U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

SVI IMAMO DOVOLJNO SNAGE ZA PODNOŠENJE TUĐIH JADA

 

Žena se tijekom zime počela grijati kolačima. Isprva je bila oprezna. Dva ili tri puta tjedno s posla se vraćala s kolačem ili dva koje bismo poslije večere podijelili. Prije nego što sam se snašao, kući je donosila četiri kolača, i to barem četiri dana u tjednu, koje smo još uvijek pošteno dijelili. No, uskoro se u podjelu uvukla određena neravnoteža: u jednom je trenutku postalo normalno da se kolači dijele u omjeru 3:1. Ne u moju korist. Ali ubrzo se pokazalo da nije bilo ni u njezinu.

Dok bismo se ujutro spremali za posao, sve češće sam slušao jadikovke.

„Više ne stanem u ove hlače!“ govorila je žena.

„Super ti stoje ove gaćice!“ govorio sam ja.

Žena se žalila: „Eksplodirat će mi omiljena košulja, vidi ovdje, u predjelu sisa!“

Ja sam hipnotiziran mrmljao: „Dao bih tri godine života da to vidim!“

Naravno da nisam ništa kužio. Meni je to bilo samo zgodno jutarnje čavrljanje prije nego što se rastanemo na gotovo cijeli dan. Nisam u stanju prepoznati problem te vrste dok mi žena ne kaže da problem postoji.

I tako je jednog dana pukla: došla je kući bez kolača. Ja sam već bio kod kuće, dao sam joj pusu, pružio ruku i pitao: „Kolač?“

„Kolači više ne postoje!“ rekla je ljutito i odmarširala u kupatilo.

Vraga ne postoje, pomislio sam. Kad sam provirio u kupatilo i to joj rekao, odgovorila je kako ne misli dopustiti da se nađe u situaciji da mora promijeniti cijelu garderobu u broj veću zbog glupih kolača. Kako ne misli uskoro, kad skine sa sebe kaput ili dugu zimsku jaknu, svijetu otkriti osmo svjetsko čudo: ženu s tri guzice. Ja sam bio zbunjen jer nisam primjećivao porast broja guzica, a ona ljuta što mora objašnjavati tako očigledne stvari. Tako je počela dijeta.

Nakon otprilike šest tjedana ozbiljne i iznimno okrutne dijete, koja se temeljila otprilike na celeru, krastavcu i jajetu, vratila se s posla izuzetno dobre volje. Prošetala je po sobi i pitala me kako izgleda. Odgovorio sam joj da izgleda fenomenalno, naravno, kako bi izgledala, a ona se rastužila. Vidio sam to po izrazu njezina lica, nisam imao dvojbe u vezi s tim. Da nisam bio naivno opušten, vjerojatno bih se već lagano narogušio. Ovako sam je uspio normalnim glasom pitati što sam krivo rekao.

„Nisi me ni pogledao prije nego si odgovorio“, rekla je tiho.

„Pa valjda zato jer znam da izgledaš fenomenalno, ne moram te gledati da bih odgovorio na to pitanje“, rekao sam zbunjeno.

„Ali ja želim da me gledaš“, rekla je s novom količinom tuge u glasu.

„Pa i gledam te, što misliš da radim kad sam s tobom?“

Šutjela je, a ni meni nije bilo do tog razgovora. Vidio sam kako moja opuštenost kopni, kako lagana frustracija potiskuje zbunjenost. Bilo mi je jasno da bih uskoro mogao biti spreman sve poslati k vragu.

Ipak nisam. Da sam se pustio i sve poslao k vragu, ne bi mi ništa ostalo. Zato sam pokušao još jednom spasiti stvar: „Ljubavi, ne znam što točno želiš od mene, ja samo znam da izgledaš fenomenalno i to sam ti rekao.“

Pitala me je li smršavjela.

Rekao sam joj da mi pokaže guzicu.

Okrenula mi je guzicu.

Pogledao sam je, onda još iskoristio priliku i da je malo pipnem i rekao da je smršavjela.

Nisam bio sto posto siguran u to, ali sam znao da to moram reći bez obzira na to jesam li siguran ili ne. To je zaključio onaj pametniji dio mog muškog mozga. Onaj gluplji je odlučio dodati: „Količina ljubavi koju osjećam prema tebi ne ovisi o tvojoj kilaži.“

Time sam zaslužio unakrsno ispitivanje koje je teklo otprilike ovako:

„Ako ti sad izgledam fenomenalno, kako sam ti izgledala prije deset godina?“

„Prije deset godina si izgledala ekstremno fenomenalno. U tebe sam se, naravno, zaljubio zbog tvog iznimnog karaktera, ali vjerojatno se to ne bi dogodilo da si imala tri guzice. Zato jer bi to značilo da ćeš za deset godina imati šest guzica.“

„Znači priznaješ da ti je bitno kako izgledam?“

„Pa zar sam to ikad poricao!? Ali ne očekujem da s 30 izgledaš kao s 20. Muškarci sporije sazrijevaju od žena, priznajem, ali čak i muškarci negdje u kasnim dvadesetima shvate da žena neće izgledati isto s 20, 30 i 40 godina. Normalni muškarci. Oni koji nikad ne izađu iz puberteta vjerojatno svoje žene uspoređuju s manekenkama.“

„A ti mene ne uspoređuješ s manekenkama? Ne uspoređuješ moju veliku guzicu s malim manekenskim guzama, moju mekanu oblu trbušinu s manekenskim ravnim i tvrdim?“

„Nemam potrebe. Sad sam ti rekao. Dovoljno je da te usporedim s tobom od prije deset godina, ako baš želim omalovažavati tvoju figuru. A ne želim i to ne činim. I manekenke nemaju što tražiti u ovoj priči. Cijelo vrijeme zaboravljaš: ti i ja starimo zajedno, dok s druge strane dolaze nove i nove manekenke koje uvijek imaju 18 godina, ako ne i manje. Ja te volim, još uvijek nisam pedofil.“

„Nemoj me pokušati uvjeriti da ne gledaš žene na ulici!“

„Nikad! Ako mi dobar par sisa ide u susret ili sustižem kakvu dobru guzu, naravno da se zabuljim. To nema nikakve veze s tim sviđaš li mi se ili ne. Muškarci to jednostavno rade. Ali u trenutku kad vidim tvoje sise ili guzu, sve druge padaju u zaborav.“

Mislim da sam je tu negdje slomio. Šutjela je nekoliko trenutaka, onda se osmjehnula i, stidljivo šarajući pogledom po vrhovima svojih cipela, upitala: „Po sistemu bolje debeli golub u ruci, nego mršavi vrabac na grani?“

Uzvratio sam joj osmijeh: „Baš si prava kokoš u ruci! Hoćeš da ti nabavim pet-šest cjepanica?“

„Zašto?“ pitala je zbunjeno.

„Da ih baciš na krevet i legneš na njih. Možda ti onda bude jasnije zašto volim svoju kokoš u ruci.“

„Nije to isto“, neuvjerljivo se pobunila.

„Skoro da jest. A što je s mojih skoro deset kila više u zadnjih deset godina?“ prelazio sam u protunapad vrijeđajući sebe.

„Kako ti pretjeruješ! Dobio si možda nekih pet kila u deset godina, a ionako si bio premršav. Da ne govorimo kako se tih pet kila lijepo rasporedilo. Nije ti sve otišlo u guzicu ili trbušinu.“

To je bila najveća hrpa laži koja se uopće može izgovoriti u tako malo riječi. Trebali ste vidjeti tih pet kila i lijepo raspoređivanje. Kao prvo, ako se i mogu složiti s njom da nisam dobio baš deset kila, sasvim sam siguran da sam dobio deset kila masnog tkiva. Lijep raspored bio je samo laskav način da se kaže kako imam sreće da se tih deset kila masnoće dobrim dijelom razvuklo po visini, ali i dalje je ostajala nepobitna činjenica da se u ovih deset godina konfekcijski broj struka povećao za dva broja, za razliku od veličine koraka koja je ostala nepromijenjena. Ali najviše od svega izbezumljivalo me što je ona pritom bila iskrena, kao i to što bi identičan razvoj situacije u njezinu slučaju značio katastrofu!

„Kako sam mogao to zaboraviti! Žene ne mogu biti premršave, samo muškarci!“ zaključio sam iznervirano.

„Pa da!“ potvrdila je žena, ne uspijevajući shvatiti kako se mogu iznervirati tvrdeći očigledne i nepobitne istine.

Držao sam jezik za zubima. Bio sam svjestan da je razgovor nepotrebno i nepovratno krenuo u pravcu koji nije dobro djelovao na moje raspoloženje. Jer znao sam da zna da je ne uspoređujem s drugim ženama, da je zapravo jedina osoba u našoj vezi koja je uspoređuje s drugim ženama ona sama. Ali isto tako sam znao da zna da to nije nešto što treba zloporabiti: ljubav je slijepa, samo ne treba iskušavati granice te sljepoće.

Kako bih joj pokazao da to što sam izgubio interes za razgovor ne znači da sam izgubio interes za nju, prišao sam joj i zagrlio je. Onda sam je poljubio i polako ruke spustio na njezinu guzicu. Jednu jedinu.

Šapnuo sam joj da joj hitno moram nešto pokazati, i to baš u spavaćoj sobi.

„Što? Što ćeš mi pokazati?“ cvrkutala je znatiželjno poput Crvenkapice.

Dok sam je polako odvlačio prema spavaćoj sobi, iskusni vuk je odgovorio: „Ako ne vidiš od prve, pokazat ću ti ponovno.“

 

 

Mena, profesorica psihologije u ranim pedesetim, te večeri u tunici i tajicama te sa šiškama boje bronce, nije sumnjala u uobičajena objašnjenja činjenice da je među izvođačima bilo mnogo više žena nego muškaraca, iako nije vjerovala da ona prosvjetljuju. Ta objašnjenja idu ovako: muškarci u gledateljstvu bili bi osjetili previše nelagode kad bi na pozornici bilo više golih muškaraca. Za njih – barem za heteroseksualce među njima – kauboj je trebao biti prikriven ženskim grudima. A za žene u gomili ženska su tijela pothranjivala ovisništvo – sudile su o vlastitoj ljepoti uspoređujući je s iskonskom ljepotom. Stoga su kupci karata bili zadovoljni; dobili su živu verziju onoga na što su bili naviknuti od milijuna slika na oglasnim pločama, u časopisima, na televiziji: za muškarce, priliku za pohotu; za žene, priliku za usporedbu. […] Samoljubivost, naglasila je Mena – i poslužila se tom riječju ne u svrhu osude nego kao puki opis – nalazi se u središtu ženske seksualne psihe. Žene u gledateljstvu gledale su u erotskom uzbuđenju žene na pozornici, zamišljajući da su njihova vlastita tijela isto toliko žarko žuđena kao tijela pred njima.

Daniel Bergner, Što žene žele?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.