U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

SVI SE ŽALE NA SVOJE PAMĆENJE, ALI NITKO SE NE ŽALI NA SVOJE RASUĐIVANJE

 

Bio je to prilično gadan tjedan, nakrcan kojekakvim rokovima i nenadanim hitnim manjim poslovima, tako da smo žena i ja već u srijedu opravdano zaključili da ćemo višestruko zaslužiti ono što je bilo jasno da će započeti u petak navečer: obični vikend! To dragocjeno vrijeme za ljenčarenje i druženje, čime će ponovno biti uspostavljena ravnoteža u našem beznačajnom mikrokozmosu i učvršćena vjera u Svemirskog Djeda Mraza.

Vikend za ljenčarenje započinje predvidljivo pustolovno: nema navijanja budilica ni mobitela, telefoni se isključuju, što znači da spavamo dok se ne prebijemo od spavanja. Dok si jastucima lica ne istetoviramo do neprepoznatljivosti. Ili dok susjedi ne počnu rušiti zidove i kuhati iznutrice.

Kad sam u subotu prvi put otvorio oči, žena je spavala. Malo sam osluškivao njezino disanje u nadi da će se ispostaviti da je i ona budna, ali nije bila. Zato sam se okrenuo na drugu stranu, smjestio se najudobnije što sam mogao i uskoro ponovno zaspao. Ni sljedeća dva buđenja nije bilo promjena. Ali kada sam četvrti puta otvorio oči, vidio sam da su i ženine otvorene. Nasmiješila mi se i promuklo rekla: „Kako sam se ja naspavalaaa.“

Zadnji se samoglasnik pretopio u lijeno zijevanje i protezanje.

Polako sam se izvukao ispod svog pokrivača i prebacio pod njezin. Prislonio sam vrh svog nosa na ženin i mazio je po leđima. Ona je ponovno zaklopila oči, a onda se polako okrenula, pa smo se složili u puzzle. To mi je dalo nekoliko ideja. Koje su mi pomogle da osmislim nekoliko scenarija. Na kraju sam jednom od njih dao laganu prednost. Zavukao sam joj ruku ispod potkošulje, uhvatio je za sisu i šapnuo na uho: „Ne vidim drugi izlaz iz ove situacije.“

Čvršće se priljubila i upitala: „A što ćemo raditi popodne?“

Poljubio sam je u vrat i rekao: „Uvijek se možemo skinuti goli da vidimo što će se dogoditi.“

 

/ / /

Žena je za tu večer imala dogovor sa svojim curama, ja sam se s dečkima našao već u kasnim popodnevnim satima. Uobičajena iako s godinama sve rjeđe prakticirana shema: Dinko, Domo, Ivan i ja, devetka, pobjednik ostaje na stolu. To nam daje dovoljno vremena i da pijemo i da blebećemo i da se hihoćemo, a uvijek možemo i samo šutke piti i gledati dvojac koji igra, iako je vrijeđanje zbog loših poteza privlačnije i stoga učestalije. Dinko i Domo su, također već uobičajeno, ubijali ateističkog Boga u Ivanu i meni, tako da smo nas dvojica bili osuđeni na blebetanje u nastavcima. Pri čemu smo se pristojno nalijevali pivom jer je tu večer Domo bio dežurni vozač.

Kad smo se opasno približili kraju četvrtog piva i nedostatku tema za blebetanje, malo sam pažljivije promotrio ostale stolove u Majesticu. Počeo sam se čudno osjećati, a ni sam nisam bio siguran zašto. Sve je bilo kao i svaki put kad bismo došli na biljar, ali opet nije bilo. A onda mi je sinulo.

„Ovdje večeras nema ni jedne žene“, rekao sam Ivanu.

Ivan je otpio preostali gutljaj i rekao: „I bolje.“

S tim se nikako nisam mogao složiti. Zadnji put sam s ovolikom gomilom muškaraca bio u jednoj prostoriji kad sam bio u JNA i to mi nije ostalo u dobrom sjećanju. Rekao sam to Ivanu, na što je on odvratio kako sam već trebao zaključiti da je ovo mjesto na koje muškarci dolaze kad žele pobjeći od žena.

„Inače ih zna biti barem nekoliko“, pobunio sam se.

„Da, i to nije normalno“, složio se Ivan.

Iako znam da sam talentiran za uočavanje očiglednog, i samog sam sebe malo iznenadio kad sam mu na to rekao da ja uopće ne bježim od žene i otvoreno ga pitao zna li on nekog tko bježi. Pogledao me lagano iskosa, kao da sam se na trenutak pretvorio u glasnogovornika Vlade RH, a onda vratio pogled kuglama na stolu i rekao da serem, da naravno da bježim, kao što i on bježi. Uopće nisam kužio o čemu priča. Odjednom sam osjetio kako se između nas otvara ponor nerazumijevanja. Otprilike kao da sjedim s nekim tko me pokušava uvjeriti u korisnost presađivanja bubrežnih kamenaca.

Pokušao sam na brzinu preskočiti na drugu stranu. Možda bježim od žene, samo što toga nisam svjestan? Ne, nisam bježao, još jednom sam zaključio. To me svejedno nije spriječilo da s perverznim užitkom nastavim s pitanjima na zadanu temu. A što ako me moja žena toliko indoktrinirala da si uopće ne mogu priznati da bježim od nje? Da upravlja mojim umom? Igram li zbog toga tako loše biljar? Bio je to jedan od najlošijih izgovora svih vremena i nije mi bilo drago što sam ga se baš ja dosjetio. Bio sam dovoljno pametan da to prešutim. Ali nisam prestao poricati bježanje od žene. Ivan me zbog toga nagradio pogledom koji je bio pun nevjerice, bijesa i stisnutih zubi. Ustao je polako, bez riječi i teškim se korakom uputio prema WC-u, kao da je pun žive, a ne mokraće. Budući da ne viđam često tako dramatične odlaske na WC, bio sam impresioniran i nekoliko trenutaka preplavljen mješavinom ponosa i divljenja zbog koje sam gotovo zaboravio da više nisam bio u Ivanovoj milosti.

Uskoro se vratio s dva piva i nešto boljeg raspoloženja. Pružajući mi jedno, rekao je da nije ništa loše ako muž nekad pobjegne od žene, da i žene to rade, samo ne idu na biljar ili u garažu, već na kavu ili u šoping, ali da je to u biti isto. „Nema u tome ništa loše“, naglasio je pomirljivo još jednom, čime je samo istaknuo ono čega sam ionako bio svjestan: meni potpuno neupotrebljivu priliku da se složim s njim.

„Ne kažem da je loše, samo mi nije jasno zašto bih bježao od žene. Ja sam mislio da se mi družimo zato što nam je dobro dok se družimo, a ne da bismo pobjegli od žena. Tim više što neki od prisutnih i nemaju žene“, rekao sam bez razmišljanja i namjere da ga provociram.

„Želiš reći da te žena nikad ne živcira?“ pitao je, dok su se nevjerica i stisnuti zubi vraćali u njegov pogled.

Tad sam ipak odlučio malo razmisliti. Nisam mogao reći da me žena nikad ne živcira jer bi to bila laž. Ali kad sam se pokušao sjetiti kako i kada me je zadnji put naživcirala, nisam se mogao sjetiti. To ni meni nije bilo normalno. Uskoro sam skužio da se počinjem lagano živcirati što se ne mogu sjetiti što me živcira kod žene.

Razmišljanje je trajalo predugo i, tako tipično za mene, nije nikamo vodilo. Učinio sam tada što bi i svatko drugi nemaštovit na mom mjestu, uzvratio pitanjem: „A šta tebe živcira kod žene?“

„Ne znam“, zavrtio je glavom. „Gluposti uglavnom“, dodao je slegnuvši ramenima.

„Dobro. Na primjer?“

„Šta ja znam. Prigovara mi da sam neuredan, da su moje stvari po cijelom stanu, a u ormaru je zauzela 90 posto ladica i polica. Njezina šminka može zauzimati svaki kvadratni milimetar kupatila, ja ne smijem ostaviti praznu pivsku bocu na kuhinjskom stolu. Takve stvari. Ne kažem da se to događa svaki dan, ali kad je živčana ili u PMS-u, onda obavezno takve gluposti.“

Kužio sam u kojem pravcu trebam razmišljati. Ovo s PMS-om činilo se obećavajuće. Pokušao sam se sjetiti zadnjeg ženina PMS-a. Opet ništa. Osjećao sam kako nešto nije u redu, ali nikako nisam mogao shvatiti što. Naravno da nisam bio toliko glup da kažem Ivanu kako moja žena nema PMS, ali ništa drugo mi nije padalo na pamet. Počeo sam se meškoljiti u stolcu, otresati s veste i hlača imaginarne mrvice. Gledano sa strane, to je moralo izgledati opsesivno-kompulzivno. Zaključio sam da najbolje što se u toj situaciji može napraviti jest otići u WC.

Dok sam pišao, zaključio sam da treba odustati od traženja ženinih ispada i navika što me živciraju i posvetiti se smišljanju pristojnog objašnjenje za loše pamćenje koje me je tako predano sramotilo u prijateljevim očima. I kako je pritisak u mjehuru padao, stvari su polako sjedale na svoje mjesto. Trenutak prosvjetljenja zatekao me kako uzalud pritišćem dozator tekućeg sapuna. Digao sam pogled u zrcalo iznad umivaonika: imao sam na licu onaj blesavi bingo-osmijeh.

„To je zbog seksa“, rekao sam slavodobitno, spustivši se na stolac.

Ivan je pogledao mene, strop, svoje šake koje su čvrsto stisnule rukohvate i na kraju procijedio: „O čemu ti pričaš?“

Onda sam mu ispričao kako sam čitao o nekom istraživanju o utjecaju emocija na pamćenje. Neka važna i slavna američka psihologinja, kojoj sam, podrazumijeva se, zaboravio ime, osmislila je gotovo banalan ali istodobno i genijalan eksperiment: u trgovačkom centru jedna je ekipa nasumično kupcima dijelila poklone, a druga je ekipa u naizgled nevezanoj anketi ispitivala kupce o njihovu zadovoljstvu prije kupljenim proizvodima. Rezultati su pokazali da su oni kupci koji su neposredno prije ankete dobili poklon zadovoljniji svojim automobilima, televizorima, mikserima i drugim kućanskim aparatima, da njihovi automobili i aparati bolje rade i da trebaju manje popravaka nego kontrolna skupina kupaca koja nije dobila poklon. Iz svega toga je zaključeno da se sretni ljudi lakše dosjećaju pozitivnih iskustava nego negativnih.

Ivan je nekoliko trenutaka šutio. Bilo mi je jasno da ne dijeli moje oduševljenje spoznajama suvremene psihologije, iako ne i zašto. Onda se polako okrenuo prema meni i zabio pogled ravno u moje zjenice, kao da na njima testira vjerodostojnost cijele te priče sa slavnom psihologinjom za koju nitko nikada nije čuo. Nisam ni trepnuo.

Onda se osmjehnuo i upitao: „Znači, ti si kupac, seks je poklon, a žena je mikser?“

Poluglasno sam podrignuo u znak odobravanja, digao pivo u zrak i, raznježen cijelom tom scenom obnavljanja narušenog povjerenja, rekao: „Za miksere koji se rijetko kvare!“

 

 

Uljuđenije je izrugivati se životu negoli ga oplakivati.

Seneka

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.