U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

ŽELJA DA IZGLEDAMO PAMETNI ČESTO NAS SPREČAVA DA TO POSTANEMO

 

Taj je radni dan započeo jednako kao i svaki drugi radni dan u prvoj smjeni: ubio sam nehumano pištanje mobitela, nerado napustio mekoću i toplinu kreveta, doteturao do kupatila gdje sam se ispišao, umio hladnom vodom, nekoliko sekundi posvetio poravnavanju raščupane kose. Vrativši se u sobu podigao sam rolete tek toliko da vidim što uzimam iz ormara, kao i ženu koja je još uvijek spavala. Na posao sam stigao gotovo sretan, jer sam još uvijek, unatoč petnaestominutnoj vožnji biciklom, zapravo spavao. Skuhao sam si šalicu instant-kave i otišao otključati ulazna vrata. Dobar početak radnog dana razlikuje se od lošeg početka radnog dana po vremenu dolaska prve stranke. Ako uspijem barem pola šalice kave popiti u miru, mogu biti zadovoljan. A taj je dan počeo i više nego dobro: uspio sam u sebe izliti cijelu šalicu, naizmjence gledajući rijetke pospane prolaznike i čitajući vijesti na portalima: one iz politike savladao sam zadržavajući se samo na naslovima, vijesti o ljudima koji bi trebali biti zvijezde jednostavno sam preskočio, a više vremena sam posvetio tek jednoj koja je bila iz znanosti i objavljena kao zanimljivost. Vijest je imala naslov koji me trenutno privukao: Zašto muškarci ne mogu slušati žene. Iza tog naslova bili su neki britanski znanstvenici koji su pomoću skenera proučavali aktivnost mozga muškaraca koji su slušali muške i ženske glasove. Na osnovi tih snimaka zaključili su da različiti glasovi aktiviraju različite dijelove mozga, a ženski glas, koji je muzikalniji i oštriji, emitira širi raspon zvučnih valova te je teži za dekodiranje. To traži veću aktivnost mozga čime se objašnjava određeni umor kod muškaraca nakon dužeg razgovora sa ženom. Iz svega toga mudri su znanstvenici zaključili sljedeće: ako muškarci ne slušaju žene to nije stoga što su loše volje ili su im žene dosadne, već zato što njihov mozak teško razumije ženski glas, a što za posljedicu ima mentalni zamor.

Nisam trebao o pročitanom razmišljati, čak se ni do kraja razbuditi, da bih shvatio kako je riječ o revolucionarnom objašnjenju svakom muškarcu dobro poznate pojave. Isto tako, bilo mi je jasno da cijela priča daleko bolje zvuči kad se objavi u znanstvenom časopisu i kad se do tog objašnjenja dođe uporabom znanstvenih metoda i skenera, nego kad se o tome naklapa u birtiji, koristeći, u najboljem slučaju, metodičko pražnjenje boce piva i bogato životno iskustvo. Kako bilo, tada su počele dolaziti stranke i ja sam bio prisiljen zaboraviti na sve to.

 

/ / /

Uspjeli smo raspremiti stol, ostatke večere ubaciti u hladnjak i otvoriti bocu cuvéea prije nego što su Darija i Dinko nalegli na zvono. Kako ih nismo vidjeli skoro mjesec dana, što se činilo kao vječnost, za stolom je ubrzo nastao ugodan kovitlac višestrukih razgovora, u koje smo upadali jednako lako kao što smo i ispadali, samo da bismo započeli neki novi, svakako obećavajući. Iako smo na početku svi podjednako sudjelovali u tom kaotičnom brbljanju, njih dvije ubrzo su u potpunosti preuzele vlast nad komunikacijskim kanalom. Uskoro mi se činilo kao da Dinko i ja te večeri nismo ispustili ni glasa. Povremeno smo izmjenjivali poglede koji su istodobno bili puni međusobnog razumijevanja i potpunog nerazumijevanja onoga o čemu su one pričale. I onda sam se sjetio članka o istraživanju britanskih znanstvenika. Isprva se nisam mogao ne čuditi. Kako je moguće da je muškarce evolucija opskrbila tako nesposobnim mozgom? Kakvi su izgledi, uz takve psihofizičke predispozicije, da se muškarci i žene ikad razumiju kako treba? Jer žene kuže da ih muškarci ne mogu slušati, ali ne kuže zašto kad se one međusobno mogu slušati, pa misle da muškarci to rade namjerno. S druge strane, muškarci znaju da to ne rade namjerno, ali im to ne pomaže da se opravdaju pred ženama. Naravno, često za to postoje razlozi koji nisu evolucijski, već tematsko-retorički, ali nekad i nisu i to je ono što još više zbunjuje: kako je moguće da muškarci ne mogu slušati žene, čak i kad pričaju nešto što uopće nije problem pratiti?

Sve to skupa toliko me je zbunilo da sam bez odlaganja prekinuo razgovor koji je bio u tijeku. Ukratko sam prepričao sadržaj članka, dopunjavajući ga pitanjima koja su me mučila. Prvo su me zbog kolosalnog bogartiranja komunikacijskog kanala svi gledali kao da sam prije dvije minute sišao s planine. Onda su me, vjerojatno zbog izostanka bilo kakva reda u izlaganju problema, počeli gledati kao da sam pao s kruške. Ali kad se iz te hrpe rečenica i pitanja počela nazirati bit muško-ženskog nerazumijevanja, vidjelo se da su se svi zainteresirali za rasvjetljavanje ovog trajnog i istodobno gorućeg problema.

Nakon nekoliko dugih sekundi teške tišine koja je označila kraj mojeg ekspozea, Dinko je složio svoj uobičajeni heureka izraz lica i rekao: „Znam! To je namjerno! To je osigurač da muškarci ne postanu prijatelji sa ženama. Jer bi posljedice bile katastrofalne. Za muškarce, naravno.“

Iako je taj stav meni očigledno bio prihvatljiviji nego ženama, mislim da smo svi izgledali kao da nam neće smetati dodatno objašnjenje. Zato je Dinko nastavio: „Valjda je svima jasno što bi se dogodilo muškarcima da ih ženski glasovi ne iritiraju: žene bi ih smotale oko malog prsta svojom pričom. Muškarci koji nisu imali gen za taj mehanizam u mozgu jednostavno su istrijebljeni, uništeni. Pogledajte se malo, nemojte reći da ne znate što radite!“

Mislim da je Dinko pritom čak malo priprijetio prstom ženskom dijelu publike i dodao zabrinuto: „Kako bi to tek izgledalo da vas možemo slušati?“

Iako su žena i Darija gledale Dinka kao da je potpuno poludio, ja sam odmah shvatio da je čovjek u pravu.

„Upravo to!“ rekao sam. „Trebao si vidjeti kako je to izgledalo prekjučer. Bilo je oko pola 11, uobičajeno uspavljivanje pred televizorom, već sam razmišljao o tome da se zaletim na tuširanje pa u krpe, a ona se sjetila da joj se baš jede sladoled. A u kući, treba li uopće to reći, sladoleda nije bilo. Ja sam zaključio da neće tu večer jesti sladoled, a ona je zaključila da hoće, samo se ja moram prošetati do dućana koji radi do 11. I umjesto da se odem tuširati, ja sam ostao sjediti pokraj nje dovoljno dugo da me uvjeri kako je u mom interesu da ona jede sladoled. Nemoj me samo pitati kako me je uvjerila, jer sam po sladoled otišao totalno isprana mozga. Kad god taj mehanizam zakaže, dogodi se sranje.“

Dinko mi je uputio sućutan pogled, za razliku od žene i Darije. One nisu vidjele nikakvo nasilje u slanju muža po sladoled u kasnim večernjim satima. Dinku je to bilo jasno pa je rekao: „Muškarci ne kuže gdje puše. Oni imaju poteškoća da identificiraju ono najženstvenije u ženi, što zapravo ženu čini ženom. Nije to ni njen pogled, sigurno nisu sise, noge ili guzica – već njezin glas i moć uvjeravanja koju ima. Slušaj ženu kako nešto objašnjava dovoljno dugo i – povjerovat ćeš joj! Ne zato što žene uvijek imaju bolje argumente, nego zato što ti spale mozak svojom pričom. Nema tu logike koja bi ti omogućila da se obraniš, ne, to je čista i sigurna propast. Jedino što te štiti od te propasti jest taj osigurač koji nam je podarila evolucija: ženski glas iritira naš mozak, koji se onda u samoobrani isključuje.“

Meni je to zvučalo uvjerljivo. Pogotovo taj obrat, to da nešto što naizgled predstavlja veliki muški nedostatak jest jedan od rijetkih učinkovitih obrambenih mehanizama. Žene se nisu slagale s Dinkom. Imale su onaj podozrivi pogled, čak mi se čini da su se bile i lagano narogušile, kao da smo im pokušali uvaliti kao najnoviji modni hit komad robe koji je očigledno pripadao Trešnjevačkom placu, i to prošlogodišnjoj kolekciji.

Onda je žena napokon progovorila: „Ne mogu vjerovati kakvu nam priču pokušavate prodati. A što je sa zaljubljenim muškarcima? Iako je prošlo puno vremena otkad sam zadnji put imala kontakt sa zaljubljenim muškarcem, dobro se sjećam da mu nije bio problem satima razgovarati sa mnom. Ili otići po sladoled u bilo koje doba dana ili noći pa i na drugi kraj grada.“

Pritom je njezin pogled tako nevino kružio po prisutnima da je uspjela podići sve moje obrambene mehanizme na najviši stupanj pripravnosti. Zato sam rekao, gledajući ženu ravno u oči: „Ne vidim tu nikakvo proturječje. Očigledno postoji određeni hormonski poremećaj, možemo ga nazvati zaljubljenost, koji privremeno isključuje obrambeni mehanizam kako bi muškarac mogao zavesti ženu. Žena se može nadati da će taj poremećaj trajati što dulje, ali to i nije baš izgledno. Sjetite se samo kakve su sve gluposti u stanju napraviti zaljubljeni muškarci. Ne poričem da u takvim situacijama postoje dobri izgledi da muškarac napravi i nešto lijepo, ali načelno je zaljubljen muškarac neiscrpan izvor opasnosti za sebe i svoju okolinu. Uglavnom, kad je žena zavedena, cilj je postignut, muškarac je opskrbljen seksom, mijenja se hormonalni status, zaljubljenost prestaje, dobri stari mehanizam isključuje ženski glas, čime preživljavanje opet postaje prioritet muškog postojanja. Unatoč tome, u dobrim vezama, muškarci mogu slušati žene, ali samo kada su u svojim izjavama sažete i jednoznačne.“

Žena me je gledala nekoliko trenutaka, a onda bezbojnim glasom upitala: „Misliš kao muškarci u seksu?“

Ravnodušnost njezina glasa bio je najbolji pokazatelj da se naljutila na mene, ili da će se vrlo brzo naljutiti ako ne prestanem usavršavati ovu teoriju. Dala mi je priliku da se povučem, da kažem nešto tipa „nemoj na temelju seksa sa mnom ništa zaključivati o seksu s muškarcima“, da joj dam do znanja kako ću ubuduće više nastojati biti zabavan, a manje pametan. Naravno da nisam rekao ništa slično, već sam, kao nebrojeno puta do tada, nastavio hrabro, dakle nepromišljeno, marširati u sve deblji minus u ženinim očima: „Ženama se čini da muškarci žure sa seksom, žure s predigrom, žure s nježnim razgovorom i dodirima, općenito da žure. I to je točno. Ali nismo mi krivi što žurimo. Na jedan nesvjestan način svjesni smo da nemamo puno vremena. Da je samo pitanje trenutka kad će nas ženski glasovi početi iritirati. Jasno nam je kako bi bilo dobro da svršimo i zbrišemo, ili zaspimo, prije nego se to dogodi.“

Žena me više nije gledala. Pogleda uprtog u površinu stola, otprilike tamo gdje je stajala krhotina ljuske kikirikija, mirno je rekla: „Za mene je kasno, ali se nadam da će ženski mozak jednog dana teže razumjeti muški glas.“

 

 

Greška je misliti da se bilo kakav veći problem može riješiti pomoću krumpira.

Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.