U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

LAKŠE JE IZGLEDATI DORASLIM ZA POSLOVE KOJE NE OBAVLJAMO NEGO ZA ONE KOJE OBAVLJAMO

 

Dok sam nagnut nad kuhinjsku radnu ploču filetirao osliće, palo mi je na pamet kako su do prije koju godinu gotovo svi solo-igrači koje sam poznavao bili oni koji još uvijek nisu upoznali ljubav svog života, a sada su to ljudi koji su, manje ili više, tu pronađenu ljubav svog života ostavili iza sebe. To mi je palo na pamet, ali nije bilo točno. Naime, kad sam se prisjetio konkretnih slučajeva, shvatio sam kako do prije koju godinu zapravo znači prije skoro desetak godina. Nije mi trebalo više od toga da trenutno zaboravim sve solo-igrače i zamislim se nad svojim životom koji se tako strelovito bliži kraju. Nemam namjeru rekonstruirati tu struju svijesti, jer to je bila najveća hrpa patetičnih sranja o životu i smrti koju čak ni pun sudoper riblje utrobe ne bi mogao opravdati, a i brutalno je okončana odličnim primjerom sreće u nesreći: jedna oveća kost bez većih je napora pronašla unutrašnjost jagodice mog lijevog kažiprsta. Stoga sam preostala riblja trupla filetirao uronjen u bezvremensku usredotočenost na očuvanje vlastita tjelesnog integriteta. Kako bilo, kad su komadi filetiranog oslića i ploškice krumpira bili poslagani u loncu i prekriveni mješavinom začina, vina i vode, opet sam se sjetio svih tih naših prijateljica i prijatelja koji su živjeli u međubračnoj zoni. Vjerojatno zbog Darije koja je dolazila na večeru. Ostatak se ekipe te subote rasuo po nekim tulumima, rođendanima, vjenčanjima, krštenjima i sličnim svetkovinama, a tip s kojim se Darija u zadnje vrijeme viđala vratio se s dvodnevnog team buildinga ili nekog sličnog sranja od kojeg se morao oporaviti. „Nema smisla ostaviti prijatelje da subotnju večer provedu sami“, tvrdila je žena, ja nisam bio toliko siguran. A i činio se kao tipičan ženski problem. One su bile te koje su pokušavale pronaći nekog, barem na deklarativnoj razini. Ne želim reći da su lagale, već da to pokušavanje pronalaženja meni nije zvučalo dovoljno predano. Dečki su se rijetko žalili. Prije bih rekao da su uživali u svom razvedeničkom životu, barem na deklarativnoj razini. Dok ja ne bih znao što bih rekao kad bi na red došla točka što se dogodilo otkad smo se zadnji put vidjeli, oni su imali cijeli popis tuluma i pustolovina koji su neobično zaudarali na studentske dane, samo što su profesori zamijenjeni šefovima, skupljanje potpisa i polaganje ispita plaćanjem režija i vraćanjem kredita. Pretpostavljam da je i izbor cura bio nešto lošiji nego za vrijeme studija, no dečki to nikad nisu spominjali kao problem. Sve je upućivalo na idealnu priliku za zavist, ali meni je bilo lakše zaključiti kako su prijateljice iskrenije od prijatelja i da se mogu opustiti.

 

/ / /

Budući da su i žena i Darija bile na jednoj od svojih mnogobrojnih i, treba li to uopće napominjati, kratkotrajnih dijeta, gotovo sam obnevidio od prežderavanja. Taman sam u sebe sasuo drugu tekilu kako bih se povratio u život kad se Darija počela žaliti kako je tip s kojim izlazi dosta čudan.

„Kako čudan?“ upitala je žena.

Neprestano joj pokušava ugoditi, objašnjavala je Darija, beskonačan niz pitanja bi li htjela ovo ili ono. Razbuđen drugom tekilom zamolio sam je za jedan ili dva primjera. Darija i žena su se pogledale kao da su prvi put te večeri postale svjesne da nisu same. Žena je uzdahnula i dalje okrenuta Dariji, kao da sam opet postao nevidljiv: „Vidiš, to je to. On za sve mora dobiti primjer ili dva. Da usput spomeneš kako te živciraju svatovske kolone, on neće reći kako nema ništa normalnije nego da te živcira 20 do 30 debila naslonjenih na trubu, već će te zamoliti da kažeš mjesto i vrijeme kad ti se to zadnji put dogodilo.“

Darija joj je dobacila sućutan pogled, a meni rečenicu: „Nikad ne kaže idemo u kino, uvijek hoćemo li u kino.

„I to je loše?“ zainteresirao sam se.

„Ako kažem da hoćemo, onda moram odabrati i film koji ćemo gledati.“

„Užasno“, zgražavao sam se neuvjerljivo. Darija to nije primijetila ili joj se nije dalo primijetiti. Rekla je kako bi joj laknulo kad bi on nekad preuzeo malo inicijative, pokazao neki vlastiti interes, da se sve ne svodi na to da joj ugodi. Tu sam već lagano pizdio. Rekao sam joj kako bi meni laknulo kad bi ona pokazala da ima pamćenje. Gledala me zbunjeno, žena zainteresirano. Žena se uvijek zainteresira kad pizdim na nekog drugog. Zato sam se obratio ženi: „Sigurno se sjećaš zašto je Darija nogirala onog… onog… Kako se zvao?“

Žena je slegnula ramenima: „Nije bitno. Zašto?“

„Pa tip bi uvijek isplanirao večernji izlazak ili zajednički vikend a da je nikad nije ništa pitao. Samo bi je nazvao i odvukao na neki koncert na koji nije htjela ići, na film koji nije htjela gledati, na klopu koju nije htjela jesti…“

„Da! Tako je!“ uskliknula je žena.

Darija je šutjela nekoliko sekundi, a onda zamišljeno rekla: „Hm, ni to nije bilo dobro.“ A onda hrabrije dodala: „Moram naći nešto između.“

„Nisam siguran da je samo to problem“, rekao sam.

„A u čemu je problem?“ čudila se Darija.

Žena ju je prijekorno pogledala i rekla: „Nisi valjda mislila da će se samo tako složiti s tobom?“

Nisam se obazirao na ženinu provokaciju.

„Postavila si ljestvicu na zajebanu visinu, eto u čemu. Ti bi htjela da netko za tebe donese odluke kad si neodlučna, no isto tako da bude po tvom kad znaš što želiš. Htjela bi nekoga tko će te uvijek savršeno nadopuniti. Zapravo, mislim da je situacija s tobom trenutačno još i gora“, zaključio sam neodređeno zlokobno.

„Još gora?“ zabrinuto je upitala Darija.

„Zar si očekivala da neće biti još gora?“ pitala ju je žena.

Ignorirao sam je. Uhvatio sam pravac i nisam se dao smetati: „Da, mislim da trenutačno imaš potpuno nerealna očekivanja. Ti tražiš tipa koji neće samo preuzeti inicijativu, nego će tim inicijativama točno pogađati ono što želiš. Tražiš tipa koji će skužiti tvoje najskrivenije želje i onda ti ih ostvariti. Ni manje ni više.“

„Pa vama to ide za rukom“, rekla je Darija pokunjeno.

Žena je prasnula u smijeh.

Ignorirao sam je.

„O tome ti govorim: nerealna si. Nas dvoje smo zajedno stoljeće i pol i normalno je da se dovoljno dobro poznajemo da nam takvo što uspijeva. Naravno, ne uvijek, ali dovoljno često da bi nas to usrećilo. Ne misliš valjda da smo se tako slagali od prvog dana? Ne sjećam se da smo to ikad rekli.“

Darija je bila bez riječi nekoliko trenutaka. Vidjelo se da joj je malo neugodno. „Dobro, dobro. Malo sam ambiciozna“, na kraju je priznala.

Budući da je Darijin otpor bio slomljen, žena se aktivirala ne želeći riskirati da se koji trenutak zbog toga osjećam dobro: „Ja to razumijem. Ni ja ne bih s ovoliko godina bila strpljiva ili neambiciozna. Htjela bih da stvari štimaju od početka. Nemam više 20 pa da mogu riskirati nekoliko godina s tipom koji bi me zlostavljao kao što si ti to činio u početku.“

„Nikad mi nisi ostala dužna“, podsjetio sam je.

Žena me spaljivala pogledom. Očigledno je silno nepodudaranje naših uspomena na te davne događaje. Zaključio sam da ne bi bilo dobro da i dalje ignoriram ženu. „Dobro, sigurno da s 30 ne možeš podnijeti istu količinu zlostavljanja kao s 20, ali svejedno mislim da je zamjerati nekome to što ti želi ugoditi ipak malo previše“, izgovorio sam pomirljivo.

Žena je još uvijek izgledala raspoloženo da mi jaja izvuče kroz krajnike: „Sva sreća da se ti toga nikad nisi morao bojati.“

Darija nas je pogledala, zavrtjela glavom i rekla: „A ja sam mislila da se vas dvoje dobro slažete i da ćete mi moći objasniti kako to uspijevate.“

Bio sam zbunjen. Nije mi bilo jasno o čemu priča. Onda sam se sjetio. „A to! Ništa lakše!“ rekao sam.

Žena je dobacila pogled koji mi je govorio kako bi bilo dobro da razmislim prije nego nastavim, a Darija zainteresirano: „Da?“

Pružio sam ruku preko stola, uhvatio nježno ženinu i gledajući je u oči rekao: „Čvrsto se zagrlimo i u sebi ponavljamo: dobro nam je, dobro nam je, dobro nam je…“

 

 

Ako je naša unutarnja snaga vjerna Prirodi, uvijek će se prilagoditi mogućnostima koje nude okolnosti. Ona ne treba ništa predodređeno i spremna je na nagodbu. Prepreke se jednostavno pretvaraju u koristan materijal, kao krijes koji savladava hrpu otpadaka.

Marko Aurelije

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.