U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

POSTOJE LJUDI KOJIMA MANE DOBRO STOJE, KAO I LJUDI KOJE NJIHOVE VRLINE NAGRĐUJU

 

Koliko drski, znatiželjni i umišljeni morate biti da u knjižnici posudite knjigu s testom inteligencije i ženu izazovete na mentalni dvoboj, te tako konačno utvrdite tko je u vašoj vezi inteligentnija polovica? Ako ste normalna osoba, onda se niste upuštali u takve vratolomije, ali s velikom vjerojatnošću možete pretpostaviti da bi točan odgovor glasio: morate biti prilično drski, vrlo znatiželjni i beskrajno umišljeni. I to beskrajno umišljeni na barem dva načina: kao prvo, da ste inteligentnija polovica i, kao drugo, da se dovoljno volite da vaša veza može dokaz o tome apsorbirati bez težih posljedica. Jer ako ti uvjeti, i to obavezno s obje strane, nisu zadovoljeni, teško da ćete se upustiti u tako riskantan način razonode.

Iskreno rečeno, nisam mnogo razmišljao o svemu tome dok sam posuđivao tu knjigu iz knjižnice. Znam da sam trebao, ali nisam: mislio sam samo kako bi to mogla biti odlična prilika da jednom i zauvijek dođem u posjed argumenta kojim ću moći stišati ženu kad počne dizati previše buke prilikom osporavanja mojih razmišljanja o cijelom spektru manje ili više važnih životnih pitanja. Na prvi pogled, nimalo romantično, priznajem. Možda čak ni na drugi ni treći pogled, ali na kraju se ispostavilo da je moguće pronaći romantičan razlog zajedničkog rješavanja testa inteligencije. Svjestan sam da zvuči nategnuto i zato se neću uvrijediti ako pomislite da lažem.

 

/ / /

Nisam žurio s bacanjem mentalne rukavice u ženino lice. Pustio sam da se večer odvija svojim uobičajenim ritmom, s neobaveznim brbljanjem uz klopu i vino, zajedničkim sređivanjem posuđa i kuhinje, nekoliko cigareta i još jednom čašom vina na balkonu dok se ona sređivala u kupatilu, mojim tuširanjem i završnim pripremama za sutrašnji odlazak na posao.

Time smo ujedno zaslužili i malo blejanja u televizor, koje će postupno isključiti sve više funkcije mozga, da bismo u san utonuli zaboravivši na radni dan iza nas. Nije nam se dalo provjeravati na teletekstu što je na programu, tako da smo nekoliko trenutaka nakon uključivanja televizora shvatili da blejimo u Drugi program. Tamo je neki tip na lučkom engleskom pričao o nezaposlenosti. Onda sam, posve neočekivano za nogometnu neznalicu velikog kalibra, na ekranu tijekom nekoliko kratkih panoramskih snimaka grada prepoznao Anfield.

„To je Liverpool“, rekao sam ženi.

Žena je samo prezirno ispustila zrak kroz nos.

Okrenuo sam se prema njoj. I dalje je gledala ekran, ali bilo je jasno kako smisao tog gledanja nije da bi vidjela Liverpool, nego da bi pokazala kako taj grad ne vrijedi micanja očnih jabučica.

„Šta je sad? Mrziš Liverpool? Šta ti je skrivio Liverpool? Gdje je tvoja ljubav prema Engleskoj?“ napao sam je.

Liverpool. Nemoj mi spominjati Liverpool!“ odbrusila je.

„Zašto?“ bio sam totalno znatiželjan.

„Znaš kakva je Engleska čim se makneš iz Londona?“ obratila mi se s visine, iako je sve dublje tonula u dvosjed.

Odmahnuo sam glavom.

„Vjetar, smrad i mrzovolja“, odgovorila je na vlastito pitanje glasom koji je sasvim dobro pristajao izgovorenom nizu.

To je u meni trenutno pobudilo goleme količine slijepog obožavanja. Počeo sam je ljubiti i grliti. Dok joj se lice razvlačilo u zadovoljan osmijeh, šapnuo sam joj zaljubljeno u uho: „Baš kao naš brak.“

Tu se naglo uozbiljila, lagano odmaknula i promijenila program. Na RTL-u su davali najave za filmove. Odmah su uspjeli pridobiti našu pozornost onim muškim glasom za koji producenti valjda misle da je strašan. Pa, zapravo, moram priznati da je i bilo nečeg strašnog u tom glasu, ali nisam siguran da je to onaj tip strašnosti koji su htjeli pobuditi kod svojih gledatelja. Dok je taj isti glas govorio o klupku krvavih događaja i neočekivanim posjetiocima iz prošlosti, u isječku se lijepo vidio spaljen i nimalo krvav leš, otvorenih crnih usta i zabačene glave. Sve skupa djelovalo je prilično komično i jako mi se svidjelo.

Okrenuo sam se prema ženi i rekao joj: „Pogodi tko sam!“

Zabacio sam glavu na naslon, neprirodno se iskrivio, otvorio oči i usta, iskezio zube. Bio sam sasvim zadovoljan sličnošću s neočekivanim posjetiteljem iz prošlosti.

Žena me je gledala. I šutjela.

Ispravio sam se i nesmanjenim entuzijazmom upitao: „Ha? Tko sam?“

Žena je izgledala zbunjeno.

Da joj pomognem, još jednom sam zabacio glavu i izbacio zube. Žena me je i dalje promatrala šutke. Nisam mogao dočekati odgovor.

„Pa daj! Tko sam? Ne možeš pogriješiti!“ ohrabrio sam je.

Žena se uhvatila rukom za lice, lagano ga povukla prema dolje i nesigurno upitala: „Prestravljeni panj?“

To njeno bojkotiranje moje zapanjujuće sposobnosti oponašanja odlučio sam iskoristiti kao povod za obračun. Ustao sam s dvosjeda i odmarširao po knjigu. Ženi se na licu počelo skupljati gađenje kad me vidjela kako joj se približavam s knjigom. Nisam se dao smesti. Prišao sam joj i stavio joj knjigu pod nos. Žena ju je isprva zbunjeno fokusirala, a onda joj se lice razvuklo u osmijeh.

„Pa moja ljubav bi se glupirala“, rekla je oduševljeno.

„Naravno. Nakon što te zgazim na testu, neće biti kraja mom glupiranju.“

Trudio sam se biti ozbiljan, ali znam da nisam uspio jer se i ona onda naglo uozbiljila i rekla da naravno da ćemo rješavati test jer jednom mi mora pokazati da je inteligentnija od mene i da sve te knjige koje sam u životu pročitao i zahvaljujući kojima sporadično ostavljam dojam inteligentnog bića nisu ništa više od bacanja prašine u oči.

I onda ona ima muda žaliti se, i to vrlo često, da nisam romantičan.

 

/ / /

Kako bilo, morali smo čekati subotu jer da biste saznali odgovor na tako nevažno pitanje kao tko je inteligentnija polovica u vezi potrebno je uložiti cijelo popodne: za rješavanje testa treba šest puta po pola sata, onda tome treba pridodati barem sat do sat i pol za provjeru rješenja i izračunavanje rezultata, a ne treba zaboraviti ni kratke, ali obavezne odmore između dvaju testova. Užasna tlaka, ali barem čovjek može pomisliti da će rezultati biti koliko-toliko relevantni, u onom štrebersko-psihologijskom smislu. Unatoč svemu tome, autor se u uvodu ogradio napomenuvši da će rezultati biti više orijentacijski nego egzaktni, da nam egzaktnost može jamčiti jedino testiranje kod psihologa u strogo kontroliranim uvjetima. To je s autorove strane zvučalo krajnje korektno, ali čak ni mi nismo bili toliko zadrti da se ne zadovoljimo približnim rezultatima.

Kad smo tu subotu bili gotovi s ručkom, sredili smo nered u kuhinji, skuhali kavu i sjeli rješavati testove. Nisam imao tremu, ali bih lagao kada bih tvrdio da nisam osjetio blago zapljuskivanje adrenalinom. A uskoro i nedostatak kondicije. Sva sreća da su testovi polusatni. Nakon dvadesetak minuta razmišljanja mozak bi se počeo buniti. Tek tada sam shvatio koliko se u životu malo intelektualno naprežem. Koliko sam sretan zbog toga.

Oko polovine testa skoro smo odustali. Jednostavno se nije činilo vrijedim truda. Onda se ipak probudio stari gad ponos. Odustati značilo bi priznati poraz. Na to nismo bili spremni.

Došavši napokon do izračunavanja rezultata, zaključili smo kako smo toliko gladni da više uopće nije bitno tko je inteligentniji. Napravili smo laganu večeru, onda otvorili butelju vina i krenuli računati svatko svoje rezultate. Izračunavši ih u naizmjeničnom suspregnutom negodovanju zbog krivo riješenih zadataka, napokon smo digli poglede s papira. Dopustili smo si uživanje u svečanoj tišini trenutka istine.

Onda je žena, pokeraškim pogledom i mirne ruke, polako preko stola dogurala svoje rezultate pred mene. Pogledao sam rezultat i nasmiješio se. Onda sam se ja upadljivo loše uozbiljio i pred nju položio svoje rezultate. Njezin pokeraški pogled u trenutku se otopio. Spustila je ruku na moju i uzvratila osmijeh. Gledali smo se netremice, a onda je žena uzdahnula i rekla: „Kako romantično!“

Rezultati testa pokazali su da u našoj vezi nema inteligentnije polovice. Iako smo u pojedinim testovima dosta varirali, zbroj bodova iz svih testova bio je gotovo identičan. Taj ishod bio je razočaravajući barem onoliko koliko je bio i ohrabrujući: razočaravajući jer nijedno od nas nije bilo u pravu kada je tvrdilo da je inteligentnije od drugog, ohrabrujući jer smo dobili još jedan dokaz da smo dobar par. Tako je na kraju ispalo da smo žena i ja imali možda malo ekscentričnu, ali ipak romantičnu subotu, jednu od onih koja regenerira dugotrajne i ustaljene veze. Jer koliko god nas ljudi pokušavaju uvjeriti da se suprotnosti privlače, uvijek se dobro osjećamo kada utvrdimo da smo slični onima koje volimo.

 

 

Tako dolazimo do drugog velikog doprinosa evolucije mehanizmima ljubavi. Za to je zaslužan mladi profesor psihologije sa Sveučilišta New Mexico Geoffrey Miller koji tvrdi da je „neokorteks, uglavnom, mehanizam zavođenja i zadržavanja spolnog partnera: njegova specifična evolucijska uloga sastoji se od zabavljanja drugih i ocjenjivanja njihova nastojanja da nas stimuliraju“. Miller se posebno usredotočio na glazbu i umjetnost, gradeći koncept zabave kao polazišta spolnog odabira. […] Tako je lakše razumjeti zašto smo takvi kakvi jesmo: zarobljenici smo zabave i ne želimo biti sami.

Eduardo Punset, Put prema ljubavi

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.