U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

NAJVEĆI PODVIG U PRIJATELJSTVU NIJE POKAZATI PRIJATELJU SVOJE MANE, NEGO NAVESTI GA DA VIDI SVOJE

 

Kabelska je napokon stigla u naš stan i zatekla me podvojenih osjećaja. Iako sam se složio sa ženom da nas je ovih nekoliko zemaljskih programa prečesto ostavljalo na cjedilu, ipak nisam mogao ne misliti kako ionako previše vremena provodimo pred televizorom. Nije da ga uključujemo ako smo sposobni za bilo što pametnije, samo mi se ponekad učini da bismo bili pametniji kad ga ne bi bilo u kući. Kad sam joj to rekao, zamolila me da budem dobar i da je poštedim nepotrebna zbunjivanja dok razgovaramo o tako jednostavnim temama kao što je uvođenje kabelske. I neka ja slobodno, ako se već osjećam tako pametno nakon desetosatnog (a često i duljeg) radnog dana, čitam klasike, gledam njemačke filmove i razgovaram sa samim sobom jer ona će rado za to vrijeme pogledati koji spot ili samo prebacivat kanale prije nego što se pretvori u trupac.

I tako smo poslije večere blejali u MTV, potpuno hipnotizirani spotovima devedesetih, glazbom naše mladosti. Neki bi nas nasmijali, neki uplašili, ali svi su nas podsjećali na činjenicu da smo užasno ostarjeli, sasvim nesvjesni toga. Nevjerojatno koliko je vrijeme postajalo sve zgusnutije, sve brže protjecalo. Postojala je ta galopirajuća sadašnjost koju smo još jedva sustizali, postojala je neposredna prošlost, vrijeme koje nam je upravo iscurilo kroz prste, a sve ostalo se zbijalo u gustu mrežu davnih događaja, od prije nekoliko mjeseci, od prije nekoliko godina, od prije nekoliko desetljeća. Zbog svega toga nam se činilo da zapravo ne starimo, da smo oni isti od prije, iako smo znali da nismo. Sve bi, naravno, bilo drugačije da imamo djecu koja bi nas svakodnevno podsjećala na prolaženje godina, ovako je So 90’s morao odraditi taj prljavi posao.

Baš sam zaustio da podijelim sa ženom nešto od te kretenske lamentacije o vremenu, tkiva od kojeg smo sačinjeni, kad se iznenada okrenula prema meni s tri broja prevelikim zjenicama, uhvatila se za glavu i uskliknula: „Darko mi je rekao da je gay!“

Nisam shvaćao zašto bi to bilo važnije od moje lamentacije ili Vianovih dubokih uvida u umjetnost samostalnog brijanja, pa sam joj lagano uvrijeđeno samo rekao: „Zanimljivo.“

Žena me gledala kao da su mi iz svih otvora na glavi počeli izlaziti crvi i zgroženo-zaprepaštenim glasom, naglašavajući polako svaki slog, rekla: „Ja ti kažem da mi je Darko priznao da je gay, a sve što ti na to možeš reći je zanimljivo!?“

Nije mi bilo jasno što sam trebao napraviti pa sam joj ponudio sljedeće četiri opcije: zapljeskati, klanjati se, dobiti izljev krvi u mozak ili zaklati Darka.

Ženin se pogled punio razočaranjem: „Mogao bi pokazati malo iznenađenja i poštovanja. Nije mala stvar u Hrvatskoj priznati takvo što.“

Složio sam se da to uopće nije mala stvar, ali da istodobno ne želim od prijatelja praviti čudnovatog kljunaša ili kariku koja nedostaje.

„Što želiš reći?“ pitala je krajnje oprezno, kao da se podrazumijeva da ne govorim ono što mislim. Nije mi to bilo drago, ali sam pokorno pružio objašnjenje: „Darko je prijatelj. To što nije hetero nego homo, ništa ne mijenja u mojim očima. Nisam s njim prijatelj na temelju njegove seksualne orijentacije, nego zato što mislim da je dobar čovjek. A činjenica da je gay ne mijenja moje mišljenje o njemu kao dobrom čovjeku. Dakle, Darko je prijatelj.“

Žena nije odmah reagirala. Skrenula je pogled na ekran ispunjen kovitlacem kose Eddieja Veddera, zadržala ga tamo neko vrijeme i onda me opet pogledala. Osjećao sam kako me polako tim pogledom pretvara u govno koje se puši, pitajući se pada li odgovornost za to na upadljivu degradaciju kose na mojoj glavi, koja je u doba kad smo se upoznali gotovo mogla parirati Vedderovoj, a koja je danas izgledala neuvjerljivije nego zemljovid hrvatskih zemalja 1592. godine, ili je ipak uzrok tomu bilo moje odbijanje da se usplahirim povodom Darkova izlaska iz ormara.

„I ti tvrdiš da se baš ništa ne mijenja u vašem odnosu?“ upitala je napokon.

Potvrdio sam to. Žena je odmahnula glavom: „Ne vjerujem. Mene je šokiralo.“

Sad sam ja bio na redu za čuđenje: „A što to znači? Želiš reći da će se sad tvoj odnos prema njemu promijeniti?“

Razmišljala je nekoliko sekundi, a onda odlučno rekla: „Zapravo ne.“

„I što onda hoćeš od mene?“ počinjao sam se živcirati zbog ženine nedosljednosti.

„Ne znam. Da reagiraš? Pokažeš emocije?“ pokušala je žena.

Odlučio sam udovoljiti ženi: „Evo što će se promijeniti. Kad budem s njim sjedio na cugi, sigurno ga više neću zlostavljati komentarima tipa Uuu, si vidio ove sise!? Od danas možemo komentirati muške guzice u prolazu.“

Žena se malo zakikotala: „To će biti stvarno čudno.“

„Uopće ne mislim tako. Bilo bi čudnije da se prema njemu počnem odnositi kao prema mekom jajetu. Ili, još gore, mučeniku“, rekao sam.

Žena se naglo uozbiljila i rekla: „Tu griješiš, biti gay u Hrvatskoj vrlo je blizu mučeništvu.“

„Vjerojatno si u pravu. Ali ipak ga neću tretirati kao mučenika.“

Žena je lukavo zaškiljila na mene i rekla: „Slutim nedosljednost. Ti obično druge ljude izvrijeđaš kad to rade.“

Odmahnuo sam: „Čini ti se.“

Žena se trenutno uspalila: „Ne čini mi se. Grozan si prema ljudima koje smatraš nedosljednima. Tretiraš ih kao prosječan Hrvat homoseksualce.“

„Ne to, čini ti se da sam nedosljedan. Zamisli se u Darkovoj situaciji“, pokušao sam je smiriti. Po količini i veličini munja i gromova u njezinu pogledu, popraćenih odgovarajućim brojem upitnika, bilo je jasno da nisam uspio.

Krenuo sam od početka: „Dakle, priznaš prijateljima da si gay. I onda se oni počnu ponašati kao da si čudnovati kljunaš, ili mučenik, svejedno. Ne misliš li da je to zadnja stvar koju bi htjela? Ja znam da bi to meni bila zadnja stvar koju bih želio. Htio bih da se prema meni odnose jednako kao i prije. Nije li upravo to ono što gay populacija želi? Da ih se tretira kao normalne ljude? I ja bih to htio u toj situaciji i zato nemam namjeru izgubiti prijatelja da bih dobio mučenika.“

Žena je šutjela. Nadao sam se da se zamišlja u toj situaciji i da je shvatila što želim reći. U najmanju ruku jer sam rekao to što sam želio reći. A onda je progovorila i pokazala koliko mogu biti u krivu: „Svaka čast. Uvijek nađeš objašnjenje zašto drugima nećeš dati nikakav popust.“

„Mislim da je uvredljiva i sama pomisao da je Darko to priznao da bi dobio popust“, polako sam gubio strpljenje.

„Kao što sam rekla, ti si jednostavno tip koji ne daje popust“, nastavljala je žena provocirati.

„Tebi ga dajem cijelo vrijeme.“

„Baš!“ frknula je.

Ne znam koji mi je vrag bio, ali u tom trenutku mi je palo na pamet da bi žena doista mogla biti u pravu, da sam stvarno tip koji ne daje popust. To me vjerojatno ne bi nimalo smelo da sam imao kojih deset ili 15 godina manje, ali oženjeni muškarac u tridesetima to može shvatiti vrlo osobno, dapače može to primiti vrlo loše, jer to ipak nije osobina nekoga tko je navodno sposoban za zajednički život. Ili barem ne lako podnošljiv zajednički život. Kako bilo, taj trenutak slabosti omogućio mi je da trenutno izgubim pravednički zanos. Tiho sam rekao: „Dakle, ja sam negativac.“

„Mislim da jesi. Ali dobro se braniš“, utješila me žena.

„Što da učinim da ne budem negativac?“ pitao sam.

„Daj čovjeku potporu.“

„Darku? Da mu stisnem šaku? Zagrlim ga?“ nisam bio siguran što misli.

Žena je slegnula ramenima: „Ništa ne košta.“

„Dapače, ne košta a psiholozi tvrde da je užasno dobro za mentalno zdravlje“, složio sam se.

Žena me sumnjičavo pogledala: „Priznati da si gay?“

„Ma ne, grliti ljude koje voliš.“

Prilijepila se uz mene i upitala: „A zašto ti onda mene ne grliš nego pametuješ?“

„To sam ja tebe htio pitati“, odgovorio sam.

Zagrlili smo se. Onako sjedeći to nije bio najudobniji položaj na svijetu, ali mi je svejedno trenutno pomogao da zaboravim komunikacijske probleme, kao i moje godine i ponašanje, čak i državu u kojoj živim, ukratko: da se prestanem osjećati loše. Baš kad sam počeo vjerovati kako su prokleti psiholozi opet bili u pravu i da će se opuštanje u ženinu zagrljaju polako pretvoriti u dobro raspoloženje, sjetio sam se: „Sranje! Sad ćemo morati ići na gay pride!“

Žena se ukočila i rekla: „Sranje!“

 

 

Postoje potrebe koje se mogu i trebaju zadovoljiti u sadašnjosti. Među njih spada središnja potreba svakog ljudskog bića: da izrazi sebe, da se svijetu pokaže onakvim kakvo jest – govorom, pokretom, ponašanjem, u umjetnosti – u svakom istinskom obliku izražavanja, počevši s dječjim plačem.

Alice Miller, Drama djetinjstva

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.