U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

NIKAD NISMO TAKO SRETNI ILI TAKO NESRETNI KAO ŠTO MISLIMO DA JESMO

 

Kad smo bili gotovi s večerom, pomogao sam ženi raspremiti stol, a zatim joj prepustio pranje suđa jer sam taj utorak, kao i većinu utoraka, prvi stigao s posla i skuhao večeru. Otvorio sam pošteno rashlađeni Leffe, naslonio se na kuhinjski element, otpio gutljaj iz boce i nekoliko trenutaka promatrao ženin lijevi profil koji se naginjao nad sudoperom. Onda se i ona okrenula prema meni, ugledala bocu Leffea u mojoj ruci, malo nakosila glavu i rekla: „Oho, oni dani u mjesecu?“

„Aha“, potvrdio sam, osmjehnuvši se.

Kad god bi u hladnjaku ili mojoj ruci ugledala piva i vina koja su skuplja od onih za svakodnevnu uporabu, optužila bi me za muški PMS. Trudila se pritom biti ozbiljna, ali oči bi joj se redovito nekontrolirano smijale. Ponekad mi se čini da je njoj svaki moj muški PMS bio dokaz da bih se jednog dana mogao razviti u opuštenog, ako već ne i punopravnog, člana potrošačkog društva, iako ja još uvijek odlučno niječem mogućnost da taj simptom izgubi akutni karakter, ne trudeći se to poduprijeti nikakvim dokazima.

Žena je još koju sekundu raspoloženo promatrala bocu u mojoj ruci, a onda pogled vratila u sudoper i rekla: „Prijavila sam se na tečaj autogenog treninga.“

„Zašto?“ ispalio sam trenutno i zatečeno.

„Kako zašto? Pa ti si nedavno pričao kako bi svaka osoba na svijetu trebala neku vrstu vođenog suočavanja s vlastitim emocionalnim crnim rupama.“

Trenutak sam šutio, boreći se protiv zatečenosti. Onda sam otpio još jedan gutljaj i rekao: „Kao prvo, nije bilo nedavno. Mislim da je to bilo zimus, a možda i prije. Kao drugo, kad sam to pričao, popljuvala si me.“

„Nije istina“, rekla je.

„Istina, i te kako. Optužila si me da je to sigurno jedna od mojih smicalica kojima ljudima želim zgaditi šoping i druge jednostavne užitke poput zgrtanja novaca i nekretnina.“

„Aaa to!“ rekla je, zakimavši zamišljeno, kao da su je iznenada preplavile slike davno zaboravljenog djetinjstva u kojem s pašnjaka tjera krdo svinja. Odložila je isprani tanjur na sušilicu i odlučno potvrdila: „To da.“

„Što to da?“ dao sam se isprovocirati.

„Sjećam se da si to upravo tako prezentirao, kao nešto što može ljudima pomoći da se oslobode svih onih stvari za koje ti misliš da bi ih se trebali osloboditi. U međuvremenu sam malo čitala o tome, malo se raspitala i zaključila da autogeni trening ipak ima malo širu primjenu“, odgovorila je ne prekinuvši pranje.

Bio sam lagano impresioniran jer ja tolike odgovore mogu slagati samo u kombinaciji s ispijanjem piva; sve me druge djelatnosti, a pranje suđa čak i iznadprosječno, svedu na govornika prostih ili prosto-proširenih rečenica, iako ne bih trebao zanemariti ni činjenicu da se i s pivom nakon nekoliko boca dogodi isto. Kako bilo, uspjela me svojim tendencioznim interpretacijama i lagano naživcirati: „Da? A koja bi to bila primjena koja je tebe posebno zainteresirala?“

Žena mi je uputila onaj postajem-umorna pogled i rekla: „Ignoriranje osjećaja i mišljenja drugih ljudi, recimo. Da ti napokon mogu pokazati kako je živjeti s tobom.“

To je bila teška i barem većim dijelom neutemeljena optužba, ali bilo mi je jasno što želi reći pa sam uspio promrmljati samo jedno pomirljivo „pretjeruješ“ koje sam zalio pivom. Neko sam vrijeme kroz prozor promatrao kako vjetar po ulici vitla suho lišće, uz zvučnu kulisu zveckanja pribora za jelo i šuma vode. To me je, u kombinaciji s ispijenim pivom, potpuno smirilo. Vratio sam pogled na ženin lijevi profil. Tad mi je palo na pamet kako me nikakvo pivo ni vitlanje lišća ne bi smirilo da se ne nalazim na pola metra od žene koju volim i koja mene voli. Poželio sam je zagrliti. Ali nisam. Sjetio sam se da mi je milijun puta rekla da je ne grlim dok pere suđe ili vadi leće. Dok pere zube može, ali bolje ni to ne. Zato sam otišao promijeniti glazbu. Kad sam se instalirao na stari položaj, upitao sam: „Zašto si se prijavila na autogeni?“

Očigledno sam uspio to učiniti na pravi način jer je žena savršeno ozbiljnim glasom odgovorila: „Sviđa mi se mogućnost da zadobijem malo bolji uvid u nešto o čemu nemam nikakav uvid, a zapravo mi određuje što radim sa svojim životom. O tome se na autogenom radi, zar ne?“

„A ja sam mislio da je naša dobro-nam-je-dobro-nam-je metoda dovoljno dobra za dovoljno dobar život“, odgovorio sam lagano defenzivno.

Odmah je to skužila. Zatvorila je vodu i okrenula se prema meni ostavivši da joj se ruke cijede nad sudoperom: „Naravno, ljubavi, naša dobro-nam-je-dobro-nam-je metoda je djelotvorna, ali ipak nedovoljna. Čini se da daje rezultate kad smo nas dvoje u pitanju. Ali nemam ništa slično za druge ljude.“

„Hm, čini se da sam na trenutak zaboravio da nismo sami na svijetu“, rekao sam vidno utješen, iako je moje povjerenje u našu metodu još uvijek bilo djelomično narušeno. Pokušao sam to popraviti još jednim dobrim gutljajem. Žena se nekako raznježila zbog moje kratkovidnosti i neočekivana napada samosažaljenja.

„Tko je moja ljubav?“ pitala je tepavo-strogo.

Osmjehnuo sam se, ali nisam ništa odgovorio.

„Tko je moja ljubav?“ ponovila je nešto strože lagano prebacivši naglasak s „ljubav“ na „tko“.

„Sigurno nema drugih razloga za autogeni?“ pokušavao sam se riješiti zadnjih sumnji.

Malo se pravila da je ljuta što ne odgovaram na njeno vrlo konkretno i jednostavno pitanje, a onda rekla: „Ako i ima, nemaju veze s nama.“

Iako sam šutio kao da razmišljam o tome što mi je rekla i vjerojatno pritom izgledao kao osoba koja važe za i protiv razloge u nekoj iznimno teškoj moralnoj dvojbi, zapravo sam, bez i jedne misli, čekao da mi se povrati uobičajeno samopouzdanje i uvjerenje da naše djelovanje usmjereno na zajedničku sreću na kraju mora dati rezultate. Nisam imao razloga ne vjerovati joj, ni tada, kao ni inače kad su bitne stvari u pitanju. Nagnuo sam bocu, iskapio je i mudro zaključio: „Osjećaj sreće ne ovisi toliko o onome što nam se događa, koliko o našem odnosu prema onome što nam se događa.“

„Molim?“

„Osjećaj sreće ne ovisi toliko o onome što nam se događa, koliko o našem odnosu prema onome što nam se događa. Pročitao sam to negdje. Sad sam se toga sjetio jer mi se čini da bi ti autogeni trening mogao pomoći da upravo to prihvatiš, ali ne kao neku teoriju, već kao svakodnevnu praksu“, rekao sam.

Nekoliko je trenutaka šutjela, a onda zaključila: „Ako mi se to dogodi, svima ću za rođendan pokloniti tečaj autogenog treninga.“

Odložio sam praznu bocu na radnu ploču i šutke promatrao ženu kako usredotočeno napada masnoće na zdjeli za salatu. Leffe je radosno klokotao mojim probavnim sustavom i, umjesto da me dokusuri na kraju radnog dana kao što sam očekivao da će se dogoditi, iznenada sam dobio nekoliko ideja kako bi se ova večer mogla završiti. Sve su uključivale seks i bile su sasvim dobre. Neko sam vrijeme šutke uživao u njima. Onda sam ih odlučio podijeliti sa ženom, ali postupno: „A što misliš da odemo malo vidjet što ima u krevetu?“

Žena je u tom trenutku prekinula borbu s tepsijom kako bi mi uputila pogled kojim mi je htjela reći da nije zadivljena mojim empatičkim kapacitetima: „Kad ja budem išla u krevet, to neće biti da bih nešto vidjela.“

Shvatio sam da sam malo zabrljao s tajmingom, a ni postupnost mi baš nije bila najbolja, pa sam se pokušao na brzinu izvući: „Malo ćemo blejati u TV. Pustiti da se mozak malo izravna. A kad osjetiš želju za ljudskim dodirom, nemoj se susprezati.“

„Nakon suđa, čeka me tuširanje, pranje kose i rezanje noktiju. Znaš što to znači“, rekla je tonom koji bi odlično pristajao holivudskoj verziji prvog čovjeka Bijele kuće afroameričkog podrijetla koji je upravo nabrojao gradove što će morati žrtvovati teroristima kako bi spasio ostatak nacije.

Nisam mogao ostati hladnokrvan: „To znači da bih se ja trebao laganim korakom zaputiti u carstvo onanije?“

Glasom američkog predsjednika koji upravo otpušta cijeli kabinet odgovorila je: „Osjećaj sreće ne ovisi toliko o onome što nam se događa, koliko o našem odnosu prema onome što nam se događa.“

 

 

Humor je milost za koju molim svakodnevno. Smisao za humor podiže čovjeka i upućuje na prolaznost života. To je ljudska osobina, ali je najbliža Božjoj milosti.

papa Franjo

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.