U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

LAKŠE JE BITI MUDAR ZA DRUGE NEGO ZA SEBE

 

Još uvijek sam se, iako ne više sasvim jasno, sjećao studentskih dana kad nisam shvaćao smisao vikenda. Nisam bio slijep da ne vidim kako većina ljudi brije na vikend, ali ta je spoznaja bila u istoj ladici sa spoznajama tipa ose briju na slatko. U međuvremenu je studiranje zamijenjeno debelom obiteljskom pozajmicom i ratom kredita stambene štedionice, redovitim i honorarnim poslovima, iza nas je šest godina radnog staža, tako da žena i ja definitivno brijemo na vikend. Nažalost, a s obzirom na spomenutu pozajmicu i ratu kredita, bili smo prisiljeni razviti dvije vrste vikenda: obični vikend, ili samo vikend, i lažni vikend.

Budući da mi je taj tjedan na poslu bilo neko čudno zatišje, do srijede sam uspio dovršiti i uredniku dostaviti honorarnu korekturu. Ona je svom uredniku, unatoč gužvi na poslu, u petak predala honorarni prijevod, što je značilo da je pred nama bio obični vikend. I zato mi je bilo čudno što se s posla vratila u prilično lošem stanju. Izgledala je nekako poraženo, ili barem kao da su joj silovali novi mobitel.

Pretpostavljam da nitko ne pršti od energije na kraju radnog tjedna, pogotovo ne ako uz redoviti ima i honorarni posao, ali u našoj kući taj umor obično prati dobro raspoloženje jer vikend pred nama znači dugo spavanje, što voli najviše na svijetu (da, više i od čokolade i od sladoleda, čak i novog mobitela, usuđujem se tvrditi), kuhanje onih jela koja ne stignemo kuhati preko tjedna, druženje s prijateljima i, naravno, vrijeme samo za nas: čavrljanje, izležavanje pred televizorom, slušanje glazbe, maženje i seksanje.

Uglavnom, ništa se od nadolazećeg vikenda nije moglo vidjeti na njezinu licu, u njezinu držanju, dapače, više je pristajalo lažnom vikendu, onom koji protekne u rješavanju zaostataka od proteklog tjedna i dovršavanju honorarnih poslova kako bi se sljedeći tjedan mogli preuzeti novi. Nadao sam se da će to proći kad se presvuče, izvali na dvosjed i odšuti desetak minuta. Najkasnije poslije večere kad otvorimo butelju vina i počnemo naklapati što ćemo tu večer ili za vikend. Čovjeku jednostavno treba malo vremena da se oporavi od radnog dana i prebaci u pravo vikend-raspoloženje. No, ponavljam, nije bilo ni najmanjeg nagovještaja da će se ikad bilo što promijeniti.

Onda sam shvatio da zapravo ni ja nisam u kvalitetnom vikend-raspoloženju. Ali za razliku od nje, uspješno sam to ignorirao. Ne zato što mislim da se životni problemi rješavaju ignoriranjem, već stoga što znam da si neću nimalo pomoći ako se prepustim malodušnosti. S problemima ili ulaziš u koštac ili ih ignoriraš, barem privremeno, dok ne skupiš snage da se suočiš s njima. Najgore što možeš napraviti jest prepuštanje tom osjećaju da je pred tobom nešto što nećeš moći savladati jer to obično problemima omogući da stvarno narastu do nepojmljivih i, shodno tome, nesavladivih proporcija.

Alkohol je valjda najstariji poznati anksiolitik. To njegovo svojstvo najbolje sam upoznao tijekom rata. U preekstremnom obliku, doduše. Kako bilo, dobro je otvoriti butelju vina poslije večere, a prije suočenja sa ženinim lošim raspoloženjem. Iako smo večeru, ako se zanemare rečenice tipa „kako uspiju uzgojiti mrkvu bez ikakva okusa“ i „hoćeš ti još malo ovog zelenog“, sažvakali i progutali šutke, kao što smo i raspremili stol, nakon što mi je prva čaša dobro rashlađena chardonnaya počela širiti ugodnu toplinu utrobom, osjećao sam se sposobnim riješiti problem, ma kakav bio. A ako ne baš riješiti, onda se barem s njim suočiti. Žena je sjedila za stolom i odsutno gledala kroz prozor ne pipnuvši dopola natočenu čašu što sam je stavio pred nju. Pitao sam je što ne valja.

Nekoliko trenutaka nije reagirala. Već sam pomislio da me nije čula i kako bih trebao ponoviti pitanje, kad se polako okrenula prema meni, ne pogledavši me. Onda je ruku pružila prema čaši, ali umjesto da je uzme, samo ju je odgurnula nekoliko centimetara.

„Više ništa nema smisla“, rekla je.

To nije bio dobar znak, ali nije me pokolebalo. Sigurno postoje situacije u kojima bih, da je čujem kako izgovara tu rečenicu, osjetio kako mi se želudac steže, ostajem bez zraka ili kako mi barem prsti na desnoj ruci počinju podrhtavati, ali to nije bila jedna od njih. Bez nekog očiglednog razloga bio sam uvjeren da je ženino loše raspoloženje prolazno, vjerojatno prouzrokovano prekomjernim radom i manjkom zabave proteklog tjedna, jedno od onih u koje zapadnemo a da ne možemo uperiti prst i reći „to mi je pokvarilo raspoloženje“, jedna od onih prolaznih i neizbježnih hormonskih neravnoteža, zbog kojih, kad jednom prođu, ne znamo trebamo li se smijati ili ljutiti na same sebe, iako bi bilo naivno vjerovati da možemo proživjeti život a da nam se nikad ne dogode. Disanje mi je bilo normalno, prsti na desnoj ruci nisu podrhtavali, štoviše, osjećao sam kako se ona toplina iz utrobe polako širi niz udove, i zato sam je zamolio da bude malo preciznija, ili, ako joj je tako lakše, da mi kaže što je to jučer ili neki drugi dan imalo smisla, a odjednom ga više nema.

„Pa sad sam ti rekla: ništa više nema smisla“, rekla je nevjerojatno strpljivim glasom kao da joj je bilo jasno kako ne mogu shvatiti njezin problem iz prvog pokušaja. S druge strane, meni je bilo jasno da je to njezino ništa najveći problem, nešto protiv čega se čovjek ne može boriti, i baš zato sam ustrajavao na konkretiziranju tog ništa. Milijun puta rekla mi je da mrzi kad je u razgovoru prisiljavam da mi kaže konkretno. Nikakvo čudo kad sam barem milijun puta to tražio od nje. Pokušao sam uloviti njezin pogled kako bih joj bez ponavljanja pitanja dao do znanja da još uvijek očekujem odgovor na njega, kako neću navaljivati da požuri s njim, ali i da neću odustati dok ga ne dobijem. Kad me napokon pogledala, samo mi je umorno rekla da misli kako ne može razgovarati sa mnom, kako bi trebala razgovarati sa stručnom osobom.

„Kakvom stručnom osobom?“ upitao sam sumnjičavo, ali još uvijek neuzdrmana optimizma. Dobro, možda ne baš neuzdrmana, jer sam tada osjetio neodoljiv poriv da iskapim preostali chardonnay iz čaše. Praznu sam čašu odložio na stol, uhvatio za nogicu i polako je okretao na rubu stola. Na trenutak sam poželio da iz kuhinjskih elemenata počnu ispadati crvi. To ne bi osmislilo naše živote, ali bi zasigurno eliminiralo pitanje smisla. Barem na neko vrijeme.

„Psihologom, psihijatrom. Oni bi trebali biti stručnjaci za pronalaženje izgubljenog smisla“, odgovorila je.

Iako ne spadam u onu mnogobrojnu skupinu ljudi koji misle da je sramota tražiti stručnu psihijatrijsku pomoć, čvrsto sam, i donekle naivno, uvjeren da mojoj ženi, kao i većini ljudi, više od stručne osobe može pomoći netko tko je voli. Barem dok se s područja psihologije ne prijeđe na tešku kliničku psihopatologiju. Uostalom, što će nam, kad se nađemo u nekom sranju, prije pomoći: da to podijelimo s osobom koja nas voli ili s osobom koja je pametna? I koji je to problem tako strašan da se ne bismo osjećali bolje kad se iznova uvjerimo da smo voljeni? A biti voljen znači da imamo nečiju, makar i nestručnu, bezrezervnu podršku. Kome to ne bi podiglo samopouzdanje i raspoloženje?

Ne želim zvučati kao netko tko se protivi odlasku psihijatru. To ne bi imalo smisla, jer sam i sâm tražio pomoć stručne osobe. Još uvijek se dobro sjećam kako je to bilo izrazito šugavo razdoblje mog života, kako sam se osjećao izgubljeno, nadvladano, svakako nedovoljno opremljeno za razrješavanje zapravo uobičajenih životnih kontradikcija. I mislim da sam imao sreće jer sam naletio na psihijatra koji mi je rekao ono što sam već znao: da mi ne treba psihoterapija, a pogotovo ne tablete kako bih prestao biti nesretan, da jednostavno moram prestati raditi ono što me unesrećuje. U mom slučaju to je značilo dati otkaz na Fakultetu i naći novi posao. Stoga sam pretpostavio da žena zapravo želi čuti ono što već zna, samo da bi se bolje osjećala kad bi to čula od nekog pametnog. Znači, ne od mene.

Ali nisam se uvrijedio. To mi ne polazi uvijek za rukom, priznajem. Zazvučat će užasno banalno, ali sjetio sam se stiha iz pjesme Super Furry Animalsa: I need no guidance, just your patience.

Znao sam što trebam napraviti. Možda je njoj zaista u tom trenutku trebao netko pametan, vjerojatno psihijatar, ali tu sam bio bespomoćan. Ipak mi se činilo još vjerojatnije da joj je trebalo samo manje posla, ali ni jedno od nas dvoje sigurno nije bilo spremno zatražiti odgodu vraćanja obiteljske pozajmice. Dakle, uzmak nije dolazio u obzir, trebalo je samo naći načina da se ide dalje. Budući da mi tih dana na vidiku nisu bili dodatni dobici na lutriji koji bi eliminirali potrebu za honorarnim poslovima, a i trebalo je djelovati trenutno, zaključio sam da najviše što joj mogu pružiti jest mačka. Da sam joj to rekao, možda bi se čak i složila. Ali nisam htio riskirati. Čašu sam odgurao prema sredini stola, ustao, pružio joj ruku i rekao: „Dođi.“

Isprva me samo pogledala. Kako se moja ruka nije povlačila, upitala je: „Šta sad?“

„Dođi“, ponovio sam i približio joj se za korak.

„Nisam raspoložena“, rekla je tiho, ali odlučno. Dao sam joj onaj tko-je-tvoj-lega pogled kako bih nedvosmisleno odbacio mogućnost žicanja seksa u neprimjerenom trenutku. Još nekoliko sekundi bila je neodlučna, a onda mi pružila ruku i ustala.

Držeći je za ruku, posjeo sam je na dvosjed, digao joj noge na stol i izvalio se pored nje stavivši joj glavu u krilo. Ona je, automatski, ruku s naslona prebacila u moju kosu. Efekt mačke, ništa drugo. Onda sam joj ispričao ono što obično ona priča meni kad se osjećam sjebano. Kako moramo imati neki cilj, željeno stanje, nešto što će nam omogućiti da se orijentiramo, kako se osjećamo dobro kad se približavamo tim ciljevima. I ono najvažnije: da ti ciljevi imaju smisla jedino ako im se približavamo zajedno s ljudima koje volimo. Tek kad si u glavi posložimo prioritete, moći ćemo si posložiti i život.

„Da, znam, nekad sam potpuno svjesna kako mi je bolje nego sam se nekad usudila nadati da će biti. Nažalost rijetko, ali i to se dogodi. Češće se događa da mi, kao danas, nije jasno zašto se moram toliko truditi, oko bilo čega što mi je važno, zašto ne bih mogla biti bezbrižna? Treba mi samo da smo zajedno i da se volimo. Ali ne želim da se volimo u kartonskoj kutiji ispod mosta“, rekla je, mački ili meni, svejedno. Bitno je bilo da je počela pričati.

Morao sam joj reći da to što želi uopće nije skromno, iako zvuči kako bi bilo normalno da si svatko može to priuštiti. Ali isto tako morao sam pod svaku cijenu izbjeći da pritom zvučim kao da joj zamjeram što nije skromnija. To mi se učinilo kao nešto iznad mojih mogućnosti. Svejedno sam pokušao: „Da bi bila sretna i bezbrižna, moraš na tome raditi. Zvuči kao kontradikcija i to obično uznemiruje. Ali ako uzmeš u obzir da samo rad nikad nije dovoljan da bi se osjećala dobro i zadovoljno, onda znaš da si sretna čak i ako si sve u životu morala zaraditi.“

Nasmiješila se, prvi put te večeri, onda mi s obje ruke prekrila lice i blago ga pritisnula, kao kad nekoga želiš ugušiti a da ga pritom ne ozlijediš, i rekla: „Misliš kao spolnu bolest? Samo obratno?“

„Kakvu spolnu bolest? Što pričaš?“ zbunila me.

„Pa nije dovoljno biti samo nesretan da bi zaradio spolnu bolest. Moraš se potruditi i biti bezbrižan“, odgovorila je. Uzvratio sam joj osmijeh: ne znam za bolji osjećaj od onog kad shvatim da me žena lagano zajebava dok se trudim popraviti joj raspoloženje. Jedino tako mogu biti siguran da uspijevam.

 

 

Naravno, ne moramo vjerovati Freudu te možemo čak i sumnjati u to da on u srednjoj klasi pokušava probuditi strah od propadanja kako bi proširio sferu djelovanja psihoanalize.

Eva Illouz, Hladna intimnost

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.