U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

KOLIKO GOD BILA VARAVA, NADA NAS BAREM VODI KRAJU ŽIVOTA UGODNIM PUTEM

Dok smo se vozili prema Turbo sportu, naizmjence sam promatrao subotnju gužvu na Slavonskoj aveniji škiljeći u sunce ispred sebe i gomilanje kišnih oblaka u retrovizoru. Nakratko sam pogledao ženu koja je blejala kroz suvozačev prozor i pomislio kako je čudno što, zapravo, nisam svjestan kada sam to postao čovjek koji više ne osjeća stravu dok sa ženom kreće u neizbježno obnavljanje garderobe. Određena količina nelagode još uvijek je bila tu, ali više zato što sam bio svjestan da ću vjerojatno razočarati ženu kad se iz šopinga vratim praznih ruku, nego što sam se bojao da ću se pretvoriti u trećerazrednu verziju potrošačkog Borga. Nije bilo govora o tome da sam u međuvremenu postao ponosni vlasnik kreditne kartice, ali nisam mogao nijekati da otpor potrošačkom Matrixu više nije ni približno srčan kakav je bio prije neke tri ili četiri godine.

Pisci i redatelji tako vole velike prekretnice u životima svojih likova. I kad su u tome vješti, čovjek im doista može i povjerovati. Ali kad se knjige pročitaju i filmovi pogledaju, i pred našim se tijelima ponovno počnu odmotavati naši životi, čovjek najčešće samo u jednom trenutku osjeti da više nije onaj koji je bio, u nemogućnosti da odredi događaj koji je doveo do uočene promjene, nemušt i nemaštovit poput stijene koju su kroz nebrojena stoljeća oblikovale beskonačne milijarde zrnaca pijeska i kapi kiše nošene gravitacijom i vjetrom, prije nego erupcija vulkana ili udar meteora koji nasilno i spektakularno promijene cijeli krajobraz ili tok evolucije u nekoliko otkucaja srca.

„Jesi dobro?“ upitala je žena nježno mi uvijajući kratki pramen kose na vratu.

„Aha“, rekao sam osmjehnuvši joj se.

„Sigurno?“

„Koliko može biti netko tko razmišlja o odnosu erozije i erupcije“, potvrdio sam neodlučno.

„U Turbo sportu?“ pitala je zbunjeno.

Nasmijao sam se, uhvatio njezinu šaku, prinio je ustima i nježno je poljubio u nadlanicu. Polako sam je ispustio i rekao: „Nešto šire.“

„Toliko si vezan za svoju staru i nakazno deformiranu trenirku?“ postajala je sumnjičava.

„Isto bih te mogao pitati za tvog muža“, odgovorio sam ozbiljno.

Šutjela je nekoliko sekundi, a onda rekla: „Sva sreća da ti se oči smiju.“

„Da, sva sreća“, složio sam se.

/ / /

U Turbo sportu je bila manja gužva nego sam očekivao, tako da sam svoje ograničene psihofizičke resurse mogao u potpunosti posvetiti proizvodima umjesto izbjegavanju drugih ljudi. U trgovini najčešće postanem izuzetno osjetljiv na ulaske u svoj intimni prostor, što nimalo ne olakšava kupovanje. Ono što mi ide na ruku jest zaobilaženje poznatih brandova: nema smisla da gledam trenirke koje koštaju više nego sam ja spreman platiti, pa tako izbor postaje uži i time podnošljiviji. To, naravno, ne govorim ženi, ali mislim da ona to ionako zna. Nakon desetak minuta bauljanja kroz police i vješalice, ugledao sam tamno smeđi donji dio trenirke koji me je zainteresirao. Pogledao sam cijenu: 80 kuna. To je bilo u mom cjenovnom razredu. Posegnuo sam za vješalicom, a onda ipak zastao: kako je moguće da košta samo 80 kuna? Iako sam mogao pretpostaviti koliko su bile plaćene kineske ruke koje su je sašile, olakšao sam si savjest tako što sam pomislio da bi bile isto plaćene i da je cijena 800 kuna. Skinuo sam trenirku s vješalice i otišao potražiti ženu. Našao sam je zabijenu u gomili Nike trenirki. Dok sam joj prilazio, uhvatio sam snužden izraz njezina lica koje se razvuklo u divovski osmijeh kad je ugledala trenirku u mojoj ruci. Njoj treba tako malo da bude sretna. Znam to jer je sa mnom.

/ / /

S trenirkom prebačenom preko ramena pridružio sam se ženi u njezinoj potrazi. Kad je počela prevrtati Adidasov kutak, zastala je na trenutak i onda oduševljeno izvukla jednu trenirku: crnu, zvoncastih nogavica, s tri zlatnožute adidasovske linije sa strane. Izgledala je stvarno dobro. Kao da nema nikakve veze sa sportom. Brzo se bacila na traženje broja. Pregledavši ih sve, jednu po jednu i to dvaput, okrenula se prema meni suznih očiju: „Nemaju S.“

„Pa zašto ne bi probala M?“ pokušao sam joj osušiti suze.

„Pogledaj me. Jesu li ovo M noge?“ pitala je neutješnim glasnom.

„Probaj, neće te ubiti“, nisam odustajao.

Uputila se prema kabini teška koraka, kao da ide na stratište, a ne isprobati trenirku. Išao sam korak iza nje, ne znajući trebam li je zagrliti i izljubiti ili jednostavno reći da ne pretjeruje. U toj nedoumici dopratio sam je do kabine. Trebalo joj je manje od minute da makne zastor. Tada sam se suočio s njezinim tužnim pogledom i barem deset centimetara predugim nogavicama.

„To nisu M noge“, rekao sam ispod glasa.

Njezin pogled vapio je za utjehom koju nije mogao dobiti. Onda se nešto promijenilo. Oči su joj zasjale, prišla mi je na korak i rekla: „Ti je probaj!“

„Trenirku za 500 kuna!?“ pitao sam zabezeknut.

Namrštila se na moju maloumnu uskogrudnost.

„Ne, hvala. Imam svoju od 80“, rekao sam najpristojnije što sam mogao.

„Ljubavi, tvoje su preslatke noge i guza kao stvorene za ovu trenirku“, rekla je ponovno ozarena lica.

Gledao sam trenirku. Iskreno sam sumnjao u njezine riječi, od prve do zadnje, ali trenirka je imala golem potencijal. Jedini sport koji mi je padao na pamet dok sam je gledao bilo je rolanje. U osamdesetima. Točno sam mogao zamisliti kako nosim tu trenirku u kombinaciji s disko-rolama, pripijenom majicom, elvisovskim zlatnim naočalama, walkmanom na ušima i lajnom u nosu. Morao sam priznati: ta trenirka je golicala maštu. I dok sam polako tonuo u slatko sanjarenje, iznenada sam se ukočio i rekao: „Ljubavi, to je ženska trenirka!“

„Isprobaj je“, odvratila je molećivim glasom. „Samo da vidim kako ti stoji“, dodala je nakon nekoliko trenutaka moje neodlučnosti.

To me neće ubiti, pomislio sam i rekao: „Dobro.“

Nisam mogao to shvatiti, ali činilo se da je ponovno bila sretna.

I prije nego što sam se mogao snaći, u kabini sam navlačio zvoncastu crnu trenirku. Kad je bila na meni, pogledao sam se u ogledalo i pomislio: „Jebemti!“

Lijevom rukom sam smaknuo zavjesu i ostavio je u zraku s kažiprstom usmjerenim u nebesa, već dobro nagrižen groznicom subotnje večeri. A trebali ste vidjeti njezin izraz lica. Malo me stid priznati, ali zbog pogleda stvarno sam se počeo osjećati seksi. Nasmijao sam joj se.

„Dobro? Jesi sada zadovoljna?“ pitao sam je.

„Ako te budem gledala još pet sekundi, bit ću i više od toga“, odgovorila je lascivno.

„Onda dobro, možemo kući“, zaključio sam zadovoljno.

Uhvatile me za ruku i ozbiljno rekla: „Ljubavi, ti moraš kupiti ovu trenirku.“

„Ljubavi, nemam namjeru kupiti žensku trenirku od 500 kuna“, odgovorio sam ozbiljno, ne pokušavajući svoju ruku izvući iz njezine.

„Ali ja ću te povaliti kad god te budem vidjela u njoj“, rekla je glasom koji je svaku ozbiljnost činio smiješnom.

Stajao sam pred njom u ženskoj trenirci potpuno svjestan da je to laž, da se to nikad neće dogoditi. Ali način na koji je to rekla nije ostavljao nikakvu sumnju da ona zaista misli to što govori. Osjećao sam kako postajem neodoljiv. Ne vjerujem da od žene trebam tražiti više.

Samo onaj koji iskušava nemoguće može znati što je moguće.

Max Weber