U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

NIKAD NE ISPADNEMO TAKO GLUPI ZBOG OSOBINA KOJE IMAMO KAO ZBOG ONIH KOJE SE PRETVARAMO DA NEMAMO

 

Žena je već drugi tjedan zaredom bila zgnječena golemim prijevodom čiji je rok za dovršenje bio nadolazeći petak. Do prošlog vikenda polako je pucala po šavovima. Onda je rintala cijeli vikend i proces se znatno ubrzao. Znao sam to jer je već u utorak počela kukati „kad će taj vikend“, što je u kombinaciji sa sivozelenim tenom i odsutnim pogledom s kojim se vraćala s posla bio jasan pokazatelj da joj je potreban barem jedan produljeni vikend, da je obični vikend neće biti u stanju zaliječiti. Načeo sam tu temu, ali nisam daleko dospio: čim je čula riječi „produljeni vikend“, kratko me pogledala i odbrusila „ne sad“. Kao da sam je pokušao povaliti.

Ako ću biti iskren, u nedjelju sam i pokušao, ali nedvojbeni prezir kojim me počastila kad sam je pokušao nagovoriti da se skinemo goli i upotrijebimo svoje spolne organe još se uvijek mogao nanjušiti u zraku. Sigurno nije pomoglo što se pritom nisam koristio izrazima tipa „spolni organi“, već nesuptilno i nestrpljivo, „pa daj malo pičke“, ali nekako sumnjam da bi bilo koji vokabular i pristup promijenio ishod. Na kraju sam još morao obećati da ću ubuduće biti pristojan. („Ne biti seljačina“, da se poslužim njezinim riječima.)

I u srijedu se s posla vratila poslije devet. Večerali smo bez kuhanja, a dok sam sređivao suđe, ona je otišla u kupaonicu „malo se srediti“. Kad se vratila, nešto sitno rumenila pojavilo joj se na obrazima, ali i dalje je izgledala zgaženo. Spustila se na dvosjed pored mene, pogledala na sat i vrisnula: „Već je 11 sati!“

Samo sam kimnuo.

Žena je zavrtjela glavom i rekla umorno: „Tipično.“

Zagrlio sam je, privukao je bliže. Pokušala se namjestiti s glavom zabijenom u moj vrat. Nije izgledala kao da je previše udobno smještena, ali ničim nije odavala da ima snage tražiti bolji položaj. Priljubio sam se uz nju, pokušao je poljubiti u kosu i rekao: „Radiš cijeli dan, dođeš kući, malo se središ i onda uveneš od umora. I sutra opet tako. Pitaš li se ikad čemu sve to?“

„Ponekad“, odgovorila je odsutnim glasom.

Čekao sam nastavak, ali nije ga bilo: „I?“

„Što i?“ odvratila je zbunjeno, kao da je njezin odgovor bio potpun i jednoznačan.

„I koji je odgovor?“ pokušao sam ponovno.

„A to!“ rekla je pridigavši malo glavu. Nekoliko sekundi mislio sam da razmišlja o odgovoru, a onda je opet naslonila glavu na mene i rekla: „Ma, nemam vremena za odgovor.“

Lagano sam se zakikotao.

„Što je smiješno?“

„Ti“, rekao sam. „Zašto se uopće onda to pitaš?“

Ženi je trebalo da se malo odmakne kako bi odgovorila: „Zar je čudno što se ponekad pitam zašto toliko radim?“

„Ne“, odgovorio sam, „čudno je što se ne potrudiš odgovoriti na to pitanje.“

Njezina zbunjenost polako je prelazila u sumnjičavost. Kao da nije sigurna kako bi trebala uopće voditi taj razgovor. Na kraju je ipak rekla: „Ali onda bih morala razmišljati o tome.“

„Pa da. I tako pronaći odgovor na pitanje“, rekao sam.

Gledala me je netremice nekoliko trenutaka. Činilo se kao da sam uspio doprijeti do nje, kao da je shvatila kako do odgovora neće doći ako se ne prisili o njemu razmisliti. Zatim je umorno spustila glavu na mene i rekla: „Nemam vremena za razmišljanje, moram zarađivati.“

Poželio sam je izvrijeđati. Zapravo je čudno što sam to samo poželio, što sam uspio odoljeti. Ne mogu se pohvaliti da sam tip koji odolijeva u takvim prilikama. Ali tada jesam, samo sam je čvršće zagrlio i šutio.

Što sam dulje bio u tom položaju, bilo mi je jasnije da je žena na neki svoj način u pravu. Mozak nije za razmišljanje. Barem ne za razmišljanje tipa čemu. Pretpostavljam da je ljudski mozak tijekom evolucije koja ga je i stvorila uglavnom odgovarao na pitanja koja su počinjala s kako. Tu je na domaćem terenu. Mozak je stroj za rješavanje problema, a kao posljedicu svoje aktivnosti treba djelovanje. Ali ako mu daš vremena da razmišlja o smislu života, gotovo sam siguran da će te uvaliti u neko sranje. Ljudskom se mozgu to ne smije dopustiti. Treba mu uvaliti sitan problem, tipa vraćanje stambenog kredita, i ostaviti ga da glođe. Ako mu se ne uvali problem, mozak će ga sam stvoriti, tek toliko da se ne ubije od dosade.

Bio sam zadovoljan što sam mogao biti siguran da mozak moje žene ne izmišlja probleme kako bi se zabavio. Čak sam odlučio i svoj mozak zabaviti problemom, postaviti mu neka pitanja koja počinju s kako. Primjerice: kako olakšati ženin život do kraja tjedna? Ili: kako prije vikenda ženi ne spominjati potrebu za uzajamnim trljanjem spolnih organa?

Nekako smo dogurali do petka. Dobro, pretjerujem, ja uopće nisam dogurao: moj je zadatak bio, zaključio sam, održavanje kozmičke ravnoteže, tako da sam eksperimentirao za štednjakom i ženu uveseljavao rezultatima tih eksperimenata. Barem je tvrdila da je uveseljavam. A to mi je istodobno pomagalo da ne mislim na seks. Barem ne previše. Kako bilo, ženi ga nisam spominjao.

Kad se u petak vratila s posla, žena je bila spremna za remont. Mislio sam da će dobar početak remonta biti škarpina na bejski, koju obožava i koja se mora barem svaki drugi tjedan naći na našoj trpezi, malo blejanja pred televizorom, pa spavanje do podneva. Nakon toga sam svakako računao na seks. Dopustio sam joj da se presvuče, prije nego što sam izložio svoj remontni plan, prešućujući seks, za koji sam bio uvjeren da će se dogoditi sasvim spontano, kao što je već i red u dugogodišnjim vezama. Žena je samo kimnula i obrušila se na škarpinu. Isprva je izgledala kao da neće imati snage držati pribor za jelo, ali kad je rasturila škarpinu i povadila kosti, malo je živnula. Nakon nekoliko zalogaja, pogled joj se malo razbistrio, a lice razvuklo u osmijeh. Uspjela je čak i sastaviti dvije krnje rečenice: „Tako fino. Hvala ti.“

Smjestivši se poslije večere pred televizor, žena je izgledala kao da će trenutno zaspati. Učinilo mi se da ćemo morati preskočiti tu fazu remonta, iako nisam želio da ide na spavanje puna želuca. Pogotovo što ja uopće nisam bio za spavanje. Računao sam na još malo gnjavljenja i čavrljanja uz neku blesavu seriju ili dokumentarac. I dok sam vrtio programe tražeći nešto što bi zadovoljilo moja niska očekivanja, žena se trgnula i otvorila oči, kao da se upravo probudila.

„Petak je!“ uskliknula je.

Prvotno zaprepaštenje na njenu licu je zamijenilo olakšanje. Točno tako sam zamišljao nekoga tko se posere nakon dva tjedna. Lijeno me je zagrlila i još jednom rekla, topeći se: „Petak je.“

Očigledno je osjećala nevjerojatan užitak u samom izgovaranju tih dviju riječi. Nisam se mogao sjetiti kad sam je zadnji put vidio tako skromnu. Dala mi je pusu i rekla: „Tako sam zadovoljna.“

Samo sam kimnuo. Bio sam skroz na njenoj strani. Onda me razdragano upitala: „Jesi i ti zadovoljan?“

Zaustio sam da joj odgovorim, ali sam se predomislio. Kratko sam rekao: „Jesam.“

Unatoč mješavini umora i razdraganosti koja ju je obuzela, skužila me je: „Šta je bilo? Reci.“

„Ništa, nema veze“, odvratio sam. Nije htjela pristati na to. Uporno je zahtijevala da joj iskreno odgovorim na pitanje.

Rekao sam: „Neki dan sam ti obećao da ću biti pristojan.“

Uputila mi je onaj bratski, meni-možeš-reći-sve pogled, onaj koji ti poručuje da u tom trenutku nema tog sranja koje ti neće oprostiti. Pustio sam je da me još malo nagovara, a onda, pogledavši je lagano prgavo i ravno u oči, rekao: „Kako misliš da budem suha kurca i zadovoljan!?“

Odvratila je pogled. Glava joj je umorno klonula na prsa. Bilo mi je jasno da nisam trebao uzeti za ozbiljno njezin pogled, jer sam je čuo kako mrmlja: „Koji je mene vrag tjerao na ovo?“

 

 

Živimo u društvu koje nas ohrabruje da razmišljamo o tome kako postići uspješnu karijeru, ali ostavlja nas bez ikakvih uputa o njegovanju unutarnjeg života. Suparništvo u borbi za uspjeh i nečije divljenje toliko su rašireni da postaju sveprisutni. Potrošačko tržište ohrabruje nas da živimo proračunato kako bismo ostvarili svoje želje i zanemarili moralne norme uključene u svakodnevne odluke. Šumovi u brzoj i površnoj komunikaciji otežavaju da čujemo tiše zvukove koji dolaze iz dubine. Živimo u kulturi koja nas uči da se promoviramo i reklamiramo te da ovladamo vještinama potrebnima za uspjeh, ali koje nas ne ohrabruju da postanemo ponizni i sućutni te da se odlučno suočimo sa sobom, što je nužno kako bismo izgradili osobnost.

David Brooks, Kako izgraditi karakter

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.