U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

Kao što sam vam rekao, u ljubavnoj književnosti ima relativno malo tekstova koji se bave kušnjom trajanja. To je doista frapantno. Uzmimo, na primjer, kazalište. Ako pogledate predstave koje prikazuju pobunu mladih ljubavnika protiv despotizma obiteljskog kruga – potpuno klasična tema – svima bismo mogli u podnaslov staviti jedan Marivauxov naslov: Trijumf ljubavi. Prema tome modelu mnoge predstave govore o tome kako će ti mladi ljudi, često uz pomoć sluga ili drugih saveznika iz okružja, nasamariti stare i na kraju doći do cilja, odnosno braka. Imamo trijumf ljubavi, ali ne i trajanje. Imamo samo ono što možemo nazvati intrigom susreta. Važna djela, veliki romani često su građeni na nemogućem u ljubavi, na njezinu iskušenju, tragediji, zastranjivanju, rastavljanju, kraju itd. Ali o pozitivnom trajanju nema bog zna što. Možemo čak primijetiti da supružništvo gotovo da i nije inspiriralo velika djela. Činjenica je da nije baš inspiriralo umjetnike. No upravo u Becketta, o kojem se govori da je pisac beznađa, nemogućeg, ima nešto posebno u vezi s time: on je također pisac upornosti u ljubavi. Uzmite na primjer komad Lijepi dani, koji je priča o jednome starom paru. Vidi se samo žena, dok muškarac plazi iza scene, sve je u raspadu, ona polako propada u pod, ali kaže: „Kako su to bili lijepi dani.“ A ona to kaže jer je ljubav još tu. Ljubav je taj moćni i nepromjenjivi element koji je strukturirao njezino naizgled katastrofalno postojanje. I ljubav je skrivena snaga te katastrofe.

Alain Badiou, Pohvala ljubavi

Filmove koji glume ozbiljnost sumnjičim za neiskrenost. Jednako kao i ljude koji smatraju da je dostojanstvo nespojivo s osmijehom, kamoli sa smijehom.
Začudo, ima malo filmova koji ne žele ništa. Jednostavno postoje, a imaju li kakvu ambiciju, onda samo onu da nas tek žele razveseliti. Razveseliti nas bez laži. Kao što to čine naši dobri prijatelji. Takvi mi filmovi, paradoksalno, govore najviše jer ću iz njih o svijetu doznati nešto više upravo preko one zabave, a da to uopće i ne slutim.
„Io voglio una donna!!!“ – Sjetite se što je rekao psihijatar o ujaku koji je dobio izlaz iz ludnice kad su ga skidali sa stabla: „Katkad je normalan, katkad nije. Kao i svi mi.“ Ta je rečenica za mene točnija i mudrija od svih godarovskih i bergmanovskih vivisekcija i magičarskih pokusa njihovih oponašatelja.

Jiří Menzel, Pa ne znam