ponudio da se ti baviš majstorisanjem po kući pa ćeš vidjeti kako ću biti opušten“, rekao sam suzdržavajući se od otvorenog titranja.

Žena je slegnula ramenima: „Uvijek isto. Uvijek isto. Nema smisla još jednom kroz to prolaziti.“

Sa zahvalnošću sam prihvatio ženinu verbalnu ruku pomirenja: „Slažem se. Zato mi brzo reci na koga te podsjeća Marinina šefica.“

Pogledala je Marinu, koja je samo zbunjeno izravnala usta, čime je postigla zadivljujuću sličnost s malim nosorogom koji ne zna odgovor na takva pitanja, pa mene i rekla: „Predajem se.“

„Na Marinu!“ oduševljeno sam podijelio s njima svoje otkriće.

Njih dvije su samo naslagale po nekoliko bora na čelu. Bilo mi je jasno kako slijedi ono za što se uvijek nadam da neće biti potrebno: objašnjenje.

„Svaki put kad ide van s nekim tipom, uvijek zna da će to završiti katastrofalno, da će tip biti manijak, ubojica, luđak i da će je samo htjeti povaliti, ako ne i silovati nakon toga. Ili da će tip biti dobar, duhovit, zanosan, ali da će ga ona ugnjaviti i izmaltretirati tako da će pobjeći glavom bez obzira i zauvijek“, rekao sam.

Žena je zabezeknuto pogledala Marinu, pa mene, pa Marinu, pa mene i onda zabezeknuto rekla: „To je istina!“

Onda je Marina, očiju koje su se punile suzama, pogledala ženu, pa mene i cmizdravim glasom rekla: „Zašto to govorite?“

Žena i ja smo, zamalo uglas, odgovorili: „Jer je istina!“

Dok je žena, podrazumijeva se bezuspješno, pokušavala oraspoložiti Marinu prepričavajući joj cijelu lepezu mojih mračnih raspoloženja koja nastaju kao rezultat dodira s kutijom alata, šutke sam dovršio Velebitsko i lonac. Žena je zapravo bila u pravu: mene stvarno obuzmu crne misli kad se dohvatim alata. Ali meni se čini da to nikako nisu neutemeljene misli, jer zaista imam sklonost stvaranja štete prilikom majstorisanja: ako treba pritegnuti držač tuša, ispast će mi odvijač i to točno tako da pri padu odlomi komad emajla s kade; ako mi prilikom zatezanja ništa ne ispadne, nije isključeno da neću pretjerati u pritezanju i time oštetiti navoje, što će za posljedicu imati da ono što je trebalo samo malo pritegnuti počne ispadati, ili ću podmazujući šarke na vratima podmazati i komad zida koji ću onda morati okrečiti, a prilikom krečenja…

Žena je vjerojatno bila u pravu: s takvom mentalnom pripremom majstorisanja, nije ni čudno što sam štetočina. Ali stvar s Marinom bila je daleko ozbiljnija od mog uradi sam dramatiziranja koje bi, ne zaboravimo, manje-više završilo pospremanjem alata: njeno je za posljedicu imalo biti sam.

Pomislio sam kako mora postojati način da se izađe iz tog začaranog kruga negativnih očekivanja. U tom sam se trenu sjetio rješenja, okrenuo se prema ženama i oduševljeno uskliknuo: „Marina treba stručnjaka za majmunske zagrljaje!“

Blijedo su me gledale dok su im se lica polako gužvala u mješavini gnušanja i čuđenja.

„Znate, stručnjak za majmunske zagrljaje!“ pokušao sam još jednom nesmanjenim entuzijazmom, podsjećajući pritom vjerojatno na Tima Robbinsa koji Paulu Newmanu pokušava plasirati ideju za hula-hop.

Onda se dogodilo nešto nevjerojatno: žena se sjetila. Oči su joj se otvorile na 130 posto, lice rasteglo i kičma izravnala: „Ti si genije! Stručnjak za majmunske zagrljaje!“

Pogledali smo Marinu: izgledala je kao da namjerava skočiti kroz zatvoren prozor, bilo što, samo da više nitko nikad ne kaže stručnjak za majmunske zagrljaje! Žena i ja smo se zakikotali. Pitao sam je: „Hoćeš joj ti ispričati?“

Kimnula je, ja sam joj pokazao palac gore i vratio se za sudoper, pustivši je da prepriča jedan dio dokumentarca koji smo nedavno gledali i u kojem su majmunčići koji su bili zanemarivani, pa čak i zlostavljani, počeli ubrzo izbjegavati timarenje i usvajati, umjesto igranja s drugima, besmislena repetitivna ponašanja. Znanstvenici su izmjerili tim majmunčićima višestruko povećane količine hormona CRF, istog onog koji je kod uspješnih samoubojica povećan i do deset puta u odnosu na druge leševe. Zbog toga su taj hormon nazvali i hormon negativnih očekivanja. Ono što nisu rekli u dokumentarcu, a što sam ja negdje pročitao i nisam bio sklon podijeliti sa ženom jest da znanstvenici takve stvari doznaju tako što majmunčiće ubiju i samelju im mozak iz kojeg onda izvlače hormone ili što već traže. Uglavnom, kad su se zli znanstvenici nauživali majmunske patnje, ovim preživjelima su doveli, sigurno već pogađate, stručnjaka za majmunske zagrljaje. Taj odrasli majmun neprestano je grlio i mazio majmunčiće i oni su pomalo napustili svoje stare navike: počeli su se zajedno igrati i uživati u timarenju.

Marina je mirno saslušala priču, više nije izgledala kao da će skočiti kroz zatvoren prozor, ali nije bilo isključeno da bi mogla skočiti kroz otvoreni. Konačno je rekla: „Divno, ja sam, znači, zlostavljani majmunčić. Hvala vam. Baš to mi je bilo potrebno čuti.“

Žena se malo zamislila, a onda sjetila: „Ma neee, bitno je da znamo kako se sanira šteta!“

„Imate za mene stručnjaka za majmunske zagrljaje!?“ iznenadila se Marina.

Njeno iznenađenje bilo je zarazno. Barem kad je moja žena u pitanju. Pogledala me u pokušaju da i mene zarazi: „Da, stvarno, što si htio reći? Da bismo trebali zagrliti Marinu?“

Tako tipično ljudsko ponašanje. Nije dovoljno da im ponudim rješenje za njihove probleme, trebao bih ga još i realizirati! Nije mi bilo ni na kraj pameti.

„Ja sigurno neću. Ti je zagrli“, odbrusio sam ženi.

Žena se malo odmakla od Marine, možda da bolje promotriti mjesta koja bi mogla zagrliti, ili joj je nešto zasmrdilo u tom prijedlogu, teško je bilo sa sigurnošću utvrditi, a onda rekla: „Neću ni ja. Malo mi je to čudno.“

Naravno, trebao sam to znati: cijelu večer sam se pravio pametan i nije imalo nikakva smisla da se odjednom počnem praviti glup. Uzdahnuo sam i rekao pomirljivo: „Zagrlit ćemo je zajedno.“

Pokazao sam im rukama da se dignu i priđu mi. Njih dvije su me pogledale kao da sam se zaista pretvorio u odraslog majmuna koji ih pokušava nagovoriti na grljenje.

„Hajde, vrijeme je da znanje pretvorimo u iskustvo“, rekao sam tiho i odlučno, kao da zarađujem za život grleći ljude.

Zbunjeno su se, kao da se sve odvija protiv njihove volje, ustale i prišle mi. Lijevu sam ruku stavio oko ženina struka, desnu oko Marinina, i polako ih privukao k sebi. Kad su nam se ruke ispreplele na leđima, lagano sam pojačao stisak, ne prelazeći granicu nježnosti, a žene su mu se prepustile. Koliko god je isprva bio čudan osjećaj grliti ženu i Marinu istodobno, tako se brzo taj osjećaj nakon njihova prepuštanja počeo pretvarati u nešto dobro. A nešto slično događalo se i njima. Znam to jer je žena promrmljala mom prsnom košu: „Ja ostajem ovdje“, Marina se samo složila jednim: „Aha.“ Uživao sam tako, bez i jedne misli, a onda pomislio kako je prava sreća što sam popio samo jedno pivo.

 

 

Chögyam Trungpa Rinpoche svoje je učenike običavao voditi u vježbi „pozorno konzumiranje alkohola“. Zajedno su pili neko alkoholno piće pri čemu je trebalo obratiti pozornost na svoje misli. Učenici bi uzeli jedan gutljaj, zatim bi napravili stanku i obratili pozornost na to kakav je učinak izazvao kod njih. Zatim bi uzeli novi gutljaj. Studenti su se ponekad unijeli u vježbu do te mjere da su osjetili popuštanje ega i poništenje njihova dualističkog shvaćanja „ja“ nasuprot „svijetu“. Drugi su povraćali.

Lodro Rinzler, Buddha ulazi u bar

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.