U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

KOLIKO JE ČASNO PONOSITI SE SOBOM, TOLIKO JE GLUPAVO TO ČINITI PRED DRUGIMA

 

Kako se silueta na vratima s mliječnim staklom povećavala, raslo je komešanje u studiju. Kad se sasvim približila, zastala je, a zatim su vrata kliznula u stranu i studijem se prolomio histerični vrisak praćen oduševljenim pljeskom. Ljudi su se trudili zadržati vilice da im ne padnu na pod. Neki i s dvije ruke. Samo smo čekali da okolo počnu frcati suze radosnice i pucati aneurizme. Michelle je ponosno kročila prema publici i počela se pred njom naginjati i okretati elegancijom pijane seoske misice.

„Svaka čast. Uspjeli su od ružne polužene napraviti poluružnu ženu“, protisnuo sam lijeno kroz poluzatvorena usta, jer me novi Michellein izgled, za razliku od većine njezinih prijatelja i članova obitelji, nije mogao motivirati niti da donju vilicu odvojim od gornje na propisanu udaljenost za normalan govor.

„Ne pretjeruj. Izgleda sasvim prosječno. Gotovo ugodno“, usprotivila se žena, odlažući polupraznu čašicu medice na naslon dvosjeda.

Michelle je bila izvan sebe. Uopće nije sumnjala da će joj se napokon ostvariti svi snovi. Uglavnom vezani uz privlačenje mužjaka i neokaljano samopoštovanje. Jer kad joj se ostvario ovaj davni san, da izgleda kao žena, valjda nije vidjela nijedan razlog da joj se ne ostvare i ostali.

Odmahnuo sam nekoliko puta glavom prema Michelle i rekao ženi: „Nemoj me krivo shvatiti. Ja sam skroz na njenoj strani. Želim joj svaku sreću u novom tijelu.“

„Pa onda je pusti da uživa. To su najbolji trenuci njezina života.“

„Znam, i to me muči. Nije ni ljepša ni ružnija od 90 posto ženske populacije u tridesetima. Toga bi trebala biti svjesna. Kao i da je u tih 90 posto tri četvrtine nesretnih žena. Ne mogu vjerovati da netko u kasnim tridesetima može vjerovati da će sve biti u redu kad privuče jedinku suprotnog spola, kao da ne zna kako je to tek početak vrlo riskantnog i mukotrpnog pothvata“, nisam se mogao prestati čuditi.

„Misliš, kao da je u tridesetogodišnjem tijelu zarobljen pubertetski mozak?“ upitala je žena.

„Ili je pubertetski mozak zarobio tridesetogodišnje tijelo?“ uzvratio sam protupitanjem.

„Ne znam zašto se toliko čudiš. Očigledno je kako je njezino tijelo spriječilo njezin mozak da proživi pubertet i zato mora to naknadno odraditi“, zaključila je žena mirno.

Još uvijek mi se činilo nemogućim da netko može doživjeti tridesete i ne biti svjestan činjenice da emocionalni ožiljci iz djetinjstva i mladosti zarastaju puno sporije od oteklina i šavova estetskih operacija, te da pritom zahtijevaju puno više truda, sreće i mudrosti. Srećom, ubrzo sam se sjetio većeg broja poznanika koji u tridesetima i četrdesetima ne razlikuju ljubav od posesivnosti, požrtvovnost od manipuliranja ili posvećenost od sebičnosti. Onda su im se pridružili oni koji očekuju slobodu bez odgovornosti, život bez odricanja i dobro neokaljano zlim. To je već bilo dovoljno loše, što nije onemogućilo da postane još gore: u jednom trenutku sjetio sam se sebe. Zaključio sam kako će biti najbolje da držim jezik za zubima i dam ženi za pravo.

Na ekranu se pojavio sljedeći slučaj spreman da ide pod nož, pa sam stišao ton. Jedna ekstremna fizička preobrazba a da nitko ne posumnja u njezinu učinkovitost kad je riječ o dobrobiti na mentalnom i emocionalnom planu bila mi je sasvim dovoljna za tu večer. Pogledao sam ženu koja je pogledala mene. Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi, a onda je napokon rekla: „Šta je? Šta te muči?“

Pogled sam vratio na ekran, uzeo čašu sa svog naslona i ispio ostatke vina. Ovaj puta imali su ozbiljne probleme: dvadesetogodišnju curu s maštovito deformiranim licem. Lagano sam se stresao, ustao i pružio ruku prema ženinoj čašici. Ispila je preostalu medicu i pružila mi praznu čašicu. Dok sam u kuhinji točio piće, upitao sam: „Jesi li i ti imala snove o promjeni izgleda koji bi riješili sve tvoje probleme?“

„Nisam sigurna da postoji žena koja nešto ne bi promijenila na svom tijelu. Ali nisam sigurna da baš sve vjeruju kako bi to riješilo sve probleme“, stigao je odgovor iz pravca dvosjeda.

Zastao sam s poluotvorenim vratima hladnjaka i rekao zbunjeno: „Čekaj, to znači da još uvijek imaš te pubertetske snove?“

Žena je malo oklijevala, a onda rekla: „Pa, nisu baš pubertetski.“

Zatvorio sam hladnjak, uzeo čaše i sjeo do žene, pruživši joj medicu: „Dobro, kakvi su pubertetski?“

„Ovakvi kao od Michelle, samo još malo gori.“

„Budi konkretnija.“

Žena se nekoliko trenutaka nećkala gledajući čašicu u ruci, onda je otpila gutljaj i rekla: „Željela sam imati duge i tanke noge, ravan trbuh, kovrčavu svijetlu kosu.“

„Hm, dobro“, rekao sam zbunjeno, pokušavajući zamisliti ženu s dugim i tankim nogama, ravnim trbuhom i kovrčavom svijetlom kosom. Užasno sam loš u takvim stvarima pa sam ubrzo odustao.

„E da, zaboravila sam tamnozelene oči s trepavicama koje postoje samo u reklamama za maskare“, rekla je žena s olakšanjem, kao da sam neki duh iz boce koji će joj ispunjavati želje pa je sretna što joj zatečenost tim sretnim životnim obratom nije uskratila tamnozelene oči s odgovarajućim trepavicama.

„Pretpostavljam da su cure koje su imale noge o kojima si ti sanjala sanjale da imaju sise kao ti, kao i da su one s kovrčavom svijetlom kosom koja im je bježala na sve strane sanjale da imaju tamnu ravnu kosu koja će im samo padati niz lice“, rekao sam napokon.

„A ja pretpostavljam da se s mukom suzdržavaš da mi ne kažeš kako je sve to glupo“, rekla je žena s mrvicom zlovolje u glasu.

„Ne znam zapravo. Pubertet bi mogao biti pravo vrijeme za takve snove“, odvratio sam. Pogledao sam tu njenu tamnu i ravnu kosu, pa onda i nimalo duge i tanke, ali svakako lijepe i baršunaste noge. „Nadam se da su ti snovi završili s pubertetom“, dodao sam kad sam bio gotov s inspekcijom.

Žena je odvratila pogled od mojih očiju i sama se posvetila jednoj kratkoj inspekciji vlastita tijela. Malo se namrštila i onda rekla: „Nikad nisam prestala željeti ravan trbuh. I trepavice iz reklama.“

„Nisi ozbiljna?“ upitao sam sumnjičavo.

„Svjesna sam da je to glupo, da to postoji samo u reklamama i šarenim magazinima, ali ne mogu si pomoći. Vidiš to i poželiš za sebe.“

„Da, na to računaju u marketinškim agencijama i multinacionalnim korporacijama“, zaključio sam ponešto turobno, zaronivši dublje u čašu.

Žena se okrenula prema meni, udobno namjestila glavu na dlan ruke koju je oslonila na dvosjed i upitala: „A ti?“

„Ne želim reći da sam imun na reklame, ali mislim da bi bilo pretjerivanje kad bih rekao da baš želim nešto od onoga što prodaju. Prije će biti da rovare protiv moje dobrobiti na nesvjesnoj razini“, odgovorio sam zamišljeno.

„Ne to!“ odmahnula je žena rukom koja nije bila zauzeta pridržavanjem glave. „Zanima me o čemu ti sanjaš.“

„Ma, ni o čemu“, nevoljko sam procijedio.

Žena se malo pridigla, odmaknuvši glavu od dlana i namršteno rekla: „Kako misliš da ni o čemu ne sanjaš? To je nemoguće! Pa još uvijek nisi mrtav!“

„Nisam, naravno da nisam mrtav“, požurio sam otkloniti smrtni slučaj u obitelji.

„Onda o nečemu sanjaš“, zadovoljno je zaključila žena i ponovno potražila potporu dlana.

Duboko sam uzdahnuo i tiho rekao: „Moj se san već ostvario.“

Žena je opet lagano odskočila i upitala: „Kada?“

„U drugom razredu srednje“, rekao sam mirno, provjeravajući stanje noktiju na rukama. Nezadovoljno sam zaključio da bi mogli biti čišći i onda digao pogled. Susreo se sa ženinim koja je samo to čekala da bi mi rekla: „Sereš!“

„Ne serem.“

„Zvuči kao da sereš“, nije odustajala.

„Znam, ali ne serem“, nisam se dao smesti.

„Dobro, šta se dogodilo u drugom srednje?“

Nisam odmah odgovorio. Prvo sam morao počešati bradu, iako nisam imao problema s pamćenjem, barem ne kad su u pitanju bili ostvareni snovi: „U drugom razredu srednje furao sam s curom iz trećeg razreda.“

„Osnovne!?“ pitala je sumnjičavo, s posprdnim smiješkom na licu.

„Baš si glupa! Srednje!“ naživcirala me u djeliću sekunde tim potpuno nepotrebnim izrugivanjem mom najvećem životnom postignuću.

„Mama ti je glupa!“

„Tvoja mama je glupa!“

„Stvarno si glup“, zaključila je rezignirano.

„Tu baš i nema prostora za iznenađenja“, složio sam se.

Šutjeli smo neko vrijeme, ali ne zato jer smo bili uvrijeđeni, više je ta tišina zvučala kao da svatko za sebe kratko rekapitulira dosad izrečeno zanemarujući uvrede.

„Jesam li spomenuo da je bila lijepa i pametna?“ upitao sam napokon naglas i ženu i sebe.

„Kako znaš da je bila pametna?“ zainteresirala se žena.

Isprva sam pomislio da je vrlo lako odgovoriti na to pitanje, ali sam se onda sjetio kako su granice između pameti i gluposti često vrlo propusne, što me je donekle zbunilo: „Zapravo ne znam. Znam samo da je bila pametnija od mene.“

„Pa to ništa ne znači! Maloprije smo se složili oko toga“, bila je razočarana žena.

„Tako je. Ništa osim da je bila pametnija od mene.“

„Dobro, shvatila sam. Samo mi reci zašto to misliš.“

„Napucala me“, rekao sam kratko. Budući da su se u ženinu pogledu gomilali podozrivost i nezadovoljstvo, poželio sam reći nešto što bi u njega vratio veselje i polet. „Ako ti to nešto znači, mislim da su sve moje cure bile pametnije od mene“, rekao sam vedro i odlučno. Žena je duboko uzdahnula, okrenula očima, što je bilo totalno bez veze jer meni uvijek prigovara da ne okrećem očima jer je to totalno bez veze i osnovna škola, i konačno odvratila od mene pogled, okrenuvši se prema ekranu, iz čega sam zaključio da je moj pokušaj vraćanja veselja i poleta propao. Odlučio sam se na zadnji, očajnički korak: ulizivanje. Složio sam pogled pun divljenja i obožavanja i rekao ženinu profilu: „Naravno, osim tebe. Ti si još uvijek ovdje.“

Žena je lagano stisnula usnice i zaklopila oči, a onda zamišljeno rekla: „Ne razumijem zašto mi sada pokušavaš prodati priču kako nikad nisi napucao curu.“

„Ne da pokušavam, već prodajem!“

„I zato mi nisi jasan. Ne misliš valjda da ću ti povjerovati?“ zvučala je već lagano zabrinuto.

„Zašto ne bi povjerovala u istinu?“ nisam se dao zabrinuti.

Vjerojatno nije očekivala takav otpor, tako da je samo lagano odmahnula glavom i otpila gutljaj medice. U tom trenutku shvatio sam da ni ja nisam očekivao takav otpor, pa sam se nagnuo, dao joj pusu u rame i rekao ozbiljno: „Vjeruj mi. Preteško sam dolazio do cura da bih ih napucavao.“

Naglo se okrenula prema meni i ništa manje ozbiljnim glasom rekla: „Ovo sad mora prestati. Nema tog muškarca koji je do cura dolazio toliko teško da neku ne bi i napucao.“

Gledali smo se netremice nekoliko sekundi, a onda sam popustio: „Znam, znam. Ali svejedno nisam mogao. Zato bih ja jednostavno – nestao.“

Rado bih da je žena u tom trenutku među prstima okretala uvojak kose ili kopala nos, jer bi to cijeloj sceni podarilo sentimentalnu, odnosno komičnu notu, ali ona je umjesto toga samo fiksirala svoj pogled u moje zjenice i pustila da se pod tim pogledom polako pretvaram u krmivo za banthe.

„Kao zadnja pičkica, dakle“, obratila se konačno hrpi krmiva koja je zauzimala moju polovicu dvosjeda.

„Baš tako“, čuo sam glas za koji bih se mogao zakleti da je izašao ravno s vrha te hrpe krmiva.

Čini se da ju je odsustvo i najmanje želje da negiram svoje karakterne nedostatke uvelike udobrovoljilo, jer se opet okrenula prema meni, pomazila me po potiljku i počastila pogledom koji mi je ponovno vratio ljudsko obličje. S obiljem nedostataka, naravno, ali ipak nedvojbeno ljudsko.

„Zaista ne kužim kako si uspio, ali kužim da je to onda bila totalno jaka stvar“, napokon je rekla žena i nakon kraće stanke dodala: „Nadam se da više ne sanjaš isti san.“

„Koji san?“ zbunjeno sam pitao.

„Da furaš s curom iz trećeg razreda srednje!“

Bio je na mene red da okrenem očima i kroz stisnute usnice kažem: „Sad bih ti najradije rekao što si, ali onda bi ti meni rekla što je moja mama, pa bih i ja tebi morao reći što je tvoja mama, a to mi se stvarno ne da.“

Žena je zamišljeno zakimala i rekla: „Mijenjaš se.“

Ignorirao sam je. Nakon što s nekim provedete sto godina, ili ste mrtvi ili ste tu osobu u stanju ignorirati kad vam je to potrebno.

„Ali to nije sve. Da je i samo to, bilo bi odlično, ali ima još“, rekao sam.

„Još bolje od furanja sa zgodnom i pametnom curom iz trećeg razreda?“ bila je skeptična.

Ignorirao sam je, jer bio sam tamo i znao sam o čemu pričam: „Mislim da sam zbog toga imao nekakav čudan ugled među dečkima. Nije mi to nikada nitko rekao, ali sam prilično siguran da je bilo tako.“

„A da nisi pobrkao zavist s poštovanjem?“ nije odustajala žena od svoje sumnjičavosti.

„Znam da nisam genije, ali to dvoje čak i ja mogu razlikovati.“

„Ne kažem da ne možeš, samo nemoj olako odbaciti mogućnost da si od dvije opcije odabrao onu koja više odgovara tebi nego stvarnosti“, mudrovala je žena, što je bilo grubo zadiranje u moje područje ekspertize.

„Mogu ti dokazati da sam u ovom slučaju bio u dosluhu sa stvarnošću.“

„Kako?“

Zavalio sam se dublje u dvosjed i zabacio ruke iza glave, prekriživši prste na potiljku. Onda sam onjušio pazuho koje je bilo bliže ženi i zaključio da mogu ostati u tom položaju i prepustiti se uspomenama.

„Te zime je bio zapadao dobar snijeg i za svakog velikog odmora muška bi se bagra prva sjurila ispred škole, zauzevši strateška mjesta, tako da nije bilo nikakvih izgleda da netko izađe, a da pritom ne bude zatrpan grudama prije nego se dokopa prvog zaklona. Obično bih i sam bio među njima, ali taj puta sam bio dežurni i morao sam pokupiti školske zadaćnice nakon blok sata hrvatskog. Dok sam se s drugog kata spustio u predvorje, bilo je prepuno ljudi koji su se skanjivali izložiti se snježnoj paljbi. Tu i tamo bi prevladala logika krda i ljudi bi hrpimice, cure s vriskom i dečki s psovkama na ustima, kretali u proboj, računajući da će se bar netko morati izvući neozlijeđen i da će taj netko biti baš oni. Nisam želio biti pokretna meta, ali nisam se htio ni izvlačiti na račun najsporijih i najslabijih u krdu. Približio sam se vratima i, dok se pored mene formiralo novo uplašeno stado, odlučio jednostavno proći kroz njih.“

Zastao sam da otpetljam prste i popijem gutljaj vina. Onda sam još nekoliko trenutaka okretao vino u čaši, uživajući u odgađanju klimaksa koji je neodoljivo podsjećao na antiklimaks.

„Dobro, i?“ napokon me prekinula u tihom divljenju samome sebi.

Otpio sam još jedan gutljaj i rekao: „Ništa. Ništa se nije dogodilo.“

Žena je prvo zbunjeno gledala, a onda oduševljeno-zaprepašteno uzviknula: „Čekaj! Šališ se!?“

„Ne, ovaj puta ne“, odvratio sam, ispunjen predivnom mješavinom ponosa i nostalgije.

Žena se i dalje borila s nevjericom i nije joj dobro išlo: „Nitko te nije gađao? To mi želiš reći?“

„Upravo to“, potvrdio sam mirno.

Žena je šutjela, malo se mrštila, malo popravljala lijevu bretelu, a onda rekla: „Ne vjerujem.“

Nisam joj mogao ništa zamjeriti: „Ne bih ni ja da nisam bio tamo.“

Vidjelo se da ženi treba još malo vremena da procesira cijelu tu situaciju. Gledala je prema meni, ali ipak negdje mimo mene, i onda kratko rekla: „Respect!“

„Da, znam.“

„Kužim, tvoj muški san nad snovima se već ostvario.“

„Nažalost“, uzvratio sam.

„Nažalost!?“ začudila se žena. „Pa tko će se od tvojih prijatelja, i muškaraca uopće, moći na samrtničkoj postelji pohvaliti da je ostvario svoj san!?“

„To će mi dobro doći na samrtničkoj postelji, ali dotad mi to samo smeta“, rekao sam ispod glasa.

„Kako, molim te!?“

Uzdahnuo sam, jer sam po tko zna koji puta morao izgovoriti tako očiglednu stvar. A to, pak, nisam mogao napraviti prije nego sam istresao u sebe ostatak vina iz čaše. Protrljao sam jezikom nepce, skupio slinu s ostacima vina, progutao je i pogleda spuštenog u krilo konačno rekao: „Od drugog razreda srednje, moj život je polagana i mučna degradacija.“

Žena se malo zakikotala, nagnula se prema meni i dala mi pusu. Podigao sam pogled i ugledao nešto što je vjerojatno trebao biti njezin najbolji zaljubljeni pogled. Nisam mogao ostati ozbiljan, iako mi na trenutak nije bilo drago što me može tako lako demantirati. Onda je uzvratila osmjeh i rekla: „Dosta se dobro držiš za nekoga tko već desetljećima propada.“

Ponovno sam se uozbiljio i upitao: „Je l’ bi me više voljela da cendram i kukam cijelo vrijeme?“

Ustrajući na svom zaljubljenom pogledu, slegla je ramenima i odgovorila: „Nisam sigurna.“

„Kako misliš da nisi sigurna? To baš i nije tako teško pitanje“, zbunila me.

Primakla mi se polako, ne ispuštajući moje zjenice iz fokusa, stavila mi ruku nježno na potiljak i rekla: „Mislim kako bi me to tako brzo opametilo da ne bih mogla ostati dovoljno dugo kako bih se u to uvjerila.“

Namrštio sam se neuvjerljivo, uhvatio je za potiljak nešto čvršće nego ona mene, ali još uvijek ne prekoračujući granice nježnosti, i rekao: „Toliko o zajedništvu i u dobru i u zlu.“

Pojačala je stisak, privukla mi glavu tako da su nam se vrhovi nosova dodirnuli i uzvratila hladno: „Nemam ništa protiv dobra, mogu izdržati zlo, ali ne pada mi na pamet trpjeti cendranje i kuknjavu.“

 

 

Medawarov je pogled na ljudsku kob manje žaloban nego što je to moderno, i vjeruje da ruke služe za rješavanje problema a ne za mahanje.

Richard Dawkins, Vragov kapelan

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.